Liječnici, ustanove, stručnjaci

[azaleja]

Drage forumašice znam da se slična tema provlačila podforumom unutar raznih tema, no zanimaju me promišljanja o mogućnostima, ustanovama i što se očekuje od ljudi koji rade sa djecom i sa roditeljima. Bilo bi lijepo kada bi se uključili i roditelji, a i stručnjaci. Evo ja ću krenuti sa pozicije stručnjaka. U praksi kao defektolog radim 9 godina (nije kratko, a još je više vremena predamnom) i sa svog stajališta mogu govoriti da situacija u Zagrebu nije bajkovita, institucije i cijeli sustav ne funkcioniraju kako treba, ali definitivno unatoč tome nažalost još uvijek daje puno više od ostalih gradova. No u Zagrebu ne postoji mreža suradnje između stručnjaka, uglavnom se još uvijek odvija na neslužbenim razinama. Kako tko od nas radi, ne prosuđujemo mi, o nama govore drugi ili naša djela.
Koliko uspijevate ostvariti vezu ispunjenu povjerenjem i poštovanjem sa osobom koja će raditi s Vašim djetetom?

[IRENA]

uf, azaleja , puno ti je tu pitanja zapravo.... a ja istovremeno razmišljam i kao roditelj i kao stručnjak ( jest da sam primarac pa nisam usko "specijalizirana" ali sam "široko "specijalizirana upravo i na životne/socijalne/psihološke poteškoće i probleme koji se jako usko isprepleću sa zdravstvenima.... Tako da je tu kod mene čitav mišmaš - ma zapravo sam i sama pravi miš maš
No evo najednostavnije mi je odgovoriti na ovo zadnje pitanje ( kao roditelj samo - probati ću)
Koliko uspijevate ostvariti vezu ispunjenu povjerenjem i poštovanjem sa osobom koja će raditi s Vašim djetetom?
Bez obzira na sve ( mnogobrojne) manjkavosti sustava ( upravo zato što i ja radim u jednom takvom "manjkavom do bola" ) idem iz pozicije da se trudim razumjeti ograničenja ( objektivna - sustavna ) s kojima se dotični stručnjak suočava - npr. jest da bih ja patronažu defektologa svaki dan a mogu dobit 2x tjedno, jest da bih ja da defektolog iz patronaže ima silu didaktičkog materijala( ali nema), jest da bih ja da je svaki stručnjak ima kontinuiranu edukaciju ( a nema jer ustanove nemaju love da mu plate)....itd...
zatim trudim se pokazati ( i mišlju i djelom) da ne prepuštam u ruke sve stručnjaku već se pokazujem kao aktivni sudionik , partner - da naravno prihvaćam, poštujem, usvajam stručne savjete ali da sam spremna i voljna aktivno sudjelovati ( i sudjelujem - koliko god znam, mogu i imam vremena) i da pritom očekujem da me se kao takvu i prihvati... znači povjerenje i poštovanje kao dvosmjerni proces....
Do sada sam tako suradjivala ( zapravo ne samo ja već i Jan već i MM pa i svi moji) sa dosta stručnjaka raznih profila ( nakupi se u 11,5 godina) i jedna jedina situacija nije dobro ispala - kad sad porazmislim zašto - iskreno , zato jer me ta osoba (stručnjak)nije percipirala nit kao majku nit kao osobu. Iskreno - taj sam odnos ( mene i terapeuta) stavila po strani jer je i tako manjkav bio ( u tom trenutku) ipak dobar po Jana. Pa sam svoju "oholost" zabrenzala
Što očekujem od stručnjaka primarno ( svjesna u kojim okolnostima i državi živimo) jest otvorenost za razgovor, za izmjenu ideja ,za suradnju , za zajedno iznaći načine kako nešto izvesti,ostvariti ( unatoč tome što je sustav nesustavan) - slikovito rečeno - treba biti suradnja dva stručnjaka - stručnjaka-defektolog,logoped,učitelj,liječnik.. + vrlo specijaliziranog stručnjaka ( za Jana uprav )

[mamashnita od noje]

No u Zagrebu ne postoji mreža suradnje između stručnjaka

evo, to je tocno ono sto se nama pokazuje kao najveci problem.
s njim radi psiholog, defektolozi, logopedi, kontrolira ga neuropedijatar .... i svatko ima svoju teoriju i svoju dijagnozu.
u opisu, svi oni pisu vise - manje slicno, ali se razlikuju kod konacne dijagnoze i s njegovih 6 godina mi jos uvijek ne znamo tocno sto TO je, a jedino oko cega se svi slazu je ADHD (koji je definitivno najjace izrazen od svega, a po meni n. je gemist nekoliko dijagnoza). istina, mi smo se dijagnozom kao takvom davno prestali opterecivati jer mi je potpuno nevazno kako se sto zove, ionako rjesavamo simptome ove ili one, ali zbog sustava bi bilo vise nego korisno imati nesto konkretno (i tocno!!!) crno na bijelo, a upravo nam sustav to ne omogucava.
svi oni procitaju nalaze jedni drugih, ali nekakve suradnje medju njima, timskog rada i obrade djeteta, pracenja, razgovora i dogovora nema. i to nam najvise nedostaje - nekakava sinteza misljenja svih onih koji ga prate vec tri godine i vise.

odnosom prema meni kao roditelju sam vise - manje zadovoljna, ali to, naravno, ovisi o osobama, ne o sustavu.
sto se sustava tice, ukljuceni smo jedino na ERF (defektolozi), sve ostalo rjesavamo privatno (psiholog, neuropedijatar, logoped).
imam povjerenja u strucnjake koji s njim rade, ali proslo je vremena dok smo dosli bas do njih.