Sada je: 28 kol 2026, 01:51.

Streptococcus pneumoniae je – što je neophodno jasno istaknuti – normalan stanovnik sluznice ždrijela i usne šupljine čovjeka. Iz ovog područja se može proširiti i naseliti na sluznicu nosne šupljine. Naseljavanje bakterije na sluznici nosne šupljine najčešće nije praćeno nikakvim simptomima (znacima) bolesti i predstavlja normalno i prolazno stanje koje označavamo kao kolonizacija. Kolonizacija je samoograničavajuće stanje i nakon određenog, kraćeg ili duljeg vremenskog perioda nestaje. Potrebno je istaknuti da je kolonizacija stanje, a ne bolest, te ne zahtijeva nikakvo liječenje. Čak što više, pokušaj uklanjanja bakterije sa sluznice nosne šupljine pomoću antibiotika ne samo što često ostaje neuspješan, nego može biti i praćen nizom neželjenih propratnih pojava, poput alergijskih i toksičnih reakcija uzrokovanih antibiotikom, proljeva uzrokovanih antibiotikom i razmonažavanjem gljivica na površini sluznica (često u rodnici, ali i u ždrijelu i crijevima). Jedno od neželjenih djelovanja pri davanju antibiotika (a što je češća pojava ukoliko se antibiotici u nekoj sredini više primjenjuju) je razvoj rezistencije. Rezistencija znači da bakterija prestaje biti osjetljiva na pojedine (ili čak istovremeno na cijele skupine) antibiotika. Nerijetko od pacijenata čujemo da su oni postali rezistentni na antibiotike, no kako je već rečeno, rezistencija na antibiotike je isključivo svojstvo bakterija. Premda je razvoj bakterijske rezistencije neizbježan i pri medicinski indiciranoj primjeni antibiotika, problem se umnogostručuje kada se antibiotici primjenjuju masovno, nepotrebno (naročito kod virusnih infekcija gdje antibiotici nemaju nikakvo djelovanje, barem ne pozitivno i kod „liječenja“, odnosno pokušaja eliminiranja kolonizacije). Treba istaknuti da „neuspjesi“ liječenja virusnih infekcija antibioticima narušavaju i povjerenje u ove inače važne i uspješne lijekove. Nedvojbeno najčešći povod za nepotrebnu primjenu antibiotika u suvremenoj medicinskoj praksi je kada se bakterije nađene na sluznici nosne šupljine (nazofarinksa) ili ždrijela proglase uzročnicima infekcije kod virusnih infekcija. Premda liječnici najčešće mogu na osnovi kliničke slike (opće stanje, tijek bolesti, temperatura, promjene na sluznici) i uz pomoć nekoliko dodatnih pretraga (krvna slika, RTG pregled, a u manjoj mjeri obrisci sluznice ždrijela i nazofarinksa) razlučiti virusne od bakterijskih infekcija, bolesnici (obično djeca) često nepotrebno primaju antibiotike.
Poseban problem predstavljaju jasličke i vrtičke, ali i školske sredine u kojima se virusne infekcije gornjih dišnih putova (praćene curenjem iz nosa, temperaturom, upaljenim očima, kašljem, ponekad promuklošću) redovno javljaju, pogotovu u jesensko-zimskom periodu kada se djeca više zadržavaju u zatvorenom prostoru, kada je smanjen dolazak svježeg, čistog zraka (prekomjerno držanje zatvorenih prozora, bez povremenog zračenja). Ukoliko se simptomi jasno ne prepoznaju kao znaci virusne infekcije, a i često zbog osjećaja nesigurnosti i želje da se da lijek, a još uz inzistiranje roditelja), često se uzimaju obrisci ždrijela i nazofarinksa. Iz uzoraka se tada izoliraju bakterije koje koloniziraju sluznicu
( Streptococcus pneumoniae je jedna od tih bakterija). Uz takav nalaz dijete će gotovo sigurno nepotrebno primiti antibiotik! Glavni je uzrok takvog nepotrebnog prepisivanja antibiotika ostaje pritisak roditelja (očekivanje, pa čak i zahtjev da liječnik djetetu dâ lijek/antibiotik). Nedvojbeno najgora mogućnost je samovoljno davanje djetetu antibiotika iz kućne ljekarne.









Isto mi je rekla pedica da je premala za cjepljenje.


Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.