tate

[nadicab]

vidim da se i tate nedonoščadi javljaju, pa bi mi jako trebala njihova emocionalna iskustva: kako oni guraju kroz te teške dane neizvjesnosti i straha? Željela bihnjihova iskustva prebaciti u tekst o nedonoščadi da i drugi mogu naći riječ utjehe.<
>MM je bilo jako teško, neko vrijeme nije htio niti ići na Re
o jer ga je teško pogađalo gledati Denisa prikopčanog na sve te aparate, a mene uplakanu i nemoćnu. Tada je u njemu još više bujao bijes i nemoć.<
>Poslije je našao ispušni ventil u poslu i stalno se ubacivao u posao samo da ne mora misliti previše o njemu i svemu oko njega. Došao je k sebi tek kada su se stvari počele kretati nabolje i kada je i on počeo nadzirati svjetlo u tami - otprilike jedno pola godine nakon njegova rođenja.<
>O tom dijelu svog života ne želi pričati niti ga se prisjećati. Ne znam ni sama kako se je izvukao iz bedare jer ja sam imala forum i frendice. <
><
><i></i>

[alexandra]

ja ti sad pisem u ime svog muza, bi on rado ali ne zna
zo tipkat pa se nervira. prvo, zbog svega sto se zbiva sa nasom sasom, ja uvijek kazem da imam najboljeg muza na svijetu. 2 mjeseca je svaki dan visio kod mene u bolnici, kad su sasu odvezli na re
o prvo je od 12 - 13 bio svaki dan kod nje, a od 14 - 16 kod mene. izmasakrirao je doktore dok nisu ustanovili sta joj je, znao sve do najsitinijih detalja, sjedio kraj inkubatora, dao joj prvu flasicu, nosao je po odjelu.... od prvog dana kad smo dosli doma ju je prematao, hranio, nosao satima, nije propustio ni jedan pregled i odlazak doktoru (kod pedijatra sad najcesce idu sami, bez mene). jedini od svih od prvog mi je dana govorio na uho: ona mora biti u redu, dijete s ovakvom kosom ne moze biti da ne bude u redu. i vjerovao je u to, a izgleda i bio u pravu. "dizao" je i nju i mene. kad je imala negdje 2 mj. nosao ju je po sobi i vidjela sam da place, mislila sam da mu je strasno tesko, a on mi je rekao: placem samo zato jer je toliko volim da ne znam kako mogu izdrzati toliku ljubav. jedino sto se nije usudio je bilo vjezbanje dok je bila sasvim mala, iz jedinog razloga sto je on ogroman pa se bojao da je ne ozlijedi, ali ju je zato zabavljao do besvjesti. kad je imala negdje 7 mjeseci vjezbali smo i on i ja, a sada pretezni dio vjezbanja odrade njih dvoje. dok sam samo ja vjezbala, on ju je hranio po noci, da ja mogu spavati i koncentrirati se na vjezbu. kad je on preuzeo vjezbanje, ja sam uzela nocnu sihtu, da bi sad pak on bio odmoran. sva je sreca da ima privatnu firmu i tako si je organizirao posao da je non stop s nama, osim mozda dva dana u mjesecu kad mora na put. i to je sve. u ove dvije godine bio je navece vani jednom i to kad sam ga ja potjerala na proslavu rodjenja kceri mog direktora (a moralo se slaviti jer su on i supruga dobili bebu u 42. godini, inace on ne bi isao ni tamo). sasa se svako vece tusira tako da sjedi tati u krilu u velikoj kadi, a ja ih perem. svaki dan njih dvoje idu zajedno u setnju. obozavaju se i zezaju. ide s nama u shopinge,
ise joj guzu, kaplje nos, mjeri temperaturu, ceslja je, susi joj kosu i zbog nje izvodi sve sto se zbog neke zenske osobe moze izvoditi.da njega nema i da nije takav ja iskreno ne znam kako bi progurala sve sto smo prosli. zato ga i sasa i ja obozavamo. i zavrijedio je. <i></i>

[Tomislav 001]

Mislim da je rođenje djeteta prije termina za svakoga komu se to događa prvi put (a to je vjerujem u 99% slučajeva) doživljaj užasnog straha i neizvjesnosti. Strah se nekako porazi, šok prođe, nada se ukopa, ali neizvjesnost koja ne završava za mene je bila najstrašniji protivnik. Neizvjesnost u svakom trenutku. Prvo kad čuješ da je mama otišla u rađaonu. Budući da je rodila carskim rezom i bebi se nije pisalo najbolje zbog patološkog CTG-a nisam mogao ni primirisati bolnicu. Vozio sam se po gradu sat i pol kao lud, činilo mi se da to traje već danima, a kad je konačno došao trenutak da nazovem i saznam kako je prošlo shvatio sam kako nemam snage i da je strah od loše vijesti jači od nade i radosti očinstva. Konačno mi je rođakinja javila da je beba žensko, da je vrlo malena, ali i prilično vitalna. Supruga je također do
o, rekla je, mada sam kasnije saznao da je pri porodu njen krvni pritisak skočio na stravičnih 240/130. No tada, kažem, to nisam znao, pa sam odahnuo iz dubine duše. No tamo sam još prije nego li je uzdah olakšanja odlebdio našao novu crnu rupu straha i neizvjesnosti. Do
o, beba je O.K., ali tko ti jamči da će tako mala beba preživjeti. Liječnik je rekao kako kritično razdoblje traje 4 + 7 dana. Bit će to sigurno 11 najdužih dana u mom životu (i bili su). A onda prvi susret sa bebom. Očekivao sam nešto nezrelo, nešto što bi nalikovalo malom zelenom. A ugledao sam anđela (doista smo joj pogodili dati ime), pravog pravcatog anđela, tako lijepog i nježnog, ali i tako neočekivano malenog da sam se rasplakao kao dijete. Dan za danom dolazio sam na vrata neonatologije prije posjeta i što se trenutak kad će otvoriti vrata približavao tako mi je nestajalo zraka u plućima, a srce pojačano tuklo. Hoću li je opet ugledati? Je li s njom sve u redu? A onda trenutak novog susreta. Srce ne prestaje pojačano kucati, samo sad ne iz straha nego od radosti. Nekoliko su je puta premještali iz inkubatora u inkubator, pa u topli krevetić, pa u drugu sobu, pa u obični krevetić, i pri svakom premještaju bih došao do mjesta gdje je bila dan prije, pa kad je ne bih ugledao odmah bi mi nahrupile crne misli te nisam imao vremena čekati liječnike nego bih smjesta tražio svoju bebu dok je ne bih našao. Viđao sam tu ne neonatologiji mnogo tata malih nedonoščadi i mogu reći da i tu vrijedi pravilo - koliko ljudi toliko ćudi. Neki su se vrlo rijetko pojavljivali, tek jednom tjedno ili još rjeđe. Drugi su dolazili svaki dan i hvalili se kako će njihove bebe za par tjedana već biti doma, neki drugi bi pustili supruge da izljevaju osjećaje prema bebačima, a oni sami bi na balkonu pušili ili telefonirali... Kad je moja malena otpuštena kući mislio sam da je sad konačno gotovo. No čak i one uobičajene stvari koje pričinjaju problem bebama meni su se učinile o
omnim problemima, pa neizvjesnost o budućnosti nije prestajala. Do
o sam zapamtio riječi jednog liječnika, kako se "kod nedonoščadi nikad ništa ne može sa sigurnošću znati i uvijek se nešto može zakomplicirati". Te su mi riječi kao nekakav kamenčić u krevetu koji mi ne da spavati u miru. Kad su mi još prilikom UZV glave spomenuli "promjene" te bebu uputili na dodatne pretrage, shvatio sam kako strah za nju čini neizostavni dio mog budućeg života, ne samo nekoliko mjeseci nego...? <
>Ali što reći nakon svega? Samo jedno. Kada bih se vratio natrag tri mjeseca ne bih dopustio da se išta promjeni, jer ja ne želim drugačiju bebo od moje male Anđele. Svaki njezin problemčić dio je jedne divne osobine koja se neizlječivo usadila u moje srce i ono nikad ne bi moglo više voljeti neku drugačiju Anđelu. <
>Eto toliko. Ne zamjerite, jer ja možda baš i nisam "klasičan" tata, mnogo mi toga možda nedostaje,(osim ljubavi za svog bebača) ali dao sam prilog vašoj temi. <i></i>

[nadicab]

napisao si jako lijepu i osjećajnu priču. SMijem li koji dio od nje koristiti u članku o nedonoščadi koji se nalazi na stranicama mame&bebe? Probat ću i svog muža nagovoriti da se bar pismono izrazi o svojim osjećajima u tom razdoblju.<
>Da, i njemu je Denis najdraži jer je zbilja najumiljatiji i on je jedini od naše 3 djece koji ga (već mjesecima) zove "tatic" (tatić) <
><
><i></i>

[Tomislav 001]

Slobodno radi što hoćeš. Ja ionako sve što uputim na forum držim "javnim do
om" i više ne polažem pravo na to. Jedino bih volio da sam to prije znao pa bih sve možda malo dotjerao. Inače mislim da ne treba suditi tatama ako su koji put malo zatvoreniji i osjećaje javno puštaju tek na kapaljku. To je ipak dio muškog karaktera i gena. Ja isto tako nisam uvijek sklon velikom izljevu emocija (osim bijesa tu i tamo), ali kad je o djeci riječ, ili još konkretnije, o Anđeli, tu sam iskočio iz tračnica i šišam 150 na sat. Vjerovatno sa strane izgledam smiješno kad se onako s njom igram i pričam joj kao da ona sve razumije (zapravo siguran sam da izgledam smiješno jer se i sam smijem ljudima kad izvode slične stvari), ali me zaista nije
iga kako tko na to gleda. Ali znam mnogo ljudi (jedan od njih bio je i moj otac) koji čak i prema svojoj djeci "štede" na pukoj demonstraciji ljubavi, a koji ih usprkos tome vole barem jednako snažno koliko i ja Anđelu. <i></i>

[Andrea3]

Nadice, nije li negdje, davno, tvojM napisao nešto o sebi u tim trenucima i o potpori tebi. Čini mi se da sam, ali stvarno davno, nešto pročitala i zapamtila jer mi je bilo jako lijepo da to piše tata. E sad, di je to bilo, da li na Očevima, i li tu negdje, ili na Potpori... stvarno ne znam. Al ti valjda znaš. <i></i>

[nadicab]

ma, znam da je pisao pod očevima, ali on je ipak bio u veoma specifičnoj situaciji: gledao je kako mu skoro na rukama iskrvavljujem i bio je mjesecima u velikomstrahu za moj život. Tako da se on nije mogao opustititi i prepustiti se previše osjećajima za Denisa. <
><
><i></i>

[bkreso]

opet jedna mama pise u ime tate. ne zato sto tata sporo tipka, nego zato sto tata trenutno s martom vjezba, a ona place kad vidi mamu pa se moram sakriti da oni svoje odrade.<
>od prvog martinog dana njen tata je beskrajno vezan za nju i sudjeluje gotovo jednako kao i ja u svim aktivnostima vezanim za martu. buduci da sam ja prvo vrijeme bila jako deprimirana i uplasena, on je preuzeo kompletnu komunikaciju s lijecnicima, edukaciju putem interneta i malo, po malo mi nakapavao informacije da ih ja prihvatim, a da se ne raspadnem od tuge. i tako smo nakon 40 dana stali na noge, marta je dosla kuci i pocelo je vjezbanje, nespavanje i sve poteskoce koje prate odgoj nedonoscadi.<
>iskreno receno, uvijek sam mislila da sam jaca od njega, ali da nije bilo njega, marta ne bi danas bila u tako do
om stanju da nam lijecnici govore da smo napravili cudo. martin tata nema tu srecu da moze biti kod kuce kao ja i radi puno radno vrijeme. cim dodje kuci, preuzima sve aktivnosti oko marte da se ja mogu odmoriti do veceri jer ona navecer hoce samo mamu.<
>sigurna sam da ovakav posao ne bih mogla izvuci sama, pogotovo sto mi zivimo u splitu, gradu u kojemu je drustveno prihvaceni stav da se samo zene bave djecom cak i kada se radi o djeci s poteskocama. sjecam se kad smo prvi put dosli na fizijatriju u splitu da je terapeutkinja trazila da tata izadje vani, a on mrtav hladan veli da samo ona moze izaci iz vjezbaonice. tada smo odlucili otici negdje gdje je normalno da oba roditelja sudjeluju u radu s djetetom. izgelda da je to bilo kljucno na nasem putu do martinog zdravlja.<
>jako smo ponosne na naseg tatu!!!!<
>marta i mama <i></i>