mame i tate, jeste li bas uvijek hrabri?

[Tomijev i Larin tata]

Znaju se i tate slomiti.

Eeeee, itekako znaju... ne samo slomiti i plakati, vec i ne prihvatiti redovne poslove sa takvom djecom. Gledam vec dugo vremena tamo kod Polovina na vjezbama... ja sa stitnicima na koljenima, sav mokar izlazim iz sobe na cigaretu, u cekaonici uvijek bar dva muskarca, sjede, citaju novine... neugodno im, sta li??? U sobama njihova djeca vriste, vjezbaju, mame placu, kukaju i rintaju s djecom... I ko je tu hrabriji?

[martina mama]

tomijev tata, mi smo kod polovine vec osam godina. ta mi je ordinacija prirasla srcu iz vise razloga. jedan od njih je sto su u njoj rijetki tate sjedili u cekaonici. i imas pravo zapitati se sto je tim ljudima koji sjede u cekaonici dok im djeca unutra vriste.

[Tomijev i Larin tata]

Znam, znam ja tebe... Vidis, ti imas sasvim drugi utisak. Mozda je do tajminga, ja se svaki put iznerviram kad izadjem, a muske glave me gledaju k'o da sam pao s Marsa. Ma... svakom svoje... odmakli smo se malo od topica.

[martina mama]

tomijev tata, ja sam jedna od rijetkih mama koja danas sjedi u cekaonici dok je tata unutra. mozda ja imam krivi dojam jer je moj muz uvijek bio unutra, a to mi je ipak najvaznije. meni je to od pocetka normalno, nesto oko cega se uopce nije postavljalo pitanje nego je bilo jedino prihvatljivo.

[Tomijev i Larin tata]

Ma da, nikako drugacije. Moj mali unutra - ja unutra.

[martina mama]

ma nisam mislila na tebe, nego na tate cekace. primjetim ja tu i tamo da ima pokoji koji sjedi i ceka, ali je moj dojam da ih je vecina kao ti, jovanov tata, sasin tata...ima vas. u splitu gdje smo mi krenuli kad se marta rodila su mog muza htjeli izbaciti s vjezbi jer da sta ce tata unutra. polovina bas nastoji uvuci sve raspolozive snage u rehabilitaciju. znam i jednog didu koji je vjezbao. taj mi je super. ima i po koja baka. valjda ja uvijek vidim one pozitivce, a ove koji sjede uopce ne gledam. s njima ionako nemas o cemu osim o lijepom vremenu.

[roka470]

Čitam pred par dana, pridružila nam se jedna nova mama, prvo dijete cerebralna, nako 5 godina drugo dijete opet cerebralno oštećenje. I tata se toliko slomio da je dao petama vijetra. Ali znam ja i jedan obrnuti primjer.Pred više godina na Vinogradsku je dolazilo vježbati jedno dijete, dovodio ga je tata . On malo stariji gospodin, mama malo mlađa , ( jedno cca 20 godina razlike među njima). Mami je bilo preteško brinuti se o svom djetetu s posebnim potrebama, vježbati i sve to, pa je ona nastavila izlaziti i tulumariti a tata je hrabro zasukao rukave i bacio se na posao.Ne znam kako je priča završila , ali uz tatu s velikim srcem nadam se dobro.