Kako se vaša djeca nose s emocijama? Već sam negdje spominjala da se J. ponaša kao da ej u pubertetu, ali čini mi se da je sve gore. Ima ispade ljutnje za razne stvari, recimo neku večer smo krenuli na kupanje, ja sam nosila mlađeg do kupaone, on je išao za nama. U trenutku kad sam ja ušla u kupaonicu on počne s vrištanjem "Ne, ja sam želio biti prvi u kupaoni, zašto ste ušli prije mene..." itd... Ono, ničim izazvan, niti mi je bilo na kraj pameti da se "utrkujemo", a mislim da ni njemu do trenutka ulaska u kupaonu. I to je bio pravi ispad, on plače i ljuti se. I sve češće imamo takve "ispade". On s ničim nije zadovoljan, želi nešto nacrtati, nije zadovoljan pa se ljuti jer to nije ispalo kako je on zamislio, ljuti se jer stalno nešto "mora" (idemo ujutro k baki na čuvanje, ljuti se jer mora ići i jer mi moramo na posao a ne možemo ostati doma, popodne se ljuti jer "mora" ići doma od bake a tamo mu je baš super, navečer se ljuti jer "mora" ići na kupanje, ljuti se jer "mora" na spavanje i ljuti se jer se "mora" dići ujutro...). Ako se super igramo i vidljivo uživa, ne daj Bože da se omakne neka sitnica koja po njegovoj zamisli nije dio igre, cijelo popodne mu je pokvareno jer će se sljedećih pola sata koncentrirati na to nešto što nije bilo "dobro" i opet mu je cijeli život "težak"...
Tu je sad predškola i neki zadaci i obaveze koji su dodatna prilika da s nečim ne bude zadovoljan (tipa zašto ne može naučiti čitati u jednom danu ). Mislim da nije predškola uzrok (koja mu je najveća promjena u životu trenutno), počelo je to sve prije, ali nije da nam baš pomaže s obzirom da pruža dosta materijala za ne znati nešto novo oko čega se može ljutiti
Kako da mu pomognem? Jel moguće naučiti ga da se koncentrira na pozitivne, a ne negativne stvari? Moje tehnike ohrabrivanja, ukazivanja na dobre stavri, pohvala, objašnjavanja... niš ne pali.