Pročitaj ovo:
Afektivne respiratorne krize
Sretni su roditelji koji ne znaju o čemu se ovdje radi. Jedan mali broj djece znade za vrijeme plača izgubiti zrak ("zaceniti se"), poplaviti i izgubiti svijest. Ponekad pri tome dobiju generalizirane trzaje tijelom (poput epileptičkog napada) koji su uzrokovani nedostatnom količinom kisika u mozgu. Vrlo ružna slika koja navodi roditelje u očaj misleći da im dijete umire. No uobičajeno, nakon što dijete izgubi svijest, prestaje grč mišića koji je izazvao prestanak disanja i dijete prodiše te dolazi k svijesti. Uzbuđenje i emocije koje potom slijede na neki način «hrane» ovu pojavu pa se ona ubrzo ponavlja prigodom slijedećeg plača. Napadi postaju sve učestaliji i teži a roditelji sve više ustrašeni i nesigurni.
Zanimljivo je da se afektivne respiratorne krize uobičajeno javljaju u prisustvu jednog od roditelja (najčešće majke koja jače od supruga izražava strah i nesigurnost ). Napad se može prekinuti u prvoj fazi ako se djetetu odvuče pažnja i skrene sa puta plakanja bez udisaja. To se može načiniti nekom neuobičajenom radnjom, riječima, zvukom i sl. Da bi roditelj smireno i adekvatno reagirao mora biti uvjeren da se djetetu ništa ne može dogoditi u napadu, te da se mogu spriječiti isključivo samouvjerenim i sigurnim pristupom. Obično je jedan od roditelja emocionalno stabilniji i pruža podršku onom slabijem kako bi kroz prvi period prošli sa što manje problema. Ubrzo kada se pokažu rezultati (uspješno prekidanje napada, smanjenje učestalosti i intenziteta) roditelji postaju potpuno smireni, a odsustvo iskazanih emocija u kritičnim trenucima ubrzo u potpunosti prekida pojavu novih napada.
ZAJEDNIČKI ZAKLJUČAK
Dijete treba osjećaj sigurnosti i zaštićenosti od majke. Nesigurnost i nekonzistentnost odgovora majke uzrokuje u djeteta nemir i potrebu da se uz nju privije, da je što bolje osjeti tjelesno i emocionalno. Zato kod navedenih problema pomaže samouvjeren i siguran nastup, određeni red (strukturiranost) dnevnih aktivnosti koji djetetu pružaju osjećaj sigurnosti i smanjuju vjerojatnost angažiranja roditeljske pažnje obraćajući njihovu pozornost na svoje vitalne funkcije (disanje, uzimanje hrane, defekacija, mokrenje). Tek za usporedbu, navedeni problemi se gotovo nikad ne javljaju u obiteljima koje imaju puno djece. Svako dijete osjeti u kojoj mjeri može zaokupiti roditelja, a to je u ovom slučaju značajno manje nego kad majka ima jedno ili dvoje djece. Naprosto po prirodi stvari majka nema vremena trčati za jednim od njih i nuditi ga sa hranom. Mogućnosti „manipuliranja“ roditeljima su vrlo male. Još jednom naglašavam: svi se navedeni procesi događaju na razini emocionalnog; nisu svjesno potaknute radnje. Stoga i odgovor koji slijedi mora biti na istoj razini – putem neverbalnih poruka. Majkama koje imaju jedno ili dvoje djece i s teškom mukom izlaze na kraj s navedenim problemima nudim savjet: kada niste sigurni da li ste previše ili premalo angažirani oko navedenih problema svog djeteta zamislite kako bi u toj situaciji postupila majka koja ima dvanaestero djece – pokušajte pristupiti na taj način i nećete pogriješiti!
Prim.dr.sc. Milivoj Jovančević
http://www.badem.hr/drjovancevic