Sada je: 04 kol 2026, 23:06.
Moderatori/ce: latica, snowwhite






tako da sam rekla, bit će praktično za na ljeto, ajmo do kraja narast će kosa opet. I bome mu sporo raste, evo još nije bilo potrebe od tad. Sad mu je već malo rasčerupano oko ušiju, ali neću ga sad još do proljeća vjerojatno.
to je uvijek veliko postignuće, i kad je u pitanju prvo dijete, treće, peto.... i bilo da se dogodi sa 10 mjeseci, godinu, ili kao kod nas sa skoro 17 





, i dr. se čudila da što joj je. Komentirala je kako je jedini pacijent kojeg vidi samo na kontrolama
...i neka tako i ostane.

). ruke mu staviš ispod svojih nogu, ali ne stisneš prejako. tako je on fiksiran. kad otvori usta staviš špricu (dajem sve na špricu) u kut unutarnji od obraza. malo pa zatvoriš nosić da proguta. i tako ponekoliko puta. u par minuta si gotova. 


Jedva sam dočekala vikend da se malo opustim i da više budem s mališom. Sad je prohodao, počinje govoriti "mama" i svašta nam se zanimljivo događa
Preko tjedna nam je ubitačan ritam: buđenje prije 6, spremanje, vozimo ga kod bake na čuvanje, na posao, pa ga kupimo oko 5 popodne. Nekad nas baka i deda zadrže na ručku/večeri pa dođemo doma tek oko 7. Taman da mali večera i onda se spremamo na spavanje. Tako u najbolju ruku provedemo 2-3 sata s njim i to je baš tužno.
Da ne spominjem da tad na kraju dana kad smo zajedno svi troje doma često budemo mm i ja i umorni i nervozni pa ni to malo vremena ne uživamo zajedno s malim. 



moj je isto na 10 kila, možda još koji gram sitno gore... s godinu je imao ravno 9. Isto me brinulo je li dovoljno, kao dobio je samo kilu u pol godine, ali mic po mic dobiva ipak. Mislim čak da sam čitala da je oko 2 kile dobitak u drugoj godini prosječan.
. Samo da smo u svom stanu, ne bi mi uopće bio problem provesti ukidanje dojenja noću, spremna sam potpuno na to. Ali taj osjećaj da to NE MOGU nego mu moram davat na silu radi svojih doma....užas, takav jad i nemoć. Da ne govorim da sam pola noći proplakala jer ovo što pišem zaista zaslužuje titulu najgore nemajke
užas, osjećala sam se kao najgori psihički bolesnik i zlostavljač. Sram me što ovo uopće i pišem, ali eto valjda se nekako nadam da ću naići na razumijevanje
i nema šanse da čekam sa ukidanjem mjesec dana, eventualno do idućeg vikenda. Jer sam već pukla, a on će tako spavat svaku noć već znam, a ja sam na kraju. Jutros je u 7 zaspao konačno kak spada, i do 9 spavao što nije nikad, premoren naravno. Zanimljivo, prije mi je teško padalo nespavanje, ali nikad ne bi eskaliralo, jednostavno sam danju bila umornija. A sad sam nedavno baš govorila mužu da se čudim kako mi sad uopće skoro pa ne smeta, baš sam dobro funkcionirala. E, ali sad je očito sve skupa došlo na naplatu, nakupilo se od 9.mjeseca kad je počelo kronično nespavanje.



Natrag na Od prvih koraka do prvog razreda
Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.