Imal sam i dobrih i loših iskustava s liječnicima i čitajući vaše postove puno toga sam se prisjetila. Kad sam rodila svoje prvo dijete u rodilištu mi nisu ništa govorili, tri dana mi je nisu donosili (kod nas su bebe s mamama u sobi), a kad sam pitala neonatologa u viziti je li sve u redu s njom izvikao se na mene da naravno da nije, jer da je, već bi bila kod mene.

Srećom, prošla sam kratak trudnički tečaj koji je vodila glavna sestra u rodilištu i rekla da ako ne govore što je s bebom mogu biti sam 3 stvari: žutica, još ne može samostalno regulirati tjelesnu temperaturu ili se nagutalo podne vode i povraća i sve se to na kraju riješi pa se nisam previše bojala, ali sam svejedno prolila dosta suza u ta tri dana. Kod mene je bio ovaj treći slučaj, ništa ozbiljno, ali pitam ja: je li to taj doktor mogao normalno reći? Nema li majka pravo znati što joj je s djeteom, bez obzira na to radi li se o ozbiljnom problemu ili nečemu što će nestati smo od sebe?
Poučena ovim iskustvom iz kojeg srećom nije izišlo ništa loše, kad sam u drugoj trudnoći završila na ginekologiji stalno sam gnjavila pitanjima. Bila sam fina i pristojna, ali sam zahtijevala objašnjenje. Moram reći da su mi tad i objašnjavali, ali zašto je tako teško ukratko reći pacijentu što mu je i što može očekivati? Zašto moraš pitati ako nešto hoćeš saznati? Doktor koji me je vodio u bolnici prvio mi nije htio reći sved mogućnosti, ali ja sam inzistirala. On je tvrdio da nema smisla da se nepoterbno uzrujavam, a ja sam njemu rekla da ako mi ne kaže što mogu očekivati, ja ću zaključiti da je to zato što se mogu nadati samo najgorem ishodu i za sebe i za bebu pa će me tek to uzrujati pa je sjeo i objasnio mi mogućnosti. (Za one koj ovo čitaju, a ne znaju o čemu se radi: blizanačka trudnoća, u 24. tjednu jedna beba bez otkucaja srca, druga naizgled u redu, u bolnici sam bila do kraja, do 39. tjedna s obje bebe u trbuhu, jer da su išta učinili, to biugrozilo živu bebu). Ja sam na tom odjelu provela 3 mjeseca, to mi je postao drugi dom i moram ovdje reći da su svi bili ljubazni, pogotovo sestre

. Ali ono što nisam nikako mogla probaviti je bilo slijedeće: nakon što sam više od mjesec dana ležala tamo, doktor kaže da trebam na UZ. Sestra me odvede, ja čekam doktora. Čujem kako mu sestra govori da ga čeka gospođa X (tj. ja), a on na to: Tko? Tad me ugleda i kaže tako da i ja čujem: a-ha, gemini mors foetus!

Tolike dane me svakog jutra obilazi u viziti, a ja sam n jemu dijagnoza bez imena!!!! Druga doktorica mi je kasnije rekla za njega da njije on loš, samo je nježan ko traktor. (Na kraju su sa mnom svi otvoreno pričali, postala sam im dio inventara

) Ne mogu reći da je bio sa mnom neljubazan, ali pogodile su me takve njegove izjave. Kad smo mm i ja rekli da hoćemo sahraniti mrtvu bebu, rekao je Što će vam TO? Pa to je smo nepoterban trošak!. Reći TO za moje dijete je krajnje bezosjećajno. Nije mi htio dati ni da ej vidim kad sam rodila, jer se ne trebam uzrujavati, imam drugo dijete kome se trebam posvetiti. Ja sam mu rekla da sam se već uzrujala kad mi je beba umrla i da je želim vidjeti. NIje htio pristati, ali ja sam sama sjela na stolu i pogledala svoju Antoniju koja je još bila tamo kod mojih nogu i oni su je pregledavali. MM je nije vidio. Nisu mu je htjeli pokazati.

Mislim da je i to pavo roditelja da ako želi, može pogledati , možda i držati svoje mrtvo rođeno dijete, a svakako i sahraniti. Bili smo uporni i sahranili smo je, ali zašto se mora čojek toliko mučiti u ionako teškim trenucima da bi ostvario svoje roditeljsko pravo???
Koliko su na ginekologiji bili ljubazni, toliko su sestre u rodilištu bile užasne (zvale smo ih gestapo). Za njih je svaka rodilja bila razmaženo derište koja ne zna što njenom djetetu treba. U to ne ubrajam cure koje su bile na stažu, one su bile divne.
Onda slijedeća stvar, tri dana u rodilištu oni nisu primjetili da nešto s Margaritom nije u redu. Trebale smo ići kući, ali baš to jutro nije dobila na težini pa smo ostale još jedan dan. Bio je dežuran drugi neonatolog koji je s obzirom na okolnosti trudnoće i to što se M. rodila s nešto manjim opsegom glave, odlučio napraviti UZ glave. Zove on mene i kaže da moramo još ostati jer nešto nije u redu, onje vidio nešto na slici i sad sumnja u nešto, ali neće ništa reći, jer nije neurolog pa ćemo pričekati da u nedjelju (bio je petak) dođe neuropedijatrica koja tad ima dežurstvo. I koliko god sam inzistirala, nije mi htio reći ništa više. Mislim da nije bio uopće svjestan koliko je okrutno reći majci da nešto nije u redu (na snimci mozga!), ane reći ni riječi više. Ja sam od tog trenutka do nedjelje neprestano plakala. Istopilo se sve moje strpljenje skupljano u ta tri mjeseca. Samo sam molila Boga da mi ne uzme još i to dijete, a bila sam uvjerena da umire... (E da, to je isti onaj doktor koji mi je s prvim djetetom tao odbrusio) U ta dva dana su mi je više puta uzimali i odnosili na pretrage. Kad bih pitala gdje je vode, sestre bi uvijek rekla da one to ne smiju reći. A ja sam samo htjela da je ona što više sa mnom, jer sam bila uvjerena da ću je izgubiti. Kad su mi konačno rekli da joj se nisu razvili neki dijelovi mozga ja sam samo uspjela pitati hoće li ostati živa. Kad su rekli da hoće, ništa me više u tom trenu nije zanimalo. Oni su dogovorili s Klaićevom da za 2 tjedna odemo u Zg i napravimo MR. Zvala sam ih, reklli su da trebamo biti tamo neko vrijeme dok obave sve pretrage. Ja sam samo htjela kući nakon toliko vremena u bolnici. Htjela sam vidjeti svoju stariju kćer koja je imala samo 2,5 godine i koja je bez mene bila tako dugo, htjela sam biti s mužem. No oni su ustrajali da moramo doći. Misleći da će joj napraviti MR otišli smo u Zg. Bili smo u KLaićevoj 5 dana. Bilo bi i duže da ja nisam inzistirala da obave sve što miju od ponedjeljka do petka. Radili su joj razne pretrage, meni opet nisu baš govorili koje. Rekli su mi da je anemičana, ali da je to i za očekivati, er su joj izvadili 5 epruveta krvi (Bebi od 18 dana!

). MR nisu ni ugovorili. To će drugi put, tako su mi rekli kad sam pitala kad će. Kad smo došli doma pedijatrica je poludila, jer su se sve ove ostale pretrage mogle napraviti i u Zadru, mi smo išle izričito zbog MR. No njima je slučaj bioprezanimljinv, a da bi propustili da je pregledaju. Tako su izmaltretirali i mene i nju, da ne govorim o tome da su za TORCH zaboravili

poslati krv u labos pa smo morali to ponovo raditi.
S druge strane moram reći da sam imala posla i s divnim doktorima. Pedijatrica moje djece, nekoliko liječnika u bolnici na pedijatriji

. Svi bi trebali učiti od njih o ljudskosti i odnosu s pacijentima.
Oprostite mi na dugom postu!
