Postao/la Leo_Mia » 15 lis 2012, 11:25
Pozdrav svima koji vježbaju Vojtu!
Nebi htjela komentirati sve s čim se slažem ili ne, napisat ću vam samo svoju priču, jedu od nogih priča.
Leonard ima ,između ostalih, a zbog krive procjene doktora na porodu, dijagnozu: "Paresis plexus brachialis mixta pp Klumpke Dejerine l. sin."
Njegova ručica je poslije poroda, a i dugo dugo nakon toga, izgledala kao prišivena ručica krpene lutke. Fizikalna th. počela je već drugi dan njegovog života u JIL-u. Kada sam čula koliko je teško oštećenje i kako će trebati puno odricanja i rada da se ručica osposobi max. 50 %, počela sam intezivno čitati i pitati što i kako i zašto. Da ne duljim...
Na Vojta th idemo u Klaićevu bolnicu već više od godinu dana i jako sam zadovoljna sa terapeutom i rezultatima.
Tamo sam dobila, i još uvijek dobivam, detaljnje informacij i upute o Vojti, zašto je ona jedan od najboljih terapija za teška oštećenja, što i kako ona pomaže i djeluje na organizam, zašto se mora raditi prema protokolu ( 4 x dnevno po 15tak minuta) koliko je važna pravilna obuka i potpora i kako je samo kod nas to još uvijek skoro pa nepoznanica, što ima novoga na njihovim tečajevima . Pitam puno, a toliko i dobivam. Shvatila sam bit i važnost pravilne i kontinuirane vježe. Vjerujem Vojti i vidim rezultate iz dana u dan!
Ispočetka nam je bilo strašno teško, snimla sam detaljno mobitelom sve što je fizio. radila i pričala. Doma sam se strašno mučila sa mišlju da ne radim dobro, da mučim djete, da ga boli, ali unatoč svim mojim strahovima ipak sam radila dobro, ipak je fizio. rekla da je zadovoljna sa našim zajedničkim radom.
Leo je iz dana u dan plakao i plakao, ja sam bila mokra od muke, jada, tuge, ljutnje na sve oko mene, no mislila sam samo na jedno.
Ja sam jedan veliki dio njegova oporavka i isto sam tako važna koliko i moj fizio. jer ja radim većinu vježbi. Od svih muka vježabanja, plaća i ostalog najveća mi je muka bila da ću ja biti najveći krivac za neoporavak ručice mog Lea, a to mi je bila nepodnošljiva misao.
Uz Vojta th. idemo i na klasičnu medicinsko razvojnu gimnastiku u Ivanić Grad, zbog toga što je neurorizično dijete. Bila sam svuda, platila sam svašta, i na kraju shvatila da imam sve što mi treba pod nosom. Nema novaca s kojim možete kupiti zdravlje, jer ponekad ono što kupujete ma kako skupo i razvikano bilo samo je još jedna od obmana kojom kupujete lažna uvjerenja.
Sada sa svojih 15 mjeseci Leo se više smije nego plače. Rasplaču ga samo vježe na trbuhu, ali i tu zna drijemati, šutiti, smijati se.
Majka je najbolji fizioterapeut svom djetetu jer ga smiri, jer mu uljeva povjerenje, jer su najbolji tim zauvijek vježbali ili ne.
Ima dana kada je sve nepodnošljivo i kada bi voljela da nestnem, ali alternativa je nepodnošljivo nepodnošljiva i zato se ustanem, sakupim , i krenem dalje!
Sve vide oči sudbine ..!