mi imamo novu 'furku'
svako jutro kad se probudi, izadje na hodnik vristi i place pola sata bez prestanka. naravno baca se na sve strane.
ne mozes je uzeti u narucje jer tako sto je nemoguce, plus rezultira jos jacim izlivom bijesa.
prica poneka pomaze (ali rijetko)
danas nam nije pomogla, evo je i sada urla.
sjedim i cekam da prodje.
pokusala sam pricom, ljubljenjem, obecanjima, razgovorom o onome sto voli...
ne pomaze.
ne mozes joj nista, osim cekati da prodje.
trudim se sacuvati zivce, ali nije jednostavno.
puno je i 5 minuta kada vrsiti a ne 30. kao sto to radi (a cesto zna i duze vristati)
bez ikakvog razloga, nicim izazvan bijes.
jucer je nakon scene, kada se smirila dosla do mene uhvatila me za ruku i rekla: 'Mama Yaya, slusa'
idem ponovo pokusati sa smirivanjem.
edit:
prije nego sto sam izasla na hodnik, pocela je zvati: 'mama, mama'
pitala sam je: 'je li sada dosta plakanja?'
odgovarila je: 'aha '
i tako smo se nas dvije 'pomirile'.
uzela sam je u narucje i odnijela u kuhinju da jede.
kroz jecaje sva cupava moja mala divlja Princeza rece: 'mama, hocu aped(ipad)'
'aped' nisam dala jer je totlani ovisnik i sve zivo nadje sto je zanima (ne pitajte me kako
)
smirila se malo.
doduse, jos 'kenjka' ali je prestala sa urlanjem.
kod nas su ovakve scene 'divljanja i vristanja' od dana njenog rodjenja pa se previse ne uzbudjujem. vec sam negdje napisala da bih mogla doktorsku disertaciju o ovoj temi i nasem iskustvu, bez problema odbraniti. i to vrlo uspjesno.
polako dolazim sebi....i uzivam u savrsenim trenucima tisine.