Funkcioniranje sustava i uloga udruga

[bosancero]

Na topicu o asistentima u nastavi zapoceli smo raspravu o sustavu, na koji nacin se rjesava problematika koju mi zastupamo i sto i kako bi trebalo dalje. Na primjeru asistenata u nastavi vidimo s kolikim problemima se susrecemo. Prisiljeni smo traziti toplu vodu u bojleru te se asistenti dobijaju ili preko javnih radova ili preko nekakvog drugog povremenog zaposljavanja te jos uvijek nije jasno da li je nakana ministarstava u ovom slucaju MZSS, MZOS i MOBMS uvoditi inkluziju u odgojno obrazovni sustav ili samo zadovoljavaju najupornije roditelje koji nisu spremni odustati i kojima se cesto cini da jurisaju na vjetrenjace. Tako da vec 5 ili vise godina ono sto je pocelo odrzava se samo upornim zalaganjem i trosenjem resursa (zivaca i vremena) roditelja i udruga umjesto da se napravi evaluacija i vidi korisnost te se institut asistenata u nastavi ozakoni i postavi kao sustavno rjesenje. No slicno je i s osobnim asistentima, stambenim zajednicama, dnevnim boravcima itd. Pored toga posebno sam istaknuo nacin financiranja programa i projekata udruga kao kocnicu razvoja civilnog sektora jer nas umjesto suradnika pretvara u suparnike. Tako su na primjer na natjecaju MOBMS-a projekti nase udruge dobili po 130 bodova sto je bilo nedovoljno za dobijanje potpore. S druge strane iscitavanjem onih koji su dobili potpore vidimo da se radi o uslugama asistenata u nastavi i tumaca znakovnog jezika u negdje oko 70 do 80% dodijeljenih sredstava. To ostavlja dojam da je natjecaj bio pro forma jer su sredstva bila unaprijed rasporedjena. Pored toga primjecuje se porast "humanitarnih udruga" koje na nas racun pokusavaju sebi ostvariti materijalnu dobit bez stvarne pomoci.
I sad dolaze moja razmisljanja na koji nacin mozemo izici iz ove beskonacne petlje.
Prije svega potrebno je cvrsce povezivanje udruga da li koristeci dosadasnje nacine koji idu do SOIH-a (pitanje je koja je korist SOIH-a, Bobusa i mIricke u ovom trenutku za sto se oni bore i zalazu?) ili stvaranjem nove mreze koja bi se nametnula kao relevantna. Znaci kako bi se reklo glave na hrpu. Nakon toga treba se napraviti nasa strategija razvoja utemeljena na realnim mogucnostima u kojoj bi svakako bilo postavljeno pitanje financiranja udruga koje bi bilo u svrhu razvoja civilnog drustva a ne u svrhu supstitucije obaveza drzavne birokracije. Nadalje treba odrediti odredjene prioritete koji se trebaju razvijati i s njima ici na siroku javnu raspravu i medijsku prezentaciju.
Evo to su malo nabacana razmisljanja koja bi trebala potaknuti raspravu.

[IRENA]

Ovako na prvu - mogu se samo složiti sa svim tvojim tezama ( a iz vlastitog iskustva - ne znanja - ja nemam baš neku široku sliku u svemu - uglavnom se batrgam u svom dvorištu i bližoj okolici pa iz mog dvorišta nastojim prenijeti svoje dobro/loše iskustvo):
inicijative i prvi ( mukotrpni i mučni) koraci pojedinaca i pojedinaca u udrugama ( habilitacija, liječenje, vrtić,škola, posao) -- NISU popraćeni adekvatnom evaluacijom, potvrdom i nastavkom napora od strane onih koji odlučuju ( namjerno ne pišem SUSTAV jer svijetli pojedinci i grupacije IZ SUSTAVA nastoje pratiti i prate ove pojedinačno-grupne inicijative i napore – takvih primjera nalazimo puno i na našim GP)
izuzetni pojedinci ( oni koji za razliku od mene imaju širu sliku i viziju) troše se do bola za boljitak sviju i pri tome se maksimalno ne samo troše već i potroše
sebe svrstavam u kategoriju onih koji jurišaju na ( male) vjetrenjače – baš kao Don Kihot uvjerena sam da i to ima svoju vrijednost – no MOJA JE BORBA (ipak) SAMO na razini dvorišta i kvarta – teško mi je al mi nije žao – radim za svog klinca – al mi žao do bola da netko „ iza mene“ ne iskoristi mali utaban putić , stazicu..a još mi žalije da kad puno toga naprave oni vrjedniji od mene ( vizija, znanje..) kad utabaju još bolji put a oni iza ne mogu njime.
To je ono što me najviše boli i peče….