Kako ne razmaziti dijete s PP?

[TalaB]

Moja Lara je jedno jako toplo i emotivno dijete, čak je i prenježna, ali bojim se da je malo razmažena. Nije nikakva frka, ali tu i tamo u nekim njenim postupcima se vidi da je ipak razmaženko. Sad ima 2 god i 2 mj. i sad dolazi na vidjelo njeno veliko ja.<
><
>Na to nas je opomenula i njena defektologica i rekla je da moramo paziti, jer kaj se učini do 3.godine to je to.<
><
>Ona je inače velka zafrkantica, recimo, slažemo one jednostavne puzzle i već zna gdje koja životinjica ili voće ide, ali ona namjerno gura na krivo mjesto i pritom komentira:"ne, ne, ne". Onda, jede smoki, ja joj kažem: "daš mami", ona odgovori "da", krene sa smokijem prema meni i uz obarajući smješak ga
zo strpa sebi u usta. Jako se voli zekati, ali danas je recimo u Merkatoru tražila kok (sok) i mm na
zinu juri u dučan da bi kupio, ali ona je počela tako plakati, jer je valjda očekivala da će ga dobiti isti moment. Užas! I objašnjavam joj i sve, klima glavom da da, ali non stop plaće i viće dajjj, dajjj. Nemre bit da je bila tak žedna.<
><
>Zato molim iskusne mame, posebne mame, ako mi mogu preporučiti kakvu knjigu ili par savjeta da uz vašu pomoć to iskorijenimo u startu.<
><
>Moram priznat da sam djelomično je kriva za to,i ja sam sama inače dosta nježna i blaga, vjerojatno bi bila takva i da imam "normalno" dijete, (što mogu, rak po horoskopu ) ali vidim da ću se morati jako promijeniti.<
><
><
> <i></i>

[alexandra]

teško <
>ali se moze. <
>i ne bih se slozila da sto se napravi do 3. godine je gotova i zacementirana stvar. mozda se mora poceti prije trece s "odgojem". nama je puno pomoglo fizicko odvajanje i kretanje u vrtic. tu mislim na nas roditelje. jer dok smo bili 24 sata skupa ona je bila pod staklenim zvonom, do
o, malo i zbog specificnosti njenog razvoja. ali oko druge godine smo poceli sa strogim za
anama (struja i sl.), ali i sa blazim. da skratim, mi smo roditelji prvi koji zelimo svoju djecu integrirati u drustvo i zato ih moramo odgajati i ne prerazmaziti. samo jedan primjer - kafic ili restoran - morala sam je nauciti da mora pricekati da dobije sok i gotovo, ako je urlala izlazili smo van, nije smjela razbacivati hranu naokolo jer se to njoj svidja, ne razbacuju drugi pa tako nece ni ona i sve tako dalje.<
>sad smo savladali cekanje u redu na npr. tobogan, prije je srljala i bas je
iga za drugu djecu, sad ceka dok se dijete prije nje ne popne bar na 4. precku.<
>naravno, problem je uvijek u nasim, a ne u djecjim glavama. je, njima je teze nego drugoj djeci, imaju specificno djetinjstvo, puno rade, puno vjezbaju, pred njih se postavljaju bez
ojni zahtjevi - ali prije ili kasnije moraju krenuti u svijet, a mi im to moramo olaksati. iskreno, lakse se nosim s pogledima jer je sasa malo drugacija od druge djece, no sto bi se nosila s pogledima da je neodgojena i da izvodi neprilicne gluposti. <i></i>

[TalaB]

Da, Lara je još uvijek 24 sata po staklenim zvonom, čak u zadnje vrijeme sve teže prihvača odvojenost od nas, stalno zove mamu, tatu kad ju npr.bake čuvaju, ali nažalost od vrtića još uvijek ništa i tako će biti sigurno do 3.godine. Nakon 3.godine ćemo vidjeti s imunologom da li može bar na 4 sata u neki vrtić s manjim grupama. Mislim da bi za nju to bio preporod (nakon što bi morali odraditi tjedan, dva urlanja), jer, već sam i pisala da su djeca s Digeorgom prilično asocijalni, zatvoreni, uvijek se igraju sami itd...ali do
o ne mora značiti da će Lara biti takva.<
><
>Ma mene je baš u zadnje vrijeme za
inulo što sam primjetila da kada kažemo NE, više nema onog titranja
adice u stilu povrijedila si me, što je uvijek prije bilo i uvijek je do sad slušala. Sad gospođica točno isprobava kolike su nam granice. SAd pali jedino kad kažem da će mama otići papa, ali i to će se istrošiti, jer nikad ne odem. <i></i>

[eli]

tala, to ti je terrible two, normalna, ali jako naporna faza koja traje duže od te famozne
ojke 2. <i></i>

[TalaB]

Da, i frendica mi se žali na iste stvari a mala je skroz zdrava, samo kod naše dijece se mora promptno reagirati. Potražit ću neku knjigicu, ponavljam, ako netko ima kakve info bila bi mu zahvalna <i></i>

[nadicab]

ja moram iskreno priznati da je meni lakse jer sam roditeljstvo dosta naucila s dvoje starijih <
>Ono sto se meni svidja kod nase psihologice koja vodi grupu potpore u udruzi - ona stalno naglasava da nasa djecu su prvenstveno djeca i tako ih treba odgajati. Naravski da je dnevni raspored nesto drugaciji, ali odgoj djece je - odgoj djece. (joj, sada se divim sama sebi kak sam ovo dubokoumno napisala ) Denis (16.05.2000.) <i></i>

[LaRa2311]

Za moju malu imenjakinju koja je u takvoj fazi, jedan mali clanak, nadam se da ce pomoci )<
><
>Moje dijete ima dvije godine. Na najmanji povod baca se na pod, vrišti do promuklosti, koluta očima i mlatara rukama. Ne mogu ga smiriti... <
><
>Tako roditelji najčešće opisuju ispade bijesa koji se javljaju u dobi od 18 mjeseci do 5 godina (najčešće između druge i četvrte godine). U toj dobi ispadi bijesa ne moraju značiti da je dijete "zločesto" ili "neodgojeno". To je prolazna razvojna faza, ali koja ima znatni utjecaj na razvoj djetetove osobnosti. I zato je vrlo važno kako roditelji shvaćaju što se događa i kako se ponašaju prema djetetu. <
><
>Neka djeca ostaju bez daha, poplave i izgube svijest. To su tzv. respiratorne afektivne krize. Roditelji se uplaše takvih epizoda i popuštaju djetetu da ne bi plakalo i da mu te krize ne bi naštetile. <
><
>Postoje situacije u kojima se češće javljaju ispadi bijesa: <
><
>• Promjena ritma života i reda u kući na koje je dijete naviklo. Svaka promjena u ustaljenom načinu života može uznemiriti dijete pa u toj dobi dijete treba čuvati od nepotrebnih promjena. <
><
>• Oduzimanje ili uskraćivanje željenih predmeta posebno ako se to radi na
zinu ili grubo. Javlja se burna reakcija i zato jer dijete misli da je to "zauvijek". Treba mu dati u zamjenu nešto drugo ili ga zainteresirati za druge aktivnosti. <
><
>• Roditeljsko uplitanje u djetetovu igru. <
><
>• Osujećivanje djetetova "plana". Djetetu treba na vrijeme najaviti planove, a ne postavljati zahtjeve kad je već započelo neku svoju aktivnost. <
><
>• Visoka emocionalna tenzija među odraslim članovima obitelji, neusklađenost odgojnih stavova. Pri tom treba naglasiti da djetetu više smeta sukob koji nastaje među odraslima nego sama različitost u ponašanju prema njemu. <
><
><
>Zašto tako burni ispadi upravo u toj dobi? Što se "skriva" iza tog "nemogućeg" ponašanja? <
><
>• Ispadi bijesa posljedica su unutarnje napetosti i emocionalne labilnosti (naglih promjena raspoloženja) koje su bitna značajka ove dobi. <
><
>• Događaju se
ojne promjene. Dijete sazrijeva, što se očituje u doživljavanju i ponašanju. U doživljavanju dijete postaje svjesnije samog sebe, svojih novih mogućnosti, svoje volje, otkriva svoje "ja", što se dramatično očituje i u govoru i u ponašanju. Ono želi odlučivati, počinje jasno i glasno izražavati svoje zahtjeve, a na roditeljske zahtjeve reagirati odlučnim "ne", "neću", "hoću sam". <
><
>• Dijete hoda i trči, penje se, govori, puno toga zna i može, istražuje svijet oko sebe, uči, upoznaje nove predmete i situacije i sve ga zanima. Ono je neobuzdano u svojoj želji da upozna svijet. <
><
>• Puno je energije koja pršti iz njega. Dijete ne zna izaći na kraj sa svojom narastajućom snagom, koja ga povremeno preplavi, i to se onda lako pretvori u ispade bijesa. <
><
>• Postavljajući odlučno zahtjeve i sukobljavajući se s okolinom, dijete razvija "svoju volju". Uči svjesno postavljati ciljeve i zalagati se za njih. Treba ga u tome podržati. To ne znači da mu treba dozvoliti da ispadima u ponašanju postiže svoje ciljeve. <
><
><
>Kako spriječiti ispade bijesa? <
><
>Odgovor je jednostavan: Nikako. Ali ipak, mogu se svesti na najmanju mjeru. Kako? <
><
>• Održavajte ujednačen ritam jela, odmora i spavanja. Djeca vole stalnost i predvidljivost. To smiruje i na dulji rok stvara osjećaj sigurnosti. <
><
>• Uvažavajte djetetovu dob. Ne očekujte previše od malog djeteta, kao npr. da trogodišnjak ili četverogodišnjak sam sprema svoje igračke (što je vrlo čest slučaj). <
><
>• Upućujte djetetu jasne poruke riječima koje će razumijeti. Provjerite je li vas malo dijete čulo i razumjelo. Mala djeca se često zanesu u igri i ne čuju što roditelji govore. Ili "ne čuju" jer su ljuti na vas, "jer nemate vremena za igru", ili "više volite
ata" ili ste i vi ljuti i agresivni, umorni i neraspoloženi. <
><
>• Osluškujte svoje dijete i njegove potrebe. Je li sretno, tužno, usamljeno, nezadovoljno. Djetete želi da je vama stalo da se ono do
o osjeća. Prepoznajte njegovo raspoloženje. Odo
ite mu da ima pravo tako se osjećati pa i onda kad je tužno i ljuto, ali treba naučiti ponašati se na prihvatljivi način. <
><
>Dijete ne odlučuje što će osjećati, a u izražavanju tih osjećaja (vanjskom ponašanju ) ono treba pomoć odraslih. Suosjećajte se malo s njim prije nego ga krenete tješiti i objašnjavati mu kako nema razloga za takve osjećaje. <
><
>• Važno je da roditelji postave jasne granice što dijete smije, a što ne. Kroz to roditelji preuzimaju i odgovornost. Budite dosljedni: kad kažete "ne", neka to tako i ostane, bez obzira kako će dijete reagirati. <
><
>Ako roditelji ne postave jasne granice, dijete postaje nervozno, razdražljivo jer ono postaje "gazda" u obitelji. Roditelji se počinju plašiti svog djeteta i njegovog ponašanja i počinju beskrajna popuštanja. I zato da bi izbjegli sukobe i "imali malo mira", dozvoljavaju djetetu, bez kriterija, da radi što hoće, popuštaju mu u svemu što traži, dozvoljavaju mu da "provodi svoju volju" pod svaku cijenu. A onda, " kad izgube živce", naglo "promijene politiku" i najčešće kazne dijete kojemu nije jasno što je učinilo loše, ali mu je svakako jasno da su na njega svi ljuti i da je "zločesto". Tu već počinje djetetova "loša slika o sebi". <
><
>• Ne zbunjujte dijete suprotnim očekivanjima i zahtjevima, npr. - "Dođi k meni, vidim ja da te tu nitko ne voli." Kažnjavanje samo pogoršava situaciju i povećava nesigurnost, a sigurnost je djetetu itekako potrebna. Ako roditelj postupa kruto može "slomiti djetetovu volju". <
><
>Dijete će nakon toga biti mirno i poslušno i neće se protiviti i raditi nestašluke. Ali kad odraste, postoji mogućnost da postane pasivno, slabe volje, ponizno i bez inicijative ili pak kruto i nemilosrdno. <
><
>• Treba naći pravu mjeru. Kako? Prava mjera za svakog roditelja može biti drugačija. Ima nekih naputaka koji mogu biti od koristi, kao što su: U sitnim dječjim zahtjevima do
o je biti popustljiv. Dijete voli da mu se kaže "da". To jača njegovu samosvijest, ali nikako ne treba odustajati od onoga što smatramo važnim. Da bismo to mogli provoditi, do
o je unaprijed odlučiti što je važno, a što nije. Npr. važno je da dijete jede, ide u vrtić i sl. Nije važno npr. hoće li obući crvene ili zelene čarape ili hoće li jesti s malom ili velikom žlicom. Roditelji često nepotrebno inzistiraju na nevažnim stvarima. <
><
><
>Kad započne ispad bijesa... <
><
>• Sjetite se da je ispad bijesa težak ne samo za vas, nego i za dijete, da je ono izbezumljeno, preplavljeno osjećajima koje ne može kontrolirati. Sjetite se kako bi vama bilo da se odjednom npr. rasplačete na poslu pred šefom ili kolegama. <
><
>• Ne reagirajte odmah. Stanite malo, i smirite se (tu pomaže "trik sa 4 duboka uzdaha i izdaha") prije nego što pristupite djetetu. <
><
>• Ne tucite i ne vičite, to odmaže. Roditelj koji vrišti i baca stvari loš je model svom djetetu, a i sam se nakon toga loše osjeća. <
><
>• Pričekajte da se bura stiša. <
><
>• Dok se to ne dogodi, pogledavajte dijete da se ne bi ozlijedilo ili uništilo stvari oko sebe. Ne tjerajte ga u drugu prostoriju, ako baš ne morate. <
><
>• Kad se dijete smiri, pristupite mu, ponovno uspostavite bliskost. Dajte mu do znanja da shvaćate da mu je teško. Potaknite ga da govori o svojim osjećajima ako je zrelo za to. Uvijek odo
ite osjećaje ma kakvi oni bili. Recite djetetu da razumijete da će se koji put opet jednako osjećati i savjetujte mu kakvo ponašanje očekujete od njega kad se ponovno bude tako loše osjećalo. <
><
>• Sjetite se da je to prolazna razvojna faza koju ćete olakšati djetetu svojim mirnim i
ižnim pristupom. <
> <i></i>

[Strudla]

Moja P. ima cerebralno afektivne respiratorne krize.Prvi put je ostala bez zraka sa samo 6 mjeseci.Nije to ponovila do prije 3 mjeseca kada su nam postavili ovu dijagnozu,tada je imala godinu i pol tocno.Ona zaplace,zaceni se,ne dise,poplavi,zabaci glavu u grcu,okrene ocima i dolazi de gubitka svijesti na kratko.Ne znam kako ne uciniti nista,ne znam kako objasniti da se ne ljuti toliko,premala je i ne razumije me.Dogodi se kada joj netko uzme igracku iz ruke,kada se malo jace udari..ona ne zna uzet zraka,pa tulit,mislim zna nekad kada stvarno za bezveze kenjka,ali kad se naljuti to je epizoda.Ne znam kako ne popustiti kada su ti napadi toliko traumaticni da ne mogu doci k sebi satima.Ponekad kad vidim da poplavi,brzo joj trcim za tim sto su joj uzeli,samo da joj dam nazad,ili tucem mjesto na koje se udarila i smijem se govoreci zlocesti zlocesti i pricam joj nije nista strasno,ma sve samo da uzme zrak,al nekad ne upali.
Kazu da ako nastavi to raditi da moze prijeci u epilepsiju,dale,da je moram 'drzati pod kontrolom' do pete godine.Ljudi moji sto to znaci,da ne smije pasti,da se ne smije igrati s drugom djecom,da moram skokom kud ona okom.Ponovila je dva napada u 10 dana razmaka,precesto kazu mi,nesmije tako nastaviti.A kako?Pazim ju,igramo se,idemo van,setamo,a ja strepim svaki put kad hoce nesto,a ne moze dobit,kad se udari..Ja nisam bila popustljiva mama,iako mi je ona prvo dijete,zasada i jedino,ona je imala hrpu igracaka,znala je gdje je njeno a gdje su stvari koje nisu za nju.Bunila se je malo,ali ne ovako.Ovo mi je tesko,bojim se sada biti sama s njom,mislim svaki put kako ce zavrsit,sve vise popustam,al nekad bi je uhvatila i namlatila koliko me uplasi i koliko sam ljuta na to.Zar nije opasno da je dijete bez kisika toliko?Toliko da pada u nesvjest,pa opasno je i za mene a kako ne za nju?
Ne znam,pitam vas jer vidim da ste davno pisali o tome,hvala na informacijama.Kako su vasi prestali to raditi,i je li prestalo do pete godine?

[sanelina]

Štrudla,opisuješ moju Belu u periodu od 1.do cca 2.godine,samo što se ona cenula 3x dnevno.
Uradili smo sve moguće i nemoguće nalaze,snimke glave,išli dok.alternativne medicine....ma sve što su nam
preporučili....Svi nalazi su srećom bili uredni... da ne dužim više...i nama su rekli do 5.god.ali je polako bilo sve ređe i ređe oko 2.god.da bi totalno prestalo nakon par mjeseci.Moja Bela sad ima 9,5 god.divno je djete bez ikakvih smetnji i posljedica. Ako te još nešto interesuje slobodno pitaj

[lulamae]

hm procitala sam cijeli onaj tekst al i dalje nisam nasla rjesenje za svog adriana..pise da djecu ne smijemo kaznjavati..a u razgovoru sa psihologicom receno mi je da mu za prijetim s kaznom pa da ce se smirit..on tuce sam sebe..on stipa i grize druge..i to do krvi! on bijesni ko ludak i ne prestaje cak i po sat vremena ako se ja zainatim i ne dam mu to sto hoce ili mu ne dopustam da se ponasa kako ne bi trebao on ce siziti i siziti..uopce nije bitno sto zeli samo da je po njegovom..
npr znamo vjezbati i cijelo vrijeme vristi da nece vjezbati i meni zazvoni mob il moram maknut lonac s peci il nes i on pocne urlati da oce vjezbati! ja sam probala s tim kaznama da velim npr necemo ici nikud ako ne prestanes plakati a onda zna bit jos gore..ja ne znam sto da radim s tim ispadima bijesa..
rekla mi dokica ako vidim da me bas zeza da ga pustim da vristi i da s etuce..al ja to ne mogu slusati..pa to traje i traje..a kad je nes sto ga frustrira radi njegovog stanja da mu objasnim i tako,tad da mu ne dam da se udara..on meni vristi u autu ako ne upalim zmigavac kad on veli!! to je vise nepodnosljivo..

[soma]

hm procitala sam cijeli onaj tekst al i dalje nisam nasla rjesenje za svog adriana..pise da djecu ne smijemo kaznjavati..a u razgovoru sa psihologicom receno mi je da mu za prijetim s kaznom pa da ce se smirit..on tuce sam sebe..on stipa i grize druge..i to do krvi! on bijesni ko ludak i ne prestaje cak i po sat vremena ako se ja zainatim i ne dam mu to sto hoce ili mu ne dopustam da se ponasa kako ne bi trebao on ce siziti i siziti..uopce nije bitno sto zeli samo da je po njegovom..
npr znamo vjezbati i cijelo vrijeme vristi da nece vjezbati i meni zazvoni mob il moram maknut lonac s peci il nes i on pocne urlati da oce vjezbati! ja sam probala s tim kaznama da velim npr necemo ici nikud ako ne prestanes plakati a onda zna bit jos gore..ja ne znam sto da radim s tim ispadima bijesa..
rekla mi dokica ako vidim da me bas zeza da ga pustim da vristi i da s etuce..al ja to ne mogu slusati..pa to traje i traje..a kad je nes sto ga frustrira radi njegovog stanja da mu objasnim i tako,tad da mu ne dam da se udara..on meni vristi u autu ako ne upalim zmigavac kad on veli!! to je vise nepodnosljivo..

Ti kao da opisujes moju Mariju u dobi od neke 4 godine. Do tada je bila zlatna, dobra, poslusna, po cijeli dan se samo mazila...a onda je htijela malo po malo da bude sve po njenom, plakala, lupala, vikala...Ja sam oduvijek mrzila rigorozna metode, grozila se roditelja koji puste dijete da place i dere se, plasila se da moze da dobije napad, jer vec ima ozbiljnu epilepsiju i sve tako bezbroj razloga...to ustvari tek sada vidim.
Sada ima 6 i ne samo da ne radi ono sto mi zelimo, nego zapravo mi svi radimo upravo ono sto ona zeli, samo iz straha da ne pocne da vristi na sred ulice, da se ne valja po podu, ne cupa nas za kosu...Sad je apsolutni gospodar nasih zivota i naseg vremena, jer samo smijemo ici tamo gdje ona hoce i ostati onoliko koliko ona hoce. Nema kompromisa. Nema dogovora. Nema nikakvog objasnjenja. Nista ne prolazi. Sad napravi scenu kao i adrian zbog zmigavca, zbog toga sto prvo idemo ovdje, a ne ondje, zbog toga sto bas u tom momentu nema nesto...
Sad ima toliko komplikovano ponasanje da joj u skolu uskoro dolaze najveci experti za ponasanje da je izucavaju...
Iz mog iskustva i treninga koje sam do sada u USA prosla zbog nje vidim da smo veoma, veoma mnogo zbog svega toga mi krivi. I da sada vratim stvari 2-3 godina unazad, a da znam do cega moze da je dovede nasa""zastita", sigurno ne bih marila ni za epilepsiju, niti za to sto me ljudi gledaju jer se valja na ulici...manja je sramota kada ima 3 nego 6 godina, i istjerala bih svoje do kraja po cijenu toga da dobije i najtezi napad.

Ovdje su za takva ponasanja metode rigorozne, ja bih cak rekla fasisticke, drugim rijecima ako nesto ne moze da dobije ili radi onda vise o tome uopste nema diskusije i ostavljaju je da urla i po dva sata ako treba. Izgleda da za djecu poput moje kcerke, sa kojima nema kompromisa i dogovora, i ne moze drugacije. Kada sad vracam i analiziram njeno ponasanje prije dvije godine (jer dva-tri zadnja mjeseca samo to radim), ona nije bila toliko komplikovana i beskompromisna kad je imala 4 godine. Nekako sam mogla, ukoliko joj tiho i smireno govorim, da joj odvucem paznju, da prestane da vristi i da joj uzmem ili ne dam ono sto ona zeli. Mislila sam da je po mome, ali zapravo nisam znala da je nisam naucila lekciju NE MOZE, nego sam joj samo skrenula paznju sa onoga sto zeli...Sada je velika, sada mnogo vise zna, nema problem sa inteligencijom i ne mozes je vise prevariti, ne mozes joj odvuci paznju, ne mozes joj nista drugo obecati...jednostavno nista vise ne prolazi...ona nije na vrijeme naucila da nesto NE MOZE ili da mi jednostavno nesto NE DOZVOLJAVAMO...

U skoli je sada odicna. za samo par nedelja. Nikakvih problema. Sad me uce kod kuce kako s njom. Osjecam se potpuno debilno, kao da nisam vodila racuna o sopstvenom djetetu, a poginuli smo gledajuci u nju i razmisljajuci sta i kud s njenim ponasanjem.
Za nju je preporuka experata ovdje u USA- samo je pustiti da vristi, ali joj ni slucajno ne popustiti u onome sto ona hoce. Dobila sam cak i papir ukoliko mi dodje policija na vrata (a jednom vec bila) da je to dio terapije i da ne zlostavljam dijete. Uzas. Pravi uzas. Ali jos veca tuga sto taj metod kod nje ima rezultat. Da sam znala i imala hrabrosti ranije da je pustim...ali ne, nego tek kad sam izguila snagu i ostala potpuno bespomocna...
Malo sam se raspisala, ali mozda nekome sa mladjom djecom pomogne nase iskustvo...Jer mi smo se toliko namucili i dosli u fazu da ne prepoznajemo rodjeno dijete i da se pitamo gdje nestade ona divna, njezna djevojcica koja se samo mazila...
Nisu sva djeca ista, naravno, pa ni metode ne mogu biti iste, ali kod djece iz autisticnog spektra, koji nece, ne mogu i ne zele da cuju ono sto im se govori, to mora da bude drsticnije...
Sve sto mozete ispraviti dok su mali lakse je koliko god se cinilo tesko

[ive3]

'sibica' je izasla iz raja.
znam sad ce neki dignit graju ali da nisam bio tvrd tko zna gdje bi nas bio odveo... i nije bilo puno sibice ali je znao sto je ona a to je po meni bitno.
doma smo njegovo valjanje po podu rjesavali da ga ignoriranjem da ga pustimo da se 'ljuti' koliko zeli i dok se sam ne smiri... trajalo je do 10-tak minuta, potpuno je prestao s tim bacanjima na pod oko 4-tog rodjendana (nakon 6 mjeseci sto smo saznali da je u autisticnom spektru i da moramo okrenit plocu i ne dati mu da je sve po njegovom)
volio je pravit scene po hipermarketima ali sam ja to rjesavao da mu ne dopustim da se baci na pod vec ga zadrzim za ruku i centimetar odignem, pa dok se ne preda, nije trajalo dugo, mozda pola minute-minutu i polako je shvatio da uvijek izgubi jer ga zaboli ruka i da idemo tamo gdje ja zelim... a nije ni previse fasisticki da mi pametnjakovici zovu policiju, jer kao sto je navela soma, svaki put kada je ona 'prevarila' Mariju i skrenila joj paznju je u biti ostalo nerijeseno....
sada uopce s njim nema problema, odem u restoran narucim pizu i colu i cekamo da to stigne, nema setnje okolo, ako pocne setat nece biti cole ili neceg drugog sto voli, npr. tobogana ili igralista, poceo je raditi kompromise sto je prije 10-tak mjeseci bilo nezamislivo, masu toga je zelio po svom.
jedino ce biti panika (kao jucer u pevecu kada smo isli sestri kupit 'grafield' ruksak) kada iznenada moramo proci tamo gdje radi busilica i slicni stroj.... tada mu dopustim da sam izabere kuda cemo proci i kako zaobici ali do cilja moramo stici.

[stray_cat]

ive, takve radikalne metode (bez mlacenja) prakticiraju ovdje kod tretmana autista

meni je ok da sebastian trazi i naravno dobije to sto trazi, mi smo odusevljeni sto se pokrenuo i postao aktivniji i trazi

razmazena mogu biti samo zapustena djeca

primjena sile kod odgoja (i fizicke i psihicke) je nesposobnost roditelja da na pozitivan nacin rijesi kriticnu situaciju

moj ne sjedi u restoranu i ne ceka pizzu, jer je za njegovo stanje neprirodno da smireno ceka pola sata pa idemo na mjesta di se ceka manje, di je manji uticaj guzve, buke i hrpe informacija koje dolaze kroz oci jer to uredno vodi u overload

ne zato sto je razmazen

meltdowns i tantrums su vrlo prisutni kod autisticne djece, ne zato sto su pokvareni, razmazeni, zli ili kaj ja znam kaj. to ko da mlatite dijete koje boli zub jer place od bolova

[MAJA Skopje]

razmazena mogu biti samo zapustena djeca

Sa ovim se uopste ne slazem i mislim da nije tako. Jer naprotiv bas djeca kojima je posvecena i previse paznja nego sto im je potrebno su postala razmazena.
E sad djete sa pp je ipak dosta razlicito od djeteta koje nema nikakvih zdravstvenih problema.
Soma jako mi je drago da si spodelila svoje iskustvo i mislim da je itekako poucno.
Al veruj mi na reci da sam ja tu metodu bezbroj puta upotrebila. Ono dere se i ostavis ga al on je tako uporan da to nikako ne traje 10min nego traje minimum sat vremena. I jako je tesko ostati hladan sat vremena. Recimo bio je u vrticu i nije htio da doruckuje. Kad smo se vratili doma trazio je da jede a ja sam rekla nema. Jer morao je naucit da jede u vrticu sa ostalom djecom. Poceo se drat ja cu umret od gladi i bla bla bla. On nije umrio od gladi dobio je posle uzinu (voce i sok al nije dobio dorucak). Morao je naucit da mora jest u vrticu. Ovo je skoro banalan primer za sta se sve moje djete trevozi i dere. Recimo sad prosle nedelje bili smo da docekamo moju mamu na autobuskoj. BIli smo ja i teta.
Ja i tetka smo krenuli prvi i posto smo nosili kofere malo smo ubrzali, a baba i on su ostali iza. Izbubili su nas. On se tako poceo drat da je moja mama kad je zvala na mobilni nije mogla da objasni gde su tacno. A prvo je sa bakom kod koje ide svake nedeljen nije sa nepoznatom osobom i mogao je zaplakat jer se uplasio al nije mi shvatljivo valjanje po podu. To mi jednostavno ide na zivce. Kad sam ih nasla prvo zam ga zagrlila jer nisam htela da vicem, al posle sam mu doma objasnla da nema potrebe da urla jer je ipak sa bakom i da su mogli samo da mi zvone na mobilni i odma bi se nasli. Sve su ovo banalni primeri i ima puno drugih vise izdrzanih, al mislim da nasa djeca ipak emotivno malo kasnije i sazriju i nikako al bas nikako ne sme mu se dozvoliti da sve bude po njegovom, al treba bogami imat zivce. E sad mi roditelji koji imamo djecu sa pp trebamo imat zivce malo vise nego ovi ostali pa sve zavisi gde nas pukne.

[soma]

razmazena mogu biti samo zapustena djeca

E sad djete sa pp je ipak dosta razlicito od djeteta koje nema nikakvih zdravstvenih problema.
E sad mi roditelji koji imamo djecu sa pp trebamo imat zivce malo vise nego ovi ostali pa sve zavisi gde nas pukne.

Ja mislim da je osnovna poenta u tome kakvog zdravlja je dijete. Sa zdravim djetetom, pa iako ima posebne potrebe, moze covjek lakse da sprovodi rigoroznije metode, da bude dosljedan i manje popustljiv. Imam ja i takvu kcerku i s njom sam drugacije postupala, opet nesvjesno, jer nisam od Marije mogla pretjerano da se i sa ovom nadmudrujem.
Medjutim, kada je dijete loseg zdravlja, kada je cesto po bolnicama, kada mu deranje i vikanje i nervoza mogu jos dodatno narusiti zdravlje, kada roditelj osjeca dodatnu krivicu sto je strog prema djetetu koje je vise u bolnici nego kod kuce, onda su stvari potpuno drugacije.
Ja mislim da je kod nas to osnovna razlika. I da Marija nije provela pola svog djetinjstva u bolnici, boreci se za goli zivot, ni mi nebismo bili toliko slabi prema njoj. Ja tacno znam sta je uzrok. I nisam imala snage da je "dresiram", nisam prosto imala srca. Uvijek je bilo nesto..ili tek izasla iz bolnice, ili vadila krv, ili se razboljela pa bi mogla dobiti napad, ili... Zato smo sad ovdje gdje jesmo sa njenim ponasanjem i ni malo nam nije lako. Mislila sam da ce to proci kako bude starija, ali eto, kod djece sa pp ipak ne prodje samo od sebe...

Stray, zapustena djeca nisu razmazena, ona su prosto zapustena i sa tom djecom metode su potpuno drugacije. Njih nije imao niko razmaziti, nego su upravo MORALI da rade ono sto se od njih ocekivalo. Pristup u radu s njima je potpuno drugaciji nego u radu sa nasom djecom i sa njima se ide na to da se sto vise "razmazuju"...i njihovo ponasanje je ipak lakse "popraviti". Sa mojom djecom u skoli imaju petogodisnje bliznakinje koje je par usvojio iz sirotista u Rusiji. Imaju slicno ponasanje mojoj Mariji, ali one kad zaplacu ili se naljute njima se sve daje sto zele, one se stave u krilo i maze...one su "po dijagnozi zapustene"...Razmazeno dijete se razmazilo upravo od previse paznje i brige. Nista nije postojalo u vaspitanju ispred njegovih potreba i zelja.

A sto se nase djece tice, sto kaze Maja, treba imati zivce...ali i odrediti granice, bez obzira na bolest djeteta. Ali to je tako tesko, pogotovo ako je roditeljima to prvo dijete i nemaju iskustvo u roditeljstvu uopste.

[nadicab]

treba imati zivce...ali i odrediti granice, bez obzira na bolest djeteta. Ali to je tako tesko, pogotovo ako je roditeljima to prvo dijete i nemaju iskustvo u roditeljstvu uopste.

soma, to gore citirano je u stvari bit roditeljstva, bez obzira kakvo dijete imaš.
Ja uvijek mislim kako je nama puno lakše s Denisom jer je on naše 3. dijete i jer smo o odgoju već prošli 2x životnu školu

[Lotta]

[I da sada vratim stvari 2-3 godina unazad, a da znam do cega moze da je dovede nasa""zastita", sigurno ne bih marila ni za epilepsiju, niti za to sto me ljudi gledaju jer se valja na ulici...manja je sramota kada ima 3 nego 6 godina, i istjerala bih svoje do kraja po cijenu toga da dobije i najtezi napad.

Ovdje su za takva ponasanja metode rigorozne, ja bih cak rekla fasisticke, drugim rijecima ako nesto ne moze da dobije ili radi onda vise o tome uopste nema diskusije i ostavljaju je da urla i po dva sata ako treba. Izgleda da za djecu poput moje kcerke, sa kojima nema kompromisa i dogovora, i ne moze drugacije. Za nju je preporuka experata ovdje u USA- samo je pustiti da vristi, ali joj ni slucajno ne popustiti u onome sto ona hoce.

Sve sto mozete ispraviti dok su mali lakse je koliko god se cinilo tesko

slazem se sa somom. upravo to nama tvrdi nasa defektologica. to je teska i ponekad rigorozna metoda, mislim stvarno je tesko roditelju ignorirati takvo djetetovo ponasanje, ali stvarno pali. ono sto nam je rekla kakvo ce biti njegovo ponasanje ukoliko cemo mu popustati mi se cini stoput gore nego sada prolazit kroz tu fazu "ignoriranja". tesko je ali pomaci se vide.

[Strudla]

E sad..Meni P. ne radi scene prije nego uslijedi napad.Ona samo krene plakat i odmah ostane ukipljena,zaceni se,poplavi.,oci hop i to je to.Zadnji put je bila u kupaoni i drzala se za kadu,udarila je zubicima od nju kad je hopsnula i to je bilo to.Show.
U sekundi nastao kaos.Moram paziti da nije umorna,to sam i sama primjetila da je onda kratkog fitilja.A to znaci da ja posijedim dok stignem iz zagreba do korcule,i obrnuto.Danima dolazim k sebi.A uopce mi ne pada na pamet poslati je u vrtic dok se ne skulira.
Ali ona je sve,ali ne razmazena.Meni je prvo dijete,nije nimalo zapostavljena,ali nije razmazena.Ja je pazim i mazim od prvog dana,ali i ucim je granicama,ovo kaj sad radi nema veze s mojom popustljivoscu ili losim odgojem.Ali ovo moje je totalno bezobrazno
Mislim naravno da grijesim tu i tamo,pogotovo sad,ali to je zato da bude par minuta mira inace bi ispalila.
Samo se pitam non stop hoce li imati posljedica,kakve ce biti,jesam li kriva,hocu li skrivit...sto pitanja.

[lulamae]

soma..puno ti hvala na tvom postu..vidim da ste stvarno bili u toj situaciji i da se stanje jos i pogorsalo kad se nista ne poduzima..puno ti hvala sto si podijelila svoje iskustvo jer sad znam da je zaista ispravno da ga ostavim da se dere..ponekad to napravim..ponekad ne jer mi je grozno to gledat i slusat..doslovno bijesni po sat vremena..sav crven,uplakan,tuce se ko ludak i vristi da mi zvoni u glavi..kako da covjek ostane miran pored toga..pogotovo kad nismo sami u kuci..al sad vidim da to moze biti jos puno gore ako odmah ne poduzmem nesto..samo sto to taaaako iscrpljuje..mene vec glava boli..
doslovno sizi zbog gluposti..npr popiski se u gace i ja sad hocu da ga odvedem na wc na dovrsi ak treba i da ga presvucem a on luduje da nece,da sad oce vlakic,da mu obucem mokre gace,da nece suhe..pa kad mu obucem suhe jos place za mokrim gacicama
maja..ono sto si rekla da niste mogle se cut na mob od deranja,meni je tako stalno..ja s nikim ne smijem pricat jer on luduje i oce da s njim pricam..

ooooh...znaci,ovako..da ga pustim da sizi dok se ne smiri makar trajalo sat vremena? ..samo da mu ne popustim..ok..izvjestaj slijedi..

[soma]

Ali ona je sve,ali ne razmazena.Meni je prvo dijete,nije nimalo zapostavljena,ali nije razmazena.Ja je pazim i mazim od prvog dana,ali i ucim je granicama,ovo kaj sad radi nema veze s mojom popustljivoscu ili losim odgojem.Ali ovo moje je totalno bezobrazno
Samo se pitam non stop hoce li imati posljedica,kakve ce biti,jesam li kriva,hocu li skrivit...sto pitanja.

Moj stav, uprkos svim mukama kroz koje prolazimo, jeste da je zdravstveno stanje djeteta na prvom mjestu. To je ono o cemu treba najvise voditi racuna. Tek kad je dijete zdravo, kad se dobro osjeca, onda mozemo pricati o disciplini...ali ako neko ima dijete koje je gotovo uvijek bolesno, onda to dodatno komplikuje stvari.
Ove mjere odgoja i ponasanja o kojima ja pisem za Mariju ne bi se bas odnosile na tvoju kcerkicu, jer ona je jos beba, kako sam razumjela (nema jos ni dvije?)
Muke oko ovih stvari pojave se ipak dosta kasnije, a ti popustas pomalo, jer vremenom, kako je dijete starije bivas umornija, zasicenija, teze ti je slusati kako vristi uvijek za nesto, nekad po pola dana... ako na to imas jos djece (ne daj Boze sa pp, kao ja) onda su stvari jos komplikovanije...
Ja zato volim forum i razmjenu misljenja na njemu, jer nismo mi jedini koji se nadjemo u nekoj situaciji, i uvijek volim cuti da su i drugi imali slicna iskustva i kako su se izborili s njima.
Nasa skola pocinje iduce sedmice i vec su mi iz skole najavili da budemo spremni na katastrofalna pogorsanja !!!! u ponasanju tokom vjerovatno cijelog prvog semestra...navodno tako je uvijek kad se pocne sa intenzivnom behavioral i ABA terapijama (a imace ih 6 sati u skoli i 2 sata kod kuce svaki dan)...Pa vas obavjestavam kakvi smo...ukoliko ne poludim...

[stray_cat]

razmazena djeca su djeca koja nemaju nikakve granice. znaci da su odgojno zapustena jer djeci treba stabilnost i pravila

@soma, ti mozes u skoli insistirati da si protiv cry out, protiv time-out i oni to moraju ispostivati. imas pravo birati skolu koja odgovara i tebi i djeci. ja sam odbila "fuj school" jer je atmosfera bila ko oliver twist film

skola di je sad ju sroz na positive reinforcement (pozitivna motivacija) i opet se zna red. ne jednom sam vidila sebastianovu uciteljicu kako nosi klince, kako ih grli i ljubi i stvarno osjetis kako ta cura voli tu djecicu. meni se cak u pocetku dizala kosa na glavi jer joj je sebastian svaki put na izlasku iz skole bio na rukama a ja ga nemrem toliko nositi jer cesto imam i pse, i vrecice sa hranom.

kod njega se u samo mjesec dana sve toliko uhodalo i popravilo da na testiranjima sad ima rezultate nao i NT vrsnjaci, osim dijela sa iq di i dalje ide na svoju stranu

nama je inace preporuka ne ici sa malim i situaciju di je velika vjerovatnost da ce pasti scena i di ce nas razvaliti i moram priznati da smo se jako oporavili od kad to prakticiramo. sad kad idemo u shopping idemo ciljano na jedno mjesto, ostajemo kratko, on je pripremljen sto se trazi i funkcionira. napraviti malu listu stvari koje dijete mora naci i kupiti jako pomaze da klinci ostanu fokusirani

potpisujem somu, da dijete mora biti zdravo, to je uvijet za sve ostalo

soma, ako ti je ABA smetnja, trazi ih sonrise jer je za uspjeh terapije bitno da to pase i djeci i starcima

[Strudla]

Da,P.je jos beba..I istina,s vremenom popustam,skacem na samu mogucnost problema zbog kojeg bi plakala.A znam ako sad skuzi da moze sve,pa tko ce izaci na kraj s njom?Kazu da te krize prestanu do cetvrte godine otprilike.A do tada ne smije imati preceste napade,ali ne smije biti ni razmazeno dijete jer tko ce joj onda stati na kraj.Ma..
Soma,drzim fige za skolu..javi nam i drzite se svi

[lulamae]

evo kratko izvjesce..do sad jos nije bilo onih energicnih ispada..bili smo u trgovini neki dan,trazila sam mu pidamice i gacice i htio je ici na pokretne stepenice..rekla sam ako bude dobar..usli smo u trgovinu,plakao je i grizao me za ruku i rekla sam ne idemo..onda je jos plakao pa kad smo izasli van iz centra je skuzio da stvarno ne ide i onda sam rekla da idemo u drugu trgovinu i d ako bude dobar da ce ici na lift..nije ni zucnuo u autu do te druge trgovine! al cim smo izasli vec na semaforu tuli..i ja opet 'ako budes dobar..' a on meni 'neces biti dobar..' ..a morali smo to kupit..sta sam trebala..reci 'onda idemo doma?'

[MaMi]

Ja, na žalost, odustajem o svih savjeta. Matej je moje prvo dijete, nemamo iskustvo i uz to je dijete s posebnim potrebama koje je bilo po rođenju teško 650 grama. I već mu sada puštam sve i znam da će biti još gore. Ali kada se sjetim kako je mali bio i što je sve prošao i što ga još sve čeka ne mogu da se ne postavim izrazito zaštitnički i da ne ispunim njegove želje iako će to biti na moju štetu. Teorija odgoja je sjajna stvar (kao i brojne druge teoriije) ali u životnim okolnostima mnoge teorije padaju u vodu. Mea culpa.

[nadicab]

Svako dijete traži granice jer mu one daju sigurnost područja unutar kojeg može operirati. To ne znači da s vremena na vrijeme neće testirati da li je granica na istom mjestu ili je on može pomaknuti, ali SVAKO dijete mora znati gdje su granice.
Ako djetetu nekad damo tj popustime a nekada ne, ono postaje nesigurno jer ne zna kako ćemo MI reagirati na njegovo ponašanje. SToga je dosljednost itekako potrebna. Naravski da dijete treba naučiti i pregovaračkim vještinama, tipa: "Ja bih još jedan crtić"
"Ne, već si dosta toga gledao"
"Ali, ja bih još"
"Možemo se dogovoriti za još jedan crtić nakon što odradimo xxx"
ja imam 3 djece, svako posebno na svoj način; naučila sam da je taj pristup jedini koji daje dugoročno najbolje rezultate.

[TalaB]

Kad sam otvarala ovaj topic, mislila sam da nikada neću moći stati Lari na kraj nikada joj neću moći odoljeti, jer, svi već znaju koliko se namučila po bolnicama da bi uopće preživjela itd, itd. Kad su mi ljudi govorili da je malo razmažena, govorila sam im da kaj ih briga, da nije njima nego meni i sve te brije oko zabrana, određivanja granica, kazni su me opako živcirale, jer sam ja mislila, kaj oni znaju, nisu oni 3 mjeseca bdjeli u bolnici nad svakih udisajem i molili Boga da konačno popije sama 40 ml. Tako da Mami, potpuno , ali totalno popuno te razumijem, ista priča kao kod mene.

Ali s vremenom i kako je Lara odrastala, i sama sam uvidjela da moram promijeniti neke stvari, jer da ću totalno nagrabusiti. Nitko drugi nego je, jer sam cijeli da s njom doma, a kasnije kad odraste i ona sama. Najgora faza nam je bila od cca 2-3,5 godine. Mislim da je toliko trajalo to njeno guranje granica. Najviše sam se zabrinula kad smo bili kod Tanje Sever i kad nam je rekla da je Lara korak do egocentričnosti, i da nam je zadnji čas da nešto promijenimo.

Da sad ne nabrajam što smo sve radili, ukratko, od promjene stava prema jelu (tu smo prije satima gubile vrijeme i s tim me manipulirala ko malu bebu), do sve češćeg ostavljanja bez mene kod baka, bez obzira na plač, negodovanje, grupa kod tanje sever koja nas je definitivno spasila i tu su se dogodili veliki pomaci u samo 2 semestra, do promjene moga stava prema njoj općenito - ja sam se previše zaštitnički i preblago odnosila prema njoj, previše popuštanja i predugo sam se odnosila prema njoj kao prema maloj bebi.

Sve to skupa rezultiralo je time da je danas Lara ugodna i pristojna mala djevojčica, kojoj je normalno čekati u redu na kasi ili restoranu (naravno, pita ona kad će doć klopa i blene dva tri puta da je ona jako gladna , ali mi njoj sada apsolutno sve možemo objasniti, nema nikakvih problema ), a i emocionalno je toliko sazrijela, da se nemože usporediti s Larom od prije samo godinu dana.

Kod nas je mislim stvar bila u tome, da sam se ja počela brinuti i boriti za samu sebe, meni je već same sebe bilo žao, toliko je sve bilo podređeno njoj i njenim zahtjevima, a gdje sam ja u cijeloj priči, cijele dane s djetetom koje ti ne da da se istuširaš, da nazoveš nekoga, odeš na wc na miru, u krajnju ruku popiješ kavu i odahneš na 5 minuta, užas, totalno sam bila isfrustrirana. Sad mi je sve puno lakše, u biti sada uživam s njom, nema živciranja, i jako sam,jako ponosna na nju i sebe.

[MaMi]

tala, . Opisala si trenutno moj život: izoliranost od ljudi, trčim na WC, uletim i izletim ispod tuša, jedem s nogu, a noću kada konačno zaspi žderem u miru. I onda noćno nosanje po sat ili dva, usput svađa s mužem jer on radi pa ne može ustati a meni se čini da ću se srušiti skupa s malim na pod oko pola četiri ujutro. No, vodjela si ga i mislim da razumiješ da M. trenutno nije u situaciji da mu išta objašnjavaš jer ništa ne razumije. Mogu samo se nadati da ću doći u fazu kada ću moći ikako komunicirati s njim, ako preživim ovaj rat s jelom, stimuliranjem , vježbanjem i noćnim maltretiranjem.

Tvojoj plavokosoj ljepotici

[lulamae]

tala..pa bravo na tvom uspjehu!bravo da si se zauzela za sebe! ja to jos ucim..isto tako ne da mi da s ikim pricam,govori ljudima da se maknu ko mu smeta,ne moze nista docekati u restoranu il negdje..samo vristi..al tesem to polako..nadam se da ce uspjeti..ako bi mogla par savjeta ne bi bilo na odmet buduci da mi ne mozemo tanji sever jer je rekla da ne radi sa slijepom djecom..da ,i je dan od problema je sto ja adrianu ne mogu objasniti neke stvari pa on ne kuzi..mislim,razumije on al neke stvari ne moze shvatiti pa je zbog toga teze...

[TalaB]

Mami, Matej je još jako mali i što se tiče međusobne komunikacije u toj dobi velika je razlika između njega i Lare zbog njegovog sluha. Lara super čuje pa joj nisam do 2,5 - 3 godine uspjela objasniti da mama sada mora nešto skuhati i da nemogu kuhati tako da u jednoj ruci držim nju, a u drugoj kuhaču. Bilo mi je koma, stalno bi se htjela nositi, nije se sama znala zaigrati, a kad bi ju i ostavila samu nakon pola sata objašnjavanja, ona bi pokunjeno sjedila i cuclala prst, izgledala je tako usamljeno, tužno i depresivno da joj jednostavno nisam mogla odolijevati. Ja vjerujem da će sve biti lakše kada vas dvoje uspijete uspostaviti komunikaciju.

Isto tako Lulamae, sve je drugačije s Adrijanom zbog njegovog vida. Općenito nema univerzalne metode, jer niti jedno dijete nije isto i nemaju iste poteškoće. Žao mi je što Tanja ne radi s djecom koja imaju poteškoće s vidom, nama je jako puno pomogla ta grupa i ne samo u njenoj razmaženosti, nego i u socijalizaciji, i u njenoj samouvjerenosti.

Ja isto nisam mogla pustiti da Lara plače do iznemoglosti, jer bi poplavila, i općenito mi nije bilo lako niti puštati ju da je nesretna, jer je srčani bolesnik. Ali nekako smo uspjeli uz puno razgovora, objašnjavanja, puno primjera. Ona je sada ipak 4,5g i hvala Bogu, ima očuvanu inteligenciju i da si objasniti. Kad joj bilo što nije bilo jasno, zašto to mora biti tako, znala me povuč za ruku i reč, mama daj mi objasni. Znala je da cu ja tada kleknut na pod i na lijepi način joj objasniti što i kako. Nama jako pali ta metoda spuštanja na nivo djeteta ( u smislu da su nam oči u istoj razini, a ne da me gleda prema gore kad joj nešto objašnjavam). Bilo je trenutaka kada me izluđivala, drmala po svom, ali u životu ju nisam udarila i u životu nije bila u kazni u smislu da se nesmije pomaknuti ili da mora u svoju sobu.

Od svih postova nekako se najbolje slažem sa soma i to definitivno potpisujem

Moj stav, uprkos svim mukama kroz koje prolazimo, jeste da je zdravstveno stanje djeteta na prvom mjestu. To je ono o cemu treba najvise voditi racuna. Tek kad je dijete zdravo, kad se dobro osjeca, onda mozemo pricati o disciplini...ali ako neko ima dijete koje je gotovo uvijek bolesno, onda to dodatno komplikuje stvari.

[Lidija]

Sto znaci razmaziti dijete s pp? Isto sto i razmaziti ''obicnog'' klinca. Kad sam shvatila (davno je to bilo) i prihvatila da moje dijete nece moci savladati sve zivotne vjestine i znanja u skladu s dobi, kad sam shvatila da ce on i dalje uciti i savladavati vjestine ali jako polako, a da se obrasci jako tesko ispravljaju - okrenula sam plocu. Sto kaze Nadica - granice moraju postojati. U nasem slucaju - nismo ga hranili koliko god njegovo samostalno hranjenje dugo trajalo, nismo se dizali u kaficu da ga prosecemo jer je njemu dosadno vec smo nastojali da sjedi sa nama (naravno u skladu s njegovim mogucnostima produzavali smo to vrijeme - nismo ga maltretirali), nisam mu dozvoljavala da bas svakome sjedi u krilu i grli ''po cesti'' ni kad je bio mali, ne moze bas sve biti po njegovom u trenutku kad on to pozeli, isli smo u ducan i stajali u redu i cekali bez obzira na njegove prosvjede itd.itd. Moje razmisljanje je uvijek islo prema tome da ce odrasti i da ce sve socijalne i ostale vjestine uciti jako dugo. Gotovo sam ga planski stavljala u situacije u kojima su se polako pomicale granice.

Jer u suprotnom danas bi moj odrasli momak (18 godina je napunio u kolovozu) jede sam, ide s nama u ducan, kino, kavu, ima vrlo razvijenu i uglavnom ''pristojnu'' socijalnu komunikaciju i jos mnogo toga. Bez obzira na dijagnozu teže mentalne. Naravno, ja tocno znam gdje sam mogla vise i u kojim podrucjima sam ipak popustila. I danas mi se to vraca. I puno je teze ispraviti.

Kako ne razmaziti dijete s pp? Ne dopustati mu ono sto ne biste dopustili ni ''obicnom'' djetetu. Naravno u granicama u kojima to dijete moze i jos malkice vise. Jednostavno za reci, zar ne?

To sto su jedva prezivjeli, sto su bili u bolnicama, sto su danima vjezbali, sto su ......... ne daje im pravo, a ni nama, da ne postuju granice koje mogu postovati.

Imam priliku vidjeti odraslu djecu kojoj se po mom misljenju previse pustalo. Desava se da nisu prihvaceni. Naravno svako od djece je drugacije i sa svakim treba odrediti njegov tempo i mogucnosti. Nekima su neka ponasanja dio njihova stanja (da ne kazem dijagnoze). Neki neke stvari nece nikada savladati, ali uvijek je teze ispraviti usvojena ponasanja djece (narocito s pp) nego ih graditi iz pocetka.