akceleracija u viši razred

[tajci]

Stariji sin mi je sad krenuo u treći razred i opet je krenula ista priča da bi ga akcelerirali u četvrti. Otpočetka kako je krenuo u školu učiteljica predlaže akceleraciju, prvo iz prvog u treći, kad sam ja rekla da to ne želim onda iz drugog u treći (ako ne bi baš u četvrti) i sad opet isti prijedlozi, ovaj puta i od pedagogica. I ja sad nemam pojma što da napravim. Ja sam krenula s pet godina kad su djeca išla sa sedam i znam kako mi je bilo, a nije mi bilo najbajnije, čisto što se emotivnog razvoja tiče i dugo mi je trebalo da to prerastem. Zato me je strah kako bi to prošlo s njim, a realno, što se tiče gradiva, njemu ništa veći izazov neće predstavljati četvrti razred u odnosu na treći, to je sve gradivo s kojim on vlada praktički od prvog-drugog razreda. I sad sam totalno ni tu ni tamo. S jedne strane bi mu to bilo dobro, a s druge strane se bojim kako bi se on prilagodio u petom razredu i kasnije s djecom jednu do dvije godine starijom i u totalnom sam šugavom položaju. A ne znam koliko dijete s devet godina može samo odlučiti o takvim stvarima. I uopće, nemam pojma što da radim. Da stvar bude gora ja sam do kraja godine u Zg-u na specijalizaciji i vidim ih vikendom kada se toliko zaljepe obojica za mene da realno ne stignem normalno porazgovarati ni sa mm-om niti sa starijim, tako da praktički sve razgovore rješavam preko telefona.

[Nana1971]

ako samo dijete ne prigovara da mu je u skoli dosadno i neizazovno, posebno sto ti imas osobno iskustvo akceleracije koje nije osobito sretno, ja bih pustila dijete sa vrsnjacima i trazila dodatne nastavne sadrzaje unutar razreda u kojemu po dobu pripada Godina - dvije razlike od ekipe u razredu na pocetku puberteta moze biti prilican jaz
Zasto su one (uciteljica, pedagogica) toliko zapele za akceleraciju ako ni dijete ni roditelji nisu za to?!

[Krumpirić]

Ja nisam akcelerirala jer mama i tata nisu dali. Bez obzira na zahtjeve učiteljice i pedagoga. Nisu dali jer su smatrali da emocionalno i sociološki nisam bila dovoljno zrela ni za svoju dob, a kamoli za veću(imala sam problema sa snalaženjem među vršnjacima). Tako je to bilo, uvijek mi je bilo teže prilagoditi se. Kad je došlo neko starije životno razdoblje, počela sam razmišljat da je problem bio upravo u tome što sam možda bila PREZRELA. Takva sam i sada, baba od 25
Ma, da ne skrećem s teme, ja bi možda otišla psihologu, ne nekom priučenom koji radi u 17 škola, nego stručnjaku koji radi s nadarenom djecom, iako ti svoje diejte najbolje poznaješ, stručnjak je stručnjak. I ako dijete ŽELI I može, dozvolila bi da akcelerira.
Napominjem da...ostanak u svojoj generaciji kod mene je doveo do neborbenosti, smanjenja želje za uspjehom,čisto jer za guranje nije bilo potrebe, a ja sam tip koji voli izazove...zato sam upisala faks koji nije imao veze sa mnom ni mojom SŠ...ni ičim.
u nekom trećem/četvrtom razredu imala sam glavobolje, švrakala švrakopisom i izvodila budalaštine-psiholog je zaključio da mi je teško jer mi je užasno dosadno. Bez obzira na ostanak u svojoj generaciji nikad se nisam savršeno prilagodila.

[Barbi]

I ja se dobro sjećam svog iskustva kad su mi u školi predlagali akceleraciju. Učiteljica i stručni tim su zagovarali preskakanje drugog razreda, moji su roditelji bili suzdržani no više protiv nego za, ja sam bila jako protiv. Nisam htjela da me otrgnu iz već poznate sredine, ekipa u razredu u koji bih trebala prijeći činila mi se hladna i neprijateljski raspoložena i nije me uopće zanimalo koje bih ja koristi mogla imati od prelaska - nisam ih vidjela tada a bome ne vidim ih ni sada, nisam nigdje zakasnila. Meni je ta socijalna komponenta, osjećaj uklapanja i poznate okoline bio uvijek prilično važan. Možda bih se vrlo brzo i lako prilagodila novom razredu i novoj ekipi ali to me niti malo nije privlačilo.

[happy]

Moje je iskustvo malo drugačije od vašeg: krenula sam u prvi razred u dnevni boravak. Nakon četiri dana učiteljica je rekla roditeljima da ne zna što bi sa mnom jer sam zadaću napisala za vrijeme sata. OK, nema problema, prebacit ćemo je u normalan razred i tako sam od petka krenula u "normalni" razred gdje se priča nastavila. Zadaće sam napisala po odmorom, na satu ubi bože dosadno itd.

Tu se javila ideja o akceleraciji i to tako da se moja učiteljica u zbornici žalila na mene, što je čula učiteljica drugog razreda koja je imala iskustva u radu s djecom s posebnim potrebama - bilo nadarenom, bilo hiperaktivnom, bilo s teškoćama u učenju ... Počelo se pričati o tome, roditelji su malo razmišljali, a onda smo se obratili jednom sada pokojnom sveučilišnom profesoru i vrsnom psihologu koji me privatno istestirao i zaključio da "mi osnovna škola i ne treba".

Vrh škole je bio strašno protiv toga, svašta su roditeljima napričali, plašili ih jer je to bio prvi slučaj na školi. Ipak, ja sam se već 1.listopada našla u drugom razredu. Za mjesec dana sam bila glavna za pomaganje učenicima koji su imali problema s gradivom, sjedila s najproblematičnijim đakom jer sam ga jedino ja mogla disciplinirati i pomagala mu oko praćenja gradiva. Na primanju u pionire više se nisam ni sjećala da sam ja trebala biti u prvom razredu, niti da sam ikad bila.

Gradivo sam pratila s lakoćom, tako da se na polugodištu javila ideja da me prebace u treći razred i tu je došlo do pogreške, gledajući iz današnje perspektive. Naime, nisu me prebacili zbog razlike u godinama. Osnovnu školu završila sam bez problema, sve što sam trebala naučila sam na satu, nisam znala za ocjenu manju od 5, a na kraju osmog razreda proglašena sam učenicom generacije i dobila posebno priznanje.

ALI ... u osnovnoj školi ja NISAM NAUČILA UČITI. Vrijeme sam provodila na raznim aktivnostima - zbor, orkestar, dramska u školi, dramska na televiziji, esperanto, njemački, knjižnjičari, školski list, ritmika .... U gradskoj knjižnici sam molila da mi daju čitati knjige s odraslog odjela jer sam kompletan dječji apsolvirala u trećem razredu.

Ali nisam znala učiti.

U gimnaziji su se javili problemi u prvom razredu. Prošla sam s četiri. Jer nisam znala kako se uhvatiti u koštac s knjigom. Radne navike nisu postojale jer ih nisam trebala. Nikad mi nije bio problem odvojiti 15 minuta za napisati zadaću. Sada je odjednom trebalo puno puno više. Ja sam se dobila u drugom razredu, opet postala odličan đak, upisala faks itd itd

Danas mislim da bi mi bilo bolje da sam preskočila i taj drugi razred. Razlika u godinama bi se izgubila s vremenom, tim više što sam i fizički i psihički bila jako zrela. Ali naučila bih se boriti, naučila bih da si nekad u nečemu najbolji, nekad i nisi pa se moraš potruditi, naučila bih i ja tražiti pomoć od drugih, a ne samo oni od mene ....

Sustav školstva se vjerojatno od tada promijenio. Ne znam što bih sada nekome savjetovala, ovo je samo moja priča. Nekako mislim da treba imati na umu i sljedeće - tada su bila drugačija vremena, drugačija djeca. Mene je novi razred prihvatio s divljenjem (to je i utjecaj učiteljice), a danas su djeca nekako u globalu zločestija, sklonija zadirkivanju a i puno maštovitija u istom.

Tako da na kraju, ne znam bih li danas svoje dijete prebacila, ali čvrstog sam mišljenja da bi bila zadovoljnija da sam prešla u taj treći razred.

Malo sam udavila, znam, sorry.

[nadicab]

moja kćer je akcelerirala i u odnosu na iskustva, samo potpisujem happy.
Kod nas je škola bila protiv akceleracije, a TS ju je predlagala, a mi smo se složili. Nije akceleracija za svako pametno dijete; ona mora imati pokriće i u emocionalnoj i socijalnoj zrelosti i dijete treba biti nesretno u postojećoj okolini. To je bilo kod nas. Cijelu OŠ je prolazila s 5,0 bez imalo truda.
Danas ona ima skoro pa 17 godina i maturantica je XV gimnazije. OŠ je jako ugušila njene potencijale, tako da ona u OŠ nije imala nikakav izazov, a nije znala niti učiti. Sada je ona vrlo dobar đak (prosjek preko 4,2 ali ispod 4,5 na žalost njene majke), uči samo ono što ju zanima (jako ovisi od profesora koji ju uspije izanimirati).
Nismo požalili što smo je dali u akceleraciju

[sunnyapril]

Što se mene osobno tiče, bilo mi je kao happy , samo nisam akcelerirala, ali se nikad ni naučila učiti.Kad sam u srednjoj školi kao prvu ocjenu dobila 3, gadno sam se ušokirala.( no, poslije sam bila divan i uzoran učenik )
Za malog sam dobila preporuku da ga odmah damo u 2.razred na šta su svi popadali u nesvjest, a ni nama nije baš bio zreo za to, a sad je totalni šit, ne toliko zbog učenja i gradiva, koliko zbog atmosfere i ekipe koju ima.
Tako da mislim da

ona mora imati pokriće i u emocionalnoj i socijalnoj zrelosti i dijete treba biti nesretno u postojećoj okolini.

je ovo najbolje rečeno.

Sve ti ovisio tome:
- gdje bi se dijete bolje osjećalo
- kakva atmosfera je prema njemu sad
- kakva bi bila u budućem razredu.

[tajci]

Cure hvala vam.
Jučer sam došla doma i konačno smo uspjeli normalno razgovarati. Ovako zapravo izgleda. U školi predlažu da ovu školsku godinu završi i treći i četvrti i na godinu upiše peti razred. Jedna je varijanta da u prvom polugodištu završi treći i onda se prebaci u drugo polugodište u četvrti, u drugi razred, i to mi se ne sviđa. Druga varijanta je da ostane u svom razredu i paralelno radi oba razreda, ili nešto u tom smislu, što mi je puno draža varijanta. On sam kaže da želi akcelerirati i to mi je dovoljno. Rekla sam mu da mi je jedino važno u njegovoj odluci da ne radi ništa zato što misli da mi to od njega očekujemo i da je njegova odluka najvažnija.

[happy]

Kako god odlučili - sretno, i maloj pametnoj glavici, ali i mami i tati