Nisam našla ovakvu temu, ali ako sam je previdjela, spojite molim vas
Nisam pitala niti samo unutar našeg generacijskog, jer pretpostavljam da vas je dosta prolazilo
isti ili sličan period sa svojim klincima dok su otkrivali društvene igre, pa da vidim kako ste to riješile.
Matej je već neko vrijeme dovoljno velik za određene društvene igre.
Počeli smo sa Čovječe ne ljuti se, pa Bingo, pa Monopoly (iako tu ne kuži još sve, ali voli), Uno...
Najprije sam jedva čekala period kad ćemo uživati u čitanju slikovnica, a kako je rastao
veselila me pomisao na zajedničko igranje društvenih igara.
To su stvari koje zajedno možemo raditi kad je ružno vrijeme i ne može vani i općenito za druženja neka obiteljska
Međutim, to uopće nije zabavno.
On ni pod razno ne prihvaća poraz.
I što god mi napravili, kako god mu pokušali objasniti da je to način igre i da uvijek netko pobijedi,
a netko i izgubi, on cvili i plače i to se meni pretvori u noćnu moru
Kako se boriti s tim? Šta raditi?
Mislim, sada kad traži igrati se, ja uopće nemam želju za tim jer znam kako će ispasti
Osim ako mu se popušta, što ne želim da bude opcija uopće
Pa i u životu se za sve treba potruditi i pokušavati iznova i tako....
Savjeti?