lea.marijela je osim pareze desnih udova imala i gubitak vida na desnom oku, a to nisu simptomi koji bi išli u psihogenu reakciju na stres. Utrnutost da, ali gubitak vida ne. Zato je mene cijela ta priča jako naljutila jer je liječnica vrlo površno obavila svoj posao. Nije baš svaka tegoba za psihijatra jer onda druge specijalnosti ne bi niti postojale već bi se sve tegobe od prehlade, proljeva do karcinoma liječili kod psihijatra. Potrebno je isključiti organsku podlogu neke tegobe a to znači uraditi i CT, a tek onda nekoga poslati psihijatru.
A što se tiče lijekova i psihoterapije. Zaista je teško kod nas naći dobrog psihoterapeuta koji će imati vremena više od jednom mjesečno za psihoterapiju. A i mame djece s pp nemaju vremena niti jedno mjesečno biti negdje radi sebe 30 minuta.
Tablete su dobar izbor za onoga komu nisu bauk. I, slažem se, na anksiolitike (
samo na njih) se razvija ovisnost no to nije ovisnost koja se ne može riješiti onda kada prestane potreba za terapijom. Na ostale lijekove koji se koriste za liječenje psihičkih poremećaja nema razvoja ovisnosti. Postoje i neki biljni preparati koji mogu pomoći kod blažih tegoba (valerijana, gospina trava).
Život mame djeteta s pp je pretežak i ne znam zašto ne bi posegnula za pomoći ako postoji. Bilo da su to tablete ili psihoterapija ili nešto treće. I kada šepaš uzmeš štap da lakše hodaš, a kada ti ne treba onda ga odbaciš. Tako je i s tabletama.
Mislim da je bolje uzeti taj štap na neko vrijeme nego doći do točke da pucaš po svim šavovima, da od iscrpljenosti i zamora nisi u stanju dati djetetu više od hrane i odjeće. Ja sam već u par navrata spominjala pa sam dobijala po nosu - ali kod svakog njegovatelja kronično bolesne osobe razvija se burn out sindrom. I nisu mame djece s pp pošteđene toga bez obzira na majčinsku snagu i ljubav koja ih pokreće.
Sada malo propovjedam, ali iz svoje kože se ne može.
