V je visokoslabovidan, a ima i neke manje motoričke teškoće. drugi je razred osnovne škole.
stvar je genetska, ima mutirani protein koji je u sastavu oka (očne leće), vezivnog tkiva i mišića, zbog kojeg je imao urođene katarakte, ali i miopatiju, koja se očituje kao umjerena mišićna hipotonija i problemi sa prelabavim ligamentima.
zbog katarakti i komplikacija na očima, ne vidi na jedno oko, a na drugo ima 10 do 15 % vidne oštrine (ovisno o udaljenosti s koje gleda i o kutu gledanja) i periferno suženje vidnog polja.
motorički razvoj išao je usporeno, napredovao je nekim svojim individualnim tempom. nije to nikad bilo nešto drastično, ali ima neke slabe točke kako u gruboj, tako i u finoj motorici. nismo tome pridavali puno pažnje, vježbali smo, radili na tome uporno, pogotovo zato jer je pri porodu ostao bez kisika pa je i to vjerojatno malo utjecalo na cijelu stvar, a i zbog slabovidnosti koordinacija ruka-oko je bila slaba.
međutim, koliko god radili i bili uporni, naravno da to nije moglo nikad biti kao kod zdrave djece. nismo to previše isticali, ni pridavali neku pažnju, vrlo slabo se ta motorika spominje i u nalazima (samo stari nalazi fizijatra, genetičara i ortopeda). bili smo orijentirani na njegov vid, koji se morao sanirati, a bilo je poprilično turbulentno prve tri do četiti godine. nakon toga smo malo odahnuli. ima još uvijek nekih problema, ali je sve pod kontrolom, i sretni smo da ne ide na gore.
problem nastaje u školi. ima rješenje za individualizirani pristup, i kako se sve vrtilo oko njegovog vida, sve se svodi na to da se njemu treba prilagoditi font slova i veličina slike. čak ni uvećanjem slika nisam zadovoljna, jer najčešće dobije kopiju koja je crno-bijela i na kojoj se još lošije mogu vidjeti detalji.
od ove godine u školi koristi elektroničko povećalo, uvećava sliku na blizu i na daleko, prilagođava tekst (font, boju podloge i slova, kontrast)... super se s tim snalazi, kaže učiteljica da ponekad i zaboravi da ne vidi koliko dobro prati nastavu.
što se tiče ostaloga, individualiziranog pristupa baš i nema previše. do nedavno mu se ocjenjivao i rukopis, koji je sve lošiji jer njemu vid dosta pada, učiteljica je jako inzistirala na pisanju od crte do crte, što njemu baš i ne uspijeva. ove godine je shvatila da dijete ponekad ne vidi ni slova koja napiše i piše jedno preko drugog, pa je odlučila to ne gledati. ali još uvijek inzistira na nekim drugim stvarima.
glavni problem su likovni i tjelesni. sve drugo ima 5, jedino iz toga četvorke i trojke. nisam od onih roditelja koji će ići žicati u školu ocjenu, ali kada znam da te ocjene nisu rezultat njegovog nerada nego njegovih teškoća, ne mogu biti mirna.
ona kaže da je nezainteresiran i da brzo gubi volju.
iz likovnog su radili nešto s kolaž papirom, njemu rezanje baš i ne ide. dosta loše drži škare i jako mu je teško nešto precizno odrezati. pogotovo kada je nešto sitno. bio je poprilično frustriran što mu ne ide, i prvi takav rad ostao je nedovršen. drugi je završio ali kaže učiteljica da mu je cijeli razred pomagao, i da to još uvijek nije bilo baš zadovoljavajuće. ocjena je bila trojka.
iz tjelesnog sve radi uz pomoć. nešto uspijeva, nešto ne. ocjene su uglavnom četvorke i pokoja trojka. zadnja trojka je bila iz preskakanja vijače.
razgovarali smo s njom, objasnili smo joj koje su njegove teškoće, ali kao da smo mi govorili kineski, a ona japanski, nikako se sporazumijeti. mi o teškoćama i o tome da mu ne smije ocjenjivati rad u kojem on ne može biti ni teoretski jednako dobar kao druga djeca, a ona uporno da on ima individualizirani pristup i da je obavezan savladati sav program kao i druga djeca, i da ga tako mora i ocjenjivati.
teoretski, jasna mi je razlika individualiziranog pristupa i prilagođenog programa (položila sam pedagoško-psihološko-metodičko-didaktičku izobrazbu, u kojoj se o tome učilo u doslovno dvije rečenice). ali praksa se očito razliku od osobe do osobe, ovisno o tome kako pojedina osoba to sve tumači.
ona također tvrdi da joj je jasna razlika. po njezinom, ispada da smo došli žicati od nje da mu poklanja ocjene iz tjelesnog i likovnog. i ne prihvaća da i ispitivanje treba biti individualizirano, smatra da bi smjela prilagoditi ispitivanje i ocjenjivanje samo ukoliko bi on imao prilagođeni program. i kaže čak da to ne smije napraviti jer nema zakonske osnove.
zadnji puta sam ju čak pitala bi li tražila od slijepe djevojčice iz paralelnog razreda, koja također ima individualizirani pristup, da radi likovni jednako kao i druga djeca, i bi li joj ocijenila rad uspoređujući ga s radovima druge djece. njezin odgovor je bio da je to sasvim druga situacija koja se ne smije uspoređivati.
zatim sam ju pitala bi li djetetu u kolicima ocjenjivala trčanje - kaže da takvo dijete sigurno ima prilagođen program.
zatim je moje pitanje bilo bi li djetetu s cerebralnom paralizom koje se ipak kreće ocjenjivala trčanje - to je, po njoj, opet nešto sasvim drugo.
čula sam tumačenja da on ima pravo i na prilagodnu npr testa iz matematike - zadaci jednake težine, ali manjeg opsega, i dulje vrijeme za rješavanje ispita. on to nema, u nijednom testu, iz nijednog predmeta. vidjela sam čak testove sa zadacima u kojima je on morao iz crno-bijele fotokopirane slike prepoznati detalje koje jedva i ja prepoznajem koliko je loše kopirano. to su rješavala sva djeca, pa je morao i on. nema prilagodbe.
imam osjećaj da je nekako kruta u svome shvaćanju, i da ne priznaje motoričke teškoće kao teškoće, već kao slabosti ili što već. njezin savjet je da vježbamo motoriku (da barem zna kolike sate i dane smo provodili vježbajući motoriku). da je on trom i nezgrapan, u likovnom nezainteresiran...
i je nezainteresiran kad mora raditi nešto što mu je teško. gnjavila sam ga s crtanjem, bojanjem, škarama, plastelinom i kojekakvim čudima do te mjere da je dijete to sve i zamrzilo još puno prije škole. nekako baš u vrijeme kad je krenuo u školu sam shvatila da što je - tu je. napravili smo što smo napravili. škola mu je odjednom postala velika obaveza, zadaću imaju svaki dan iz svakog predmeta. dodatno radi još s tiflopedagogom. i nekako baš imam osjećaj da ga trebam pustiti da bude dijete, i da svoje slobodno vrijeme i provodi kao i ostala djeca, da radi ono što on sam voli i što ga zanima. pa bilo to i gledanje crtića i igranje igrica. zbog očiju smo to ograničili na ravno pola sata dnevno, ali mali u školi puno priča o tome, i valjda ispada da po cijele dane ništa drugo i ne radi nego samo to, pa mu je zato držanje jako loše, leđa iskrivljena, stopala jako spuštena, mišići hipotonični, i nema finih motoričkih vještina - doslovno su to njezine riječi.
osjećam se tako tupavo jer mi se, nakon svega, uopće ne da dokazivati da to uopće nije tako. a imam i osjećaj da što god ja rekla, nema neke velike svrhe.
e sad, u rješenju o individualiziranim postupcima ne spominje se ta motorika, samo vid. jednostavno, nisam smatrala da će nam to biti toliki problem, nekako sam valjda podrazumijevala da to ide skupa jedno s drugim, da je individualizirani postupak individualizirani postupak, ali gadno sam se prevarila.
dobila sam savjet da se javim u Agenciju za odgoj i obrazovanje, da oni možda mogu pomoći.
bilo što drugo ni ne znam poduzeti.
tražiti prilagođeni program za dijete koje ima očuvanu inteligneciju i nema teškoća na tom području mi je suludo.
tražiti oslobođenje iz tjelesnog - to bi postalo još jedno područje u kojem bi on bio izoliran od druge djece, a socijalizacijom uopće nisam zadovoljna. mislim da bi mu to samo štetilo. da ne spominjem dobrobit malo kretanja između sati sjedenja u klupi.
jako me zanima kako je to kod druge djece riješeno.
kako se učiteljice u svemu snalaze?
kako je prilagođen taj pristup u praksi?
koja su stvarna ograničenja tog pristupa, a koje mogućnosti?
ostala sam s puno upitnika nakon što mi je učiteljica po milijunti put ponovila da "V mora savladati cijeli program kao i druga djeca, i da ga tako mora i ocjenjivati".
a ne mogu se ne zapitati, ako već sad u razrednoj nastavi imamo toliko problema s učiteljicom koja je generalno zapravo i više nego ok, otvorena za razgovor, odličan pedagog zdravoj djeci, isto tako odličan psiholog (jako dobro se nosi s njegovim ne baš sjajnim ponašanjem i srezala je stvari u korijenu), kako će nam tek onda biti kada krene predmetna nastava?