Stalno slušamo kako su prve tri godine najvažnije, ali i sljedeće tri su itekako važne! I u te sljedeće tri-četiri godine, s našom se djecom događaju čudesne stvari
Kako razmišljaju djeca od 3 do 5 godina?Jeste li se ikad pitali kako razmišljaju djeca? Sigurno jeste. Mnogi naši odgojni postupci temelje se na spoznajama o tome što djeca u određenoj dobi znaju, koliko mogu zapamtiti i sl. Ali, jeste li razmišljali o tome kako djeca razmišljaju o mišljenju, tj. o mentalnim stanjima? Od treće godine u tom području kod djece se događaju doslovno čudesne stvari. Oni usvajaju teoriju uma, tj. razumijevanje mentalnih stanja, o čemu nam svjedoče brojne sposobnosti koje se javljaju u ovoj dobi.
Najpoznatija od tih sposobnosti je sposobnost razumijevanja netočnih vjerovanja, a najpoznatiji zadatak kojim provjeravamo ovu sposobnost osmislili su Wimmer i Perner (1983). Kod toga zadatka, kojeg istraživač djetetu prikazuje pomoću lutaka, dječak Maksi i njegova majka dolaze iz kupovine. Pomažući majci u raspakiravanju namirnica, Maksi spremi čokoladu u ladicu i izađe iz kuhinje. Dok njega nema, njegova majka premjesti čokoladu u ormarić te također napusti kuhinju. Kada se Maksi vrati, ispitivač upita dijete gdje će Maksi tražiti čokoladu. Istraživanja pokazuju da djeca mlađa od tri godine u pravilu odgovaraju da će Maksi čokoladu potražiti tamo gdje ona uistinu i jest – u ormariću, no starija djeca počinju predviđati Maksijevo ponašanje na temelju njegovog netočnog vjerovanja.
Osim toga djeca u ovoj dobi mogu pratiti promjene vlastitih vjerovanja. Primjerice, mogu prepoznati da se njihovo vjerovanje o nečemu, npr. da se u kutiji od bombona nalaze bomboni, mijenja kada shvate da nisu u pravu, tj. kada otkriju da su u kutiji od bombona zapravo bojice (Gopnik i Astington, 1988; Gopnik i Slaughter, 1991). Mlađa djeca će nakon što otvore kutijicu od bombona i vide da su unutra bojice, kada ih se pita što su mislili da je bilo unutra odgovoriti da su mislili da su unutra bojice.
Trogodišnjaci mogu predvidjeti ponašanje neke osobe na temelju njezine želje (npr. ako neko dijete želi slagati kocke, otići će do ormarića u kojem se nalaze kutije s kockama) te govoriti o vlastitim ranijim željama i tome jesu li se ostvarile – npr. što je htio dobiti za rođendan i je li to i dobio (Gopnik i Slaughter, 1991). Nadalje, u istoj dobi djeca mogu razumjeti subjektivnost želja, a u skladu s tim i postojanje različitih preferencija. Primjerice pokažemo im dva tanjurića s hranom pri čemu se na jednom nalaze keksi, a na drugom povrće i pitamo dijete što ono voli jesti i što bi izabralo. Recimo da odabere kekse. Zatim pokažemo lutku za koju objašnjavamo kako voli upravo suprotno od onoga što je dijete izabralo i pitamo dijete što bi lutka izabrala za užinu. Mlađa djeca će za lutku odabrati istu hranu kao i za sebe, bez obzira što smo rekli da lutka voli ono drugo
Zatim, djeca sada mogu razlikovati stvarnost od privida (Flavell, 1986), primjerice kamen od spužve koja samo izgleda kao kamen.
Nadalje, dok u dobi od tri godine djeca mogu razumjeti da osoba koja nešto nije vidjela, ne može znati za to, za razliku od osobe koja je to nešto vidjela i zna za to (npr. ako mama nije vidjela da je dijete prolilo sok u sobi, ne zna da je sok proliven), tek u dobi od četiri godine mogu razlikovati da različiti ljudi mogu imati različitu perspektivu prilikom promatranja istog predmeta. Osim toga, dok s tri godine mogu razumjeti da se podatke o nekom objektu može saznati pomoću različitih osjetnih modaliteta, primjerice vidom ili njuhom, s četiri godine mogu zapamtiti izvor takvih informacija te kako su do njih došli (Gopnik i Graf, 1988).
S četiri godine djeca pokazuju i sofisticiranije razumijevanje intencionalnosti, te mogu razlikovati složenije primjere namjernog od nenamjernog ponašanja (Astington, 1991). Osim toga, mogu razlikovati želje od namjera, te razumjeti da su namjere mentalna stanja s uzročnom učinkovitošću.
S pet godina prepoznaju da su emocionalne reakcije ljudi povezane s njihovim vjerovanjima (a ne samo s njihovim željama kao što to misle dvogodišnjaci), te očekuju da će se netko iznenaditi kada shvati da je njegovo vjerovanje netočno (npr. Maksi će se iznenaditi kada ne pronađe čokoladu na mjestu na kojem ju je ostavio) (Hadwin i Perner, 1991). Isto tako petogodišnjaci pretpostavljaju da će osoba biti sretna ako misli da će dobiti nešto što želi, iako oni sami znaju da to iz određenih razloga neće biti tako (Harris, Jones, Brookes i Grant, 1986).
Promjene se bilježe i u dječjem govoru o mentalnim stanjima, pa tako djeca u dobi od četiri do pet godina prepoznaju razliku u stupnju sigurnosti govornika u ono što govori s obzirom na to upotrebi li glagol „znati“ ili glagol „misliti“ (Moore, Bryant i Furrow, 1989).
A što nakon 5 godina?Unatoč značajnom napretku u razumijevanju načina na koji funkcionira ljudski um koji se događa do ove dobi, određeni se napredak bilježi i kasnije. Tako djeca pokazuju napredak u mnogim područjima: metakogniciji, razumijevanju osobina ličnosti, znanju o mozgu i umu, razumijevanju vjerovanja o vjerovanjima te razumijevanju socijalnih koncepata koji se na tome temelje – poput odgovornosti, obaveza, pouzdanosti i sl. Osim toga, djeca pokazuju i bolje razumijevanje pojmova za mentalne radnje, pa tako bolje razumiju što znači obećati, lagati, počinju razumijevati ironiju i sl.