odakle ste naucile dojiti?

[ivana7997]

ja sam u prvoj trudnoci, davno, davno, bila na tecaju na SD-u, koji je trajao nekoliko tjedana, i kostao 400 kn bila osupnuta predavanjem dr Letica Protega, neonatologinje iz Petrove.

kako je ta zena lijepo pricala o dojenju, odusevili se i ja i mm, da, naravno, dojenje i samo dojenje dolazi u obzir za nase dijete.

Jest ona to lijepo sve ispricala, ali em sam puno toga zaboravila, em nisam bas najbolje shvatila ono 'na zahtjev' ni ono 'iskljucivo', ma bilo je tu ohoho gresaka

a s drugim u trudnoci sam pomalo rezimirala i ponavljala ono sto nisam znala s prvim. na ovom sam forumu nasla ovdje stickani topic normalno je a na Rodi sam ispilila prvu generaciju savjetnica za dojenje svojim pitanjima kak to iskljucivo, kak to da nema ritma, uh, taj me ritam najvise mucio

stvarno sam se za to drugo dojenje pripremala kao za ispit.

ali sam polozila

[tanjabb]

Citajuci forum (bio je krasan topic DJ-ke mislim s slicicama polozaja) i mnogobrojnu literaturu. Ali najznacajnija je bila babica na porodu koja je 15 minuta nakon poroda s jednom rukom zagrabila moju dojku, s drugom Lukasa za vrat i doslovno ga pristekala . Ja naime o praksi nisam imala pojma i bila bi prilicno izgubljena da mi babica nije pomogla. Kasnije za vrijeme boravka u rodilistu uvelike su mi pomogle sestre koje su redovito vise puta dnevno dosle provjeravati imamo li dobar polozaj.

[MalaSirena]

Na forumu, prvo ovom, a onda na Rodi

[Fortuna33]

instiktivno sam znala a knjiga jedne savjetnice iz norveske mi je najvise pomogla ( a i personal u rodilistu)

[eli]

na ovom pdf-u sam naučila kako ne upropastiti dojenje (ne davati čaj, često stavljanje na prsa, ne slušati savjet doktorice da se dojke moraju isprazniti do kraja isl.), a najveće zasluge ima moja proždrljivica koja se od prvog trena bacala na bradavicu i instinktivno je pravilo hvatala i jako i efikasno vukla.

[Nincka]

forum sam otkrila tek kad sam s drugim djetetom bila u drugoj polovici (uspjesnog) dojenja.

ja sam jos prije nego sto sam uopce planirala djecu "znala" da cu dojiti. nije da sam se bas puno bavila tom mislju, ali se tocno sjecam da sam jednom o tome razmisljala i bila sam uvjerena da ce tako biti. jedno predavanje na 4. godini faxa na pedijatriji pripomoglo je mom stavu.

u stvari, prije nego ste se moj stariji sin rodio, nisam ni dudu, ni bocicu kupila jer sam bila uvjerena da mi to ne treba (tada jos nije bilo ni roda, ni m&b, jednostavno sam si to nekako tako zamislila). onda sam vrlo brzo shvatila (nekoliko dana nakon povrataka iz rodilista) da mi duda ipak treba, pa je MM trcao u apoteku kupiti. i stvarno, l. je bio beba kojem duda treba (za razliku od m. za kojeg sam imala spremnu dudu, ali je uopce nije htio).

dakle, mogla bih reci, kod mene je bilo dosta instiktivno.

s tim da moram pohvaliti MM-a koji mi je bio podrska, uvijek je vjerovao mojoj procjeni, a kad sam s prvim djetetom bila jednom ili dva put u krizi (plakao je veci dio dana i nisam znala kako ga smiriti, pa sam naravno, pomislila, da je pregladan i da nemam dosta mlijeka), tada mi je pomogao izdrzati i nismo uveli nikakvu dohranu, nego je bas onako razumno rekao da je nemoguce da nemam mlijeka jer beba dobro napreduje, stolice su redovite, mokrenje itd.

a sama tehnika dojenja - vjerojatno su i klinci bili takvi da je s njima bilo lako, ali mi smo se od prvog dana tako savrseno snasli, nikad nisam koristila jastuk, vrlo rano sam naucila da mogu dojiti i sjedeci i hodajuci, ma ko prava ciganka (ovo je u pozitivnom smislu, jer one (koje su mi sad pred ocima) se u stvari uopce ne odvajaju od svog djeteta nego ga vuku svugdje sa sobom).

ha, ovo je sad nekakav hvalospjev mom dojenju nesto me uhvatila nostalgija.... mozda zato sto sam trenutno toliko opterecena poslom i ucenjem da sam puno premalo sa svojom djecom (i tako jos par mjeseci), pa imam osjecaj neke krivnje.

no, u svakom slucaju, meni je dojenje bilo jedno prekrasno iskustvo

[kimama1]

Potpisujem Ninčku od slova do slova.
Bila sam malo nesigurna na početku, posjela sam muža pred kompjuter i čitao mi je Astrin topic "normalno je". To mi je najviše pomoglo
U rodilištu mi je jedna sestra bila od pomoći.

[nina]

..nikada nisam razmisljala o tome,kako se roko ranije rodio...jos u rodilistu mi je sestra dala izdajalicu,pokazala kako i tako sam pocela...jako sam tvrdoglava,pa kad je mlijeko jako krenulo,stalno sam si zadavala da se izdojim sta vise...tako sam 2,5mj...i vise nisam mogla,izdajala sam se svaka 2,5-3h i nocu i danju...roka sam stavila na cicu,nije dobro vukao,dobila mastitis,ali ni pomisliti da odustanem...
...nakon 2 tjedna roko je poceo sisati ko veliki i dan danas ne pusta cicu
...naravno da sam i ovdje puuuno citala,dobivala savjete...

[Vrapcic]

Sve sam naucila na ovom forumu...zasad samo cica i do sad je bilo bez i jednog problemcica!!!

[SanjaMK]

ja nikad nisam razmisljala dal cu dojiti. To mi je bilo podrazumljivo.
A svoje nedoumice sam resvala pomocu ovog mocnog foruma:)

[licka]

Također nikad nisam razmišljala dal dojit ili ne. Svi su mi govorili o tome samo pozitivne stvari i kad sam rodila podrazumjevalo se da dojim. "Tehničke stvari" objasnili su mi u bolnici, a i moja A. je iz prve prihvatila cicu tako da nismo imali nikakvih velikih problema (pr. uvlačenje bradavica, raskrvavljene bradavice i sl.)

[Maslacak]

Puno su mi pomogli tekstovi sa rode i sa ovog foruma- isprintala sam si par topica sa slikama polozaja i nosila ih sa sobom. U rodilistu su mi pomogle sestre- bila sam dosta nesigurna jer je mlijeko krenulo tek 3. dan...

[Ejla]

Dojenje kod prvo dvoje djece prebrzo je završeno zbog agresivnih savjeta nedojećih "baba" iz moje okoline.

Deset godina kasnije dolazi nova beba, internet, ovaj forum i Roda. Tamo sam isprintala gotovo sve tekstove o svim mogućim problemima koji znaju nastati kod dojenja i proučavala ih ko Bibliju. Za savjet sam se obraćala jedino mojim dojećim kolegicama (sestra, kuma, kolegica s posla). Sve ostale nisam doživljavala, uključujući medicinsko osoblje koje bi me svojim savjetima definitvno udaljilo od dojenja. Dva puta pomogao je i SOS telefon.

Dojimo još uvijek (31 mjesec) i jako, jako mi je žao što ne mogu svoje prvo dvoje djece roditi ponovo i podizati ponovo. Sve bi bilo drugačije...

[Nincka]

Sve bi bilo drugačije...

ejla, zao mi je sto tako mislis

ja ne vjerujem da u odgoju jedna sama pojedinacana stvar moze imati takav utjecaj da bi, kad bi ona bila drugacije, i sve ostalo bilo drugacije.

podizanje djeteta je dugotrajan proces, dojenje je samo jedan mali komadic u mozaiku. ljubav, bliskost, sve to pruzamo djetetu na puno drugih nacina. osim toga, nije da nisi uopce dojila. prema tome, ljubi svoju djecu, uzivaj u njima i ne opterecuj se krivnjom

[Ejla]

To je duga priča...

Moje je prvo dijete već u porodu oštećeno. Dalje su se teškoće samo slagale jedna za drugom. Al kad razmišljam na način dojenja-nedojenja onda ne mogu da ne razmišljam:
- da sam je dojila možda onda nebi bila toliko bolesna, pa nebi bila šopana antibioticima gotovo od prvog dana, pa joj nebi bio toliko narušen imunološki sistem, pa nebi zbog dehidracije bila hospitalizirana, pa nebi prošla traumu odvajanja i možda onda nebi to poslužilo kao okidač koji je izazvao komunikacijske poremećaje autističnog spektra.... i tako dalje, i tako dalje...

Hoću reći, to što nisam dojila definitivno je utjecalo na znatno lošije zdravstveno stanje koje je dovelo do pogoršanja općeg stanja mog prvorođenog djeteta i zakompliciralo već ionako komplicirano stanje.

Da sam ustrajala i uspješno dojila, njeno stanje išlo bi na bolje (ne zanosim se da bi ona bila danas potpuno zdrava), ali dio teškoća danas sigurno nebi postojao i nebi bio izražen u tom intenzitetu.

Kad bih sad detaljizirala do kraja, moja priča mogla bi poslužiti kao ogledni promjerak kod promidžbe dojenja i pozitivnog utjecaja na svim aspektima djetetovog razvoja.

Kod drugog djeteta nedojenje nije imalo baš toliku važnost jer je bio zdrav i rastao je relativno normalno.

Al kod svog prvog djeteta moglo je zaista puno toga biti drugačije...

[Nincka]

ne znam dovoljno o tvojoj prici. i ovo sto si ispricala je stvarno tesko.
medjutim, znam dovoljno medicine i ne mogu vjerovati da bi stvari bile tako drugacije.
vjerojatno zbog mog misljenja neces prestati vjerovati u suprotno, ali eto, htjela sam ti to svejedno reci.

znas, kad se govori o statistikama da dojena djeca imaju manje upala, da su boljeg imunoloskog statusa.... sve to stoji, ali s druge strane, ne radi se tu o tako velikim razlikama. ne moze dojenje preokrenuti u suprotno vece deficite. niti one bioloske (nasljedjene, stecene), niti psiholoske.

drz se

[Stefanova_mama]

Pomogla mi je odlicna babica koja je kod nas dolazila i moj sin. Od njega sam najvise naucila o dojenju, svaki put kad bi moja mama (majka troje dece) dala komentar tipa "znas, musku decu treba pojiti vodom" sa znacajnim pratecim pogledom, moje dete je to sa gnusanjem odbijalo i ja sam ga poslusala. Osluskivala sam i koji mu se polozaji dojenja svidjaju, kakva atmosfera okruzenja i napredovali smo zajedno korak po korak.

[Ina66]

ja sam valjda u kategoriji onih koje su oduvijek "znale" da će dojiti. od papirnatih priprema sam imala samo isprintan Astrin topic Normalno je... i knjigu Penelope Leach. naravno, ne treba zanemariti ni to što sam rodila dvije rođene cicalice
i kad pogledam malo unatrag moja dva dojenja, od kojih drugo još traje, vidim da nam je zapravo išlo jako dobro - nije bilo nekih problema (sa svakom po jedan blagi mastitis - to sada mogu reći blagi, kad me uhvatilo, mislila sam da ću umrijeti )

[olja]

na ovom pdf-u sam naučila kako ne upropastiti dojenje (ne davati čaj, često stavljanje na prsa, ne slušati savjet doktorice da se dojke moraju isprazniti do kraja isl.), a najveće zasluge ima moja proždrljivica koja se od prvog trena bacala na bradavicu i instinktivno je pravilo hvatala i jako i efikasno vukla.

od reči do reči!!!

[gold dust]

hm, ja sam tek s trecim djetetom naucila sve onako kako treba (valjda ). vec prije poroda saznala sam dosta informacija koje prva dva puta nisam imala, ali poslije sam jos morala produbiti svoje znanje kad sam se suocila s pravim problemima...

iz sadasnje perspektive mogu samo reci da sam prva dva puta imala vise srece nego pameti (ono malo pameti stekla sam 'potezuci za rukav' med. sestre u rodilistu, te iz sturih savjeta kod pedijatra). dobro da sam ih uopce uspjela ikako dojiti

[zorka]

Za prvog sinka bilo mi je nekako normalno da ću dojiti. Mislim što bih: imam dojke, one proizvode mlijeko, beba otvara usta i što sad... Naravno da ću dojiti.

No, na svu sreću bila sam, uz ovaj prilično lepršav i samorazumljiv stav, naletjela i na Rodine stranice (mame i bebe nisam još bila otkrila) i tamo sam saznala hrpu korisnih stvari bez kojih bih puno, puno teže bila uspješno dojila: 1. važno saznanje bilo je da gle, čuda, beba baš i ne moraju cicati istog trenutka kad ti ih daju u rodilištu 2. i mastitis se da preživjeti 3. za ragade - majčino mlijeko, 3. ponuda i potražnja 4. suprotno onome što sam znala iz priča maminih vršnjaka - nije da mlijeko baš samo tako može nestati
i hrpa drugoga, fakat mi je pomoglo (a čitala sam i neke tvoje postove ivana7997 i hvala ti) i to me sve skupa nekako ohrabrilo i pomoglo mi, posebno u skokovima u razvoju. Pa sam dojila dvije godine.

Sad opet brojim dojeći staž od tri mjeseca s blizancima, (curama s podforuma blizanci već sam zahvalila na savjetima i podršci, posebno onim savjetima koji su se ticali rodilišta).

Mislim da je informiranost i podrška jako važna. I jedno i drugo išlo mi je na ruku. Zapravo s prvim dojenjem nije bilo nikakvih negativnih primjedbi osim negdje nakon prve godine kad su me znali moji iz obitelji /ne muž/ pitati da dokad mislim (ali samo kad sam se žalila da bih više htjela prospavati noć u komadu).

Sad s blizancima rijetko tko propusti pitati zar imam mlijeka za obojicu, ili jednostavno komentiraju ma nećeš još dugo moć tako izdržati ili nešto već takvo, što me, kad sam dobre volje ne dotikavle, a kad sam loše blago zamori.

[lastavica]

S prvim znakovima trudnoće sam čituckala forum. Kad sam rodila i kad su mi L donjeli prvi puta ona je spavala. Slijedeći put opet.Svaki put sam sestri rekla da ju ne mogu probuditi. Jedna mi je s vrata odgovorila , kako ćete ju buditi za školu. I onda je došla jedna mlada sestra koja se potrudila da ju probudi. Od tada L kad bi došla blizu cice, samo se prištekala. Zadnji dan mi je pedijatar bio u ophodnji pa sam mu se požalila da me boli. Pokazivao mi je položaj, ali me je svejedno bolilo.
Doma mi je patronažna provjeravala položaj, malo izmasirala prsa.
Dalje sam sve ostalo učila od forumašica.

[ivana7997]

Jedna mi je s vrata odgovorila , kako ćete ju buditi za školu.

[Buba]

Ne mogu si oprostiti sto sam tako lako odustala od dojenja E. Mislila sam da cu je dojiti jer zasto bi to meni bio problem, pa svi doje? Ali u rodilistu ona jednostavno nije htjela na cicu, napravila mi je ragade, i oni su je poceli sopati. kad smo dosli doma opet nije islo , trebala je vuci, a navikla je da joj tece niz grlo, nastavili smo s bocicom. Cijelo vrijeme sam se izdajala, pa se tjesim da je barem nesto kvalitetnog mlijeka popila. Kad je ona htjela dojiti, mlijeka je polako nestajalo, tj. nisam znala zakon "ponuda-potraznja", i nas dojeci/izdajajuci staz je zavrsio s oko 3 mjeseca.
S drugim djetetom sam se pocela pripremati na vrijeme, nisam im dala u rodilistu da mu daju bocicu (mada ju je dobio da ja nisam ni znala - btw. u rodilistu su mi i tada govorili da necu moci dojiti jer imam male grudi, dojiti mogu samo cetvorke ), bila sam puno upornija, da nije bilo foruma, mojih trenerica i rodinog sos telefona sigurna sam da ne bi uspjesno dojili 2 godine.
Moram spomenuti i mm-ovu podrsku bez koje ne bi izdrzala jer su me sa svih strana napadali zbog dojenja, pocevsi od patronazne, moje bake, mame, o svekrvi i ostatku obitelji bolje da i ne govorim ....

[kruznica]

Ja sam jedna od onih što je oduvijek znala da će dojiti. Pomogao mi je ovaj forum, knjiga Što očekivati prve godine i moj inat. Naime u mojoj bližoj obitelji nitko nije dojio i zapravo je kružila priča da se pomirim s tim da niti ja neću moći. Dok sam kupovala jastučiće za dojenje i grudnjake, a nekupovala bočice sestra me gledala ko posljednju glupaču, jer je već znala da mi slijedi neuspjeh. E još kad sam na kraju s prvim malim morala dojiti sa šeširićima jer su mi bradavice bile ravne, pa kad sam dobila mastitis o to su bili pritisci da pređem na adaptirano samo takvi. Međutim ja ga uopće nisam htjela imati u kući! Velika podrška bio mi je MM i mama koja nije vjerovala u uspjeh dojenja ali je očito vjerovala u mene. Što se tiče babica u rodilištu i one su se potrudile pokazati mi nešto, ali sam se prije toga ja trebala izboriti da mi daju dijete jer sam rodila na carski! S drugim djetetom bilo je bolje, ali isto daleko od bajkovitog...i da, naravno da i dalje dojimo!!!

[Stefanova_mama]

Apsolutno mi nisu jasni ti pritisci (a bilo ih je od blize i dalje rodbine, do potpunih prolaznika u nasim zivotima) i sve PROTIV dojenja i u raznim fazama naseg dojenja (od necete vi to uspeti, nemoj se muciti, do nije zdravo da toliko dugo doji).

Zasto su svi koje znam pokusavali da uzmu svoj deo u licnom odnosu moj sin beba i ja, sikimo?

[medo14]

Prije poroda s prvim djetetom nisam puno razmisljala o dojenju, slabo sam se i informirala po tom pitanju, nisam ni imala internet. Kad sam rodila, neki me instinkt tjerao da dojim (uz puno, puno problema).
Veliku podrsku i pomoc (osim MM) imala sam od patronazne sestre. Njoj je bilo jako drago sto zelim dojiti, jer nije imala puno mama dojilica.
S drugim djetetom je bilo samo ponavljanje i utvrdivanje gradiva.

[fiona]

Kad se M. rodila prije 7 g nism još obilazila forume u potrazi za korisnim informacijama. Još u trudnoći sam odlučila da ću dojiti, kupila po jednu bočicu (kao, za nuždu) i to je bilo od priprema to. Poslije poroda, kad bi mi ju donijeli nisam je mogla probuditi (čak je i bljucala umjetnu hranu). Mlijeka sam jako brzo imala napretek, a je jako malo jela. Dva dana nakon povratka iz bolnice zaradila sam mastitis takav da sam 2 tjedna bila na antibioticima. I izdajala se, dojila na zdravu dojku, histerizirala, davala umjetno jer sam se bojala da jede premalo. Noćna mora. Jedne noći sam odlučila da je dosta, bacila umjetnu hranu i odlučila samo dojiti. Dojila je dok je htjela i poslije prva 3 mjeseca uhodavanja bilo je super.
S druge strane L. je dojila isti dan kad se rodila i nikad nije bilo niti najmanjeg problema.

[sj]

Uvjek ja s istom temom... I ja sam mislila/znala da ću dojit. Ali mi nitko nije rekao da sve žene nisu dojilje. To sam nakon puno godina potvrdila i UZV-om.

[eli]

na što misliš? ako je u pitanju fibrocistična mastopatija, ona otežava početak dojenja, ali se da razraditi. bar kod mene nije predstavljala neki problem, a uz to, nisam ni obdarena oblinama.