Odlikas ili ne?

[Bubidea]

hm, po mom je misljenju velika razlika izmedju neodgojenog i razigranog djeteta

[ela di ami]

moj sin bi da je po njegovom prolazio dvicom, mozda ne bi ni prolazio

a znam da moze i da je pametan, prema tome moram ga pogurati

[tajci]

Moj je stav da djetetu treba pružiti svo znanje koje ono traži i onda mu dati još malo više od toga. Očekivanja su nešto normalno, jer ako si ne postaviš visoke ciljeve nemaš razloga zašto bi takvo što u životu i postigla. Ono što je u svemu tome najveća umjetnost i skliski teren u kojem je vrlo lako sve zabrljati je to kako dijete naviknuti na to da "puca visoko" a da ga ne ubiješ u pojam.Ja mogu reći da imam sreću jer moj sin je zaista tip za učenje. Obožava učiti, zaista je pametan i sve ga zanima. Obožava matematiku, želi znati pet jezika, imati crni pojas u tae kwando-u...
Većina vas govori da ocjene nisu bitne, ali što je sa upisom u srednju školu? Koliko ja znam (srećom, još sam daleko od toga), ako se ništa nije promijenilo, djeca se upisuju u srednju školu samo prema prosjeku ocjena. To što nečija dvojka vrijedi sto put više od nečije petice to nije važno. Važna je ocjena. A o tome ovisi da li će moje dijete moći upisati željenu školu ili ne. Prema tome, ocjene su vrlo bitne.

[nadicab]

Točno to tajci. Svi roditelji djece u nižim razredima govore kako ocjene nisu bitne, ali svi promjene ploču najkasnije do 8. razreda i onda je panika i pritisci na dijete i školu.
Naše srednje dijete itekako zna što znače dobre ocjene kao upisnica za dobru srednju školu jer vidi koliko njegova starija sestra uživa u MIOC-u. A takve stvari: znanje i ocjene u kompletu treba od samog početka odgajati

[lastavica]

Uh, tesko pitanje, i MMu i meni nedostaje ambicioznost pa mi se cini da u slucaju da ona sama ne bude odlikas da mi necemo vrsiti pritisak.
MM i ja imamo dva razlicita iskustva s osnovnom skolom, na kraju smo zavrsili isti tehnički faks pa mi se cini da je dijete ipak ono koje vodi.
Ni moji, ni njegovi roditelji nisu brinuli o nasim obavezama u skoli, mi smo to sami odradivali. Ja s peticom, on ne. Kaze da je uvijek zadace napisao u skoli, doma je non-stop bio vani.

E sad koliko su se danas skole promjenile, i da li je dovoljno prosjecnom uceniku prepustiti vodstvo uz roditeljsko praćenje, ne znam
Meni je takva slika u glavi. Vidjet cemo za par godina.

[timon]

Moja očekivanja od škole su da moje djete shvati (a to će biti dugogodišnji proces) da mora PAZITI I MISLITI.
Do sad , a ona je tek 2. razred škola na nju djeluje zatupljujuće, tj. ona pokušava štrebata, i meni si čini da manje misli nego kad je imala 5 g.
Meni ocjene nisu bitne, pogledamo greške u testu i trudim se da iz njih nešto nauči (načešće preskače zadatke i ispušta slova), ocjene su joj do sad 5 ili 4 ima i jednu 1 iz matematike kad su nešto bojali, pa je ona bez razmišljanja bojala sve po redu (ali u raznim bojama, pedantno i vrlo uredno). Ima li netko dobar savjet za brzopleto dijete?

[Nincka]

dok nije stariji krenuo u skolu meni je roditeljstvo bilo piece of cake.

ja isto - odlikasica, bez mature, fax u roku, apsolventica sam bila od lipnja do listopada, posao, obaveze, sve po spagici..... nizih razreda OS se niti ne sjecam, sve je islo jednostavno. roditelji nisu nikad ucili sa mnom.

i onda je l. krenuo u skolu

sve zaboravlja, obavijesti, rasporede, knjige, bilježnice, jakne, kisobrane, zadace.... sad je treci razred i jos uvijek svaki cas u biljeznici osvane "nema zadace". ucenje? ne, moje dijete misli da sto naucis u skoli, to je to. i to b uz njegovu pamet mozda i bilo dovoljno, kad bi barem na satu slusao, ali on brblja, crta nesto svoje....

ja ga doma vjecno podsjecam, tjeram na citanje lektire, na pisanje lektire, na rjesavanje zadace.... tu i tamo ucim s njim, ali stvarno mi je prestrasno to da moram s djetetom u trecem razredu uciti i sipitivati ga

uglavnom, na kraju prvog polugodista - 4 iz hrvatskog, 4 iz glazbenog (jer nije ucio rijeci pjesmice napamet), 4 iz tjelesnog (to mi fakat nije jasno, koliko sam shvatila to je zato jer ne slusa i trci po svoje), 3 iz prirode (koji apsurd, ali on niti pitanje ne procita dovoljno pazljivo da bi mogao odgovoriti tocno, jendostavno pretpostavi sto pise). iz engleskog je imao 5, ali to samo zato sto imaju neku ludu teacher koja ima tako niske kriterije. da se mene pita, trebao bi i iz engleskog imati 3.

razocarana sam. i tesko mi se pomiriti s tim da toliko zanemaruje obaveze. i tesko mi je pronaci pravu mjeru, kako da se postavim, precesto se razljutim i vicem.... najteze od svega mi je vidjeti njega kao osobu toliko razlicitu od mene. MM kaze da pretjerujem. i povremeno doista odlucim sasvim mu prepustiti skolovanje i ne uplitati se. ali ne mogu tako. jasno mi je da ga trebam pogurnuti, ali naci pravu jacinu tog guranja mi je jako tesko. jer me svaki put izbaci iz takta ponavljanje sasvim istih obrazaca.
nije to samo da ga trebam podsjetiti da nesto napravi. ne. kad mu kazem da sad napise zadacu, on jednostavno kaze - ne. pa se pocne razvlaciti, pa prigovarat, pa gundjat, pa napise tako neuredno i kratko da se to uopce ne moze niti procitati.... stvarno ne pretjerujem - na nesto sto bi mogao zgotoviti za 15 minuta potrosi pola sata ili sat.

ne tjeram ga uciti svakodnevno. nemam zivaca za to. otkako je krenuo u skolu vecinu slobodnog vremena provodim baveci se na neki nacin njime i njegovom skolom. za sad bih voljela da barem zadace i lektire pise (i cita) redovito i kad pise da to budu neke normalne recenice, a ne samo da napise sto brze i sto krace.

da se vratim na pocetno pitanje. vazne su mi i ocjene, ali ne vise toliko kao ranije. nisam mislila da ce mi dijete u trecem razredu imati trojku iz nekog predmeta

ono sto bih voljela postici je da nekako shvati da nije cijeli zivot samo igra. da tu i tamo moramo raditi i neke stvari koje nam se ne da raditi, koje nam nisu zanimljive. a vidim da je to lekcija koju on jako tesko svladava. zadnje tri godine otkako ide u skolu oboma nam je tesko.

voljela bih moci pustiti ga da sam ide kroz zivot. omoguciti mu sve, ali ne nametati mu nista. na kraju krajeva, ako i ne bude studirao, opet ce i to biti njegov izbor. ali zbog raznih stvari u mojoj glavi, tesko mi je pustiti mu toliko slobodu jer me uvijek kopka misao, a sto ako na kraju zavrsi nesretan i pozeli da sam ga vise tjerala.
i hebes to sto ZNAM da je upravo TO ono sto bih trebala uciniti, jos uvijek nisam sasvim spremna. iako, vidim da u zadnje vrijeme ipak popustam i prepustam njemu brigu.

[sunce]

joj Nincka, koliko u tvom postu ima moje istine, koliko bi recenica mogla potpisati

tesko mi je boriti se s njim, tesko mi je kad je nesretan, a samim time i ja, ali ja jos uvijek nemogu pustiti da radi po svom..., puno puta sam probala, ali kad vidim da nista ne radi, ja opet pocnem tupiti i gnjaviti...., ajoj...., moj ocjene jos drzi 5, ali puno mu puta kazem da su to moje ocjene, ne njegove, svjesna sam naravno da moj put nije dobar, ali je jos uvijek jace to od mene. Moj problem je taj - on bez da takne moze imati 4, ali MENI to nije dovoljno, jer znam da s 15 ili 30 min dnevno ili svakih par dana ne gine mu 5.
Jednostavno, totalno smo razliciti, on se izgleda zadovoljava s bilo cim, ja pak ne...i eto s...a
da dalje ne trkeljam..

[nadicab]

Nincha

.... najteze od svega mi je vidjeti njega kao osobu toliko razlicitu od mene.

je dio koji mene najteže pogađa. Oni su pljuniti njihov otac i meni je teško odgajati i razumjeti osobe s kojima skoro ništa nemam zajednički.
S M. me bar povezuje neka istospolnost i to što razumijem poantu što mi želi reći pa je njoj lakše pričati samnom nego s njim. S V. nemam ni to
Da i ja sam bila superodlikaš i sve je išlo po špagici, a moja djeca to definitivno nisu ... i meni je bilo jako teško promijeniti vlastita očekivanja. Uspjela jesam bar donekle jer mi faks nije imperativ za njih