Titirlica, naravno da vrišti i plače jer joj mlijeko u bočici odmah krene, a na cici ne. A nema strpljenja ni snage čekati i potaknuti let down.
Zato se kompresijama potakne let down, pa kad krene, beba nije tako živčana, a malo po malo s vremenom sama skuži stvar.
Isto tako ne znam jesi li, kada ste krenule s adaptiranim, kupila onu bočicu s najmanjom rupom ili neku veću prema dobi? Trebala si kupiti s najmanjom, da joj nejde prelagano, da bude što sličnije ciki.
No, sad si tu gdje jesi. Ono što bi ja u ovom trenutku napravila je sljedeće:
Nakon hranjenja bočicom, stavila bi je na cicu, s time da bi svakako potakla let down, pa neka joj curi u usta, možda joj se omili pa počne cicati.
I tako više puta na dan. Kad je odmorna i ne pregladna. I svaki dan sve više, a sve manje adaptiranog.
Prva tri mjeseca dojenje je jako teško i zahtjevno, rijetke su mame kojima krene glatko. Ali vidljiva količina mlijeka (izdajanjem, veličinom cica, curenjem po noći i sl.) stvarno nije pokazatelj.
Ima mama kojima mlijeko teče u potocima, a ima i onih (većina) koje se trebaju namučiti dok se uspostavi potrebna ponuda prema potražnji. I kod tih prečesto (a i ja sam bila među njima) dođe do problema i brzog odustajanja.
Evo npr. meni je dojenje s Paulom bilo od početka puno problema. Stalno je spavala, popila bi samo ono prvo, nemasno mlijeko, (pre)često sam mijenjala cice itd.
Nakon mjesec dana prirast je bio jedva 30 grama. Probale smo još neko vrijeme dojenje, i sa izdajanjem nakon podoja, no ništa se nije promijenilo.
Nakon mjesec i pol nedobivanja na težini, uvela sam adaptirano. Tužna ko pas, ali nisam znala što drugo. Kupila sam bočicu s najmanjom rupom i davala ad uvijek nakon dojenja. Zaboravila sam sad količine, ima negdje na MiB, no cca jedan obrok je bio ad. I počela je dobivati na težini. No i ja sam u međuvremenu skužila gdje griješim s dojenjem, polako smo se uštimavale i s tri mjeseca je opet samo dojila. Sveukupno 2 i pol godine. Naravno i dalje sam stalno bila opterećena s time jel gladna ili ne, često nisam ni osjetila let down od silnog stresa. Mogu reći da je tek s cca 6 mjeseci, uvođenjem kašica, u mom mozgu nastao neki klik, opustila sam se, i dojenje je krenulo, mlijeka bilo sve više itd.
Hoću ti samo nekako dočarati kako je sve to normalno, kako se problemi dešavaju svima, i kako nije istina da nemaš mlijeka. Jednostavno se niste uštimale. A stres je grozna stvar za dojenje.
S malim sam već imala loše iskustvo iza sebe, pa sam uvela kompresije od početka, i podoj od bar dva sata na svakoj cici. Visio je non stop, to sam već pisala. I tako 3 mjeseca. Al trud se isplatio. Napredovao je predobro prva tri mjeseca, kasnije je prirast bio manji ali u granicama normale.
Uglavnom sad je sve na tebi, možeš odustati, a možeš uz adaptirano, i kad beba nije pregladna (probaj jedan obrok dati trećinu manje), nastavti s cicom. Špricaj joj u usta da skuži kako je to fino. S vremenom bude sve jača, ti sve opuštenija, adaptirano s vremenom mogu zamijeniti kašice, a ostale obroke cica. Sve je moguće.
I prestani se izdajati. To stvarno umara i uništava bradavice. Radije radi kako sam napisala, "izdajaj" se bebi u usta, da krene let down. Može ona još naučiti cicati, ne brini za to.
Probaj. Sad stvarno nemaš što izgubiti.
Sretno