posebna djeca

[danijela81]

a put do toga ide naravno preko integracije u svakodnevicu. Naravno, daleko smo mi od Amerike i njihovog postupanja s osobama raznih vrsta teškoća, ali čini mi se da se baš ovom integracijom otvaraju vrata tome

upravo to sam i ja htjela reći

[Beppa Joseph]

Ne znam jel ste danas gledale emisiju "Normalan život". Bilo je o životu s CP-om i jedan mladi dečko koji ima CP je isto naglasio da je najbitnija od svega integracija i ako je ikako moguće, redovan vrtić, škola, fax jer to pridonosi tome da čovjek ostvari svoje potencijale.

gledala sam i oduševljena sam emisijom i tim dečkom (inače ne gledamo TV i drago mi je da sam slučajno baš tu emisiju pogledala). Vidjevši tog dečka, koji zaista živi normalan život, završio je pravo, sad je sudski vježbenik, ima ozbiljnu vezu, razumjela sam koliko je bitno sve o čemu govore i koliko je sve sklizak teren jer je strašno tanka granica između onog što dijete može i što će mu sustav dopustiti, između djetetove samostalnosti i nemoći te roditeljskog puštanja da samo dosegne svoje granice i pomoći jer samo ne može.

[Fantasy]

[quote="Beppa Joseph. Vidjevši tog dečka, koji zaista živi normalan život, završio je pravo, sad je sudski vježbenik, ima ozbiljnu vezu, razumjela sam koliko je bitno sve o čemu govore...[/quote]
Da, i mene je dečko oduševio, a i ja sam imala čast upoznati curu s CP koja je isto ko i on završila pravo, radi i samostalno živi, naučila i voziti auto, tak da može odlaziti na jahanje itd. I ona je rekla puno sličnih stvari- da preporuča integraciju, jer je nju želja da se uklopi natjerala da sve to postigne, i ja sam stekla dojam da su i taj dečko i cura stvarno sretni i zadovoljni kao osobe - a mislim da je to najvažnije kaj bilo tko može postići u životu. Svaka čast i njima i svima koji su im u tome pomogli.

[IRENA]

Predivan topic, zaista. Toliko me potaknuo na razmišljanje. Želim raditi u školi i sigurno ću imati onda priliku i uživo se susresti s ovim problemima, ali i bogatstvom koje donosi različitost.

Moje iskustvo je takvo da kroz školovanje i djetinjstvo nisam imala puno dodira s djecom i odraslima s posebnim potrebama. Instiktivno sam uzmicala, ne znajući se ponašati. Bojala sam se da ih ne uvrijedim buljenjem, a sd vidim da sam ih više povrijedila ignoriranjem.

Stvari su se promijenile kad sam upoznala mm-a jer on ima ujaka koji ima MR i gluhonijem je. Družeći se često s njime, naučila sam se bolje ponašati i uvidjela sam koliko je malo potrebno da mu uljepšamo dan. S druge strane, kad smo počeli posjećivati djecu u jednom domu, moj slatkasti i veseo pristup pokazao se jako lošim s djecom, pogotovo tinejdžerima koji su mentalno zdravi, a imaju teškoće s prihvaćanjem svojih tjelesnih ograničenja. Njima je trebao normalan razgovor i pomoć da se što bolje integriraju i odu na neki koncert, do grada, na kavu itd (malo banaliziram, ali ako uđem dublje, pisala bih jako dugo).

Želim reći da je točno da će manje problema biti u školi i vrtiću ako se ne treba prolaziti korz integraciju. Bit će ugodnije i roditeljima i djeci i učiteljima. ali onda nismo nigdje. Bit će djeci i ugodnije ako ne uče fiziku, ali znamo da to nije rješenje. Važno je znati da neki procesi ne mogu biti uspješni ako se ne potrudimo oko njih. Ne možemo biti tolerantni na daljinu. Ne možemo biti humani, alko nismo s ljudima koji trebalju našu humanost.Rezultat toga svega je zapravo nevjerojatan, misleći da pomažemo drugima i da smo mi dobri, na kraju ispada nešto sasvim drugo, postajemo bolji ne zato što smo nekome pomogli i što smo ga pustili u svoj svijet, nego zato što smo imali privilegij ući u tuđi svijet, sasvim drugačiji od našeg.

Beppa ,potpisujem sve .. a ovo boldano - u sridu...

[suzaks]

BJ napisa

Želim reći da je točno da će manje problema biti u školi i vrtiću ako se ne treba prolaziti korz integraciju. Bit će ugodnije i roditeljima i djeci i učiteljima. ali onda nismo nigdje. Bit će djeci i ugodnije ako ne uče fiziku, ali znamo da to nije rješenje. Važno je znati da neki procesi ne mogu biti uspješni ako se ne potrudimo oko njih. Ne možemo biti tolerantni na daljinu. Ne možemo biti humani, alko nismo s ljudima koji trebalju našu humanost.Rezultat toga svega je zapravo nevjerojatan, misleći da pomažemo drugima i da smo mi dobri, na kraju ispada nešto sasvim drugo, postajemo bolji ne zato što smo nekome pomogli i što smo ga pustili u svoj svijet, nego zato što smo imali privilegij ući u tuđi svijet, sasvim drugačiji od našeg.

Eh, da...Prekrasno rečeno!

[suzaks]

Dinkić napisa

Jedno pitanje za mame koje nemaju posebnu djecu, bolje receno djecu s teskocama u razvoju - Da li biste se vi borile za integraciju vaseg djeteta da ima neku teskocu, manju ili vecu? Nemojte pisati nista, nego samo si pokusajte u svojim mislima odgovoriti na ovo pitanje.
Kada vec imate u razedu dijete s teskocama probajte se staviti u situaciju te majke i malo promislite sto biste vi napravile. Opet ne pisite, nego samo razmislite. Da li biste pokusale stupiti u kontakt s majkom djeteta s teskocama kojeg imate u razredu? Sto mislite kako je toj majci? Ne pisite samo razmislite i u svom srcu zahvalite da nemorate prolaziti tolike teskoce koje prolazi majka djeteta s teskocama, zahvalite sto vase dijete nemora prolaziti silne i sumnjicave strucnjake, zahvalite sto niste morale provesti sate i sate vjezbanja i ucenja sa djetetom i prije skole i u skoli nego ste se mogle setati s njim, igrati se s njim, otici na izlet dok je majka djeteta s teskocama vikende (tjedne) provodila ne samo doma nego i u drugoj zemlji i na terapijama sa svojim djetetom.

MIslim da je to poprilično teško ako nisi proživio kroz vlastitu kožu...
Ali odlično je sugestija, Dinkić...
I dobro je da ste ovaj topić otvorile!

[suzaks]

ah, napisala sam cijelu čitabu al mi bila glupa pa sam ju brisnula.

evo, još sam jednu brisnula, pa da sasvim skratim, uz strah da me pribijete na križ: stvarno mislim da nisu sva djeca s teškoćama za integraciju u redovnu nastavu.

pitam se kako sve to vidi mama koja je sa svojim malim u školi svaki dan/cijeli dan, među djecom koja trče, skaču, igraju se i ono najgore- potpuno ignoriraju njeno dijete??? i da smo svi prošli upoznavanje s tim malim i vrstom njegovih poteškoća, to svejedno ne bi imalo koristi jer on ne može ni na koji način komunicirati s klincima. ne priča, lišce mu je kao u grču... može li se kod sedmogodišnjaka uopće razviti svijest o takvoj razvojnoj poteškoći, pa da mu djeca prilaze bez straha?

Evo nekoliko savjeta:
- djetetu se obraćati direktno, jasno, glasno ili tiho (zavisno da li ima dijete kakvih senzornih poteškoća), upitati štogod, čekati, vidjeti da li može uspostaviti komunikaciju - sva djeca (pa i najposebnija od posebnijih) na neki način komuniciraju - treba pronaći način ( u Sloveniji smo upoznali prekrasna 3 lumena koji idrugačijih tijela , jednim prstom upravljaju svojim el. kolicima i komuniciraju slikovnim jezikom - bez govora -ali dobro -to je Slovenija )
- djetetu je lice u grču zato što možda ima spazme (mišićno grčenje izazvano poremećajima ispravnog funkcioniranja živčevlja) i NE MOŽE kontrolirat svoje facijalne izraze
- treba mu stvoriti možda manju, tišu grupu djece i onda pokušavat izvući komunikaciju
- treba se vidjet šta dijete MOŽE, a ne odmah zaključiti da dijete NE može
- majka je prestrašena kao i dijete , a i srce joj se slama...od neprihvaćanja , ignoriranja i nekomunikacije

I ne možemo s ulice , gledajući nekoga, bez da smo ušli u njegov svijet uopće znati bilo što!

i da smo svi prošli upoznavanje s tim malim i vrstom njegovih poteškoća, to svejedno ne bi imalo koristi

U ovo ne vjerujem! Bit će barem 50% roditelja i djece koje će razumijeti problem, pokušati integrirati dijete na svakakve načine...Po putu ih se izgubi godišnje barem po 5%, ali vrijedi pokušati...
Učiteljica je prva spona! Najvažnija! Želi li ona uopće prepoznat različitost i razumijeti što ona ustvari jest?
Ili kak je BJ rekla:

postajemo bolji ne zato što smo nekome pomogli i što smo ga pustili u svoj svijet, nego zato što smo imali privilegij ući u tuđi svijet, sasvim drugačiji od našeg.

[mamashnita od noje]

Želim reći da je točno da će manje problema biti u školi i vrtiću ako se ne treba prolaziti korz integraciju. Bit će ugodnije i roditeljima i djeci i učiteljima. ali onda nismo nigdje. Bit će djeci i ugodnije ako ne uče fiziku, ali znamo da to nije rješenje. Važno je znati da neki procesi ne mogu biti uspješni ako se ne potrudimo oko njih. Ne možemo biti tolerantni na daljinu. Ne možemo biti humani, alko nismo s ljudima koji trebalju našu humanost.

Rezultat toga svega je zapravo nevjerojatan, misleći da pomažemo drugima i da smo mi dobri, na kraju ispada nešto sasvim drugo, postajemo bolji ne zato što smo nekome pomogli i što smo ga pustili u svoj svijet, nego zato što smo imali privilegij ući u tuđi svijet, sasvim drugačiji od našeg.

beppa

[suzaks]

Znaš , Beppa ova tvoja rečenica bi mi ustvari trebala postati mantra u svemu u životu - u odnosu na sve ljude koje srećemo tokom života , a i kao roditeljski moto:

postajemo bolji ne zato što smo nekome pomogli i što smo ga pustili u svoj svijet, nego zato što smo imali privilegij ući u tuđi svijet, sasvim drugačiji od našeg.

Nadam se da ću je se sjetiti često!

[Maja D]

divan topic, cure.

[Dinkic]

naše iskustvo nije baš dobro. u razredu (1.) imamo dječaka s CP. ne hoda, ne priča, povremeno vrisne, mama je uz njega.

trebam li što dalje reći? djeca su zblenuta, on i mama su naprosto u prvom razredu redovne škole i to je to. mislim da učiteljica samo čeka da mama shvati da maleni nije za redovnu nastavu pa da ga ispiše. nitko u razred ne ulazi od stručne službe škole, smatra se da dijete uz mamu i učiteljicu u razredu ne treba podršku... nemam pojma, sve to loše izgleda. učiteljica je očajna i ogorčena, nema ničiju podršku, i da budemo iskreni- uopće nije kompetentna (kao ni većina naših učiteljica) baviti se tim malcem. kad se samo sjetim- amo je došao propis da se djeca s teškoćama integriraju u redovnu nastavu. OK, nemam ništa protiv, dapače, ali učiteljima se automatski treba osigurati dodatna edukacija, kad se već zna koga u razred na jesen dobivaju. a ne ovako...

djeca s njim ne mogu uspostaviti nikakav kontakt i zapravo ga ne doživljavaju. kao da nije u razredu s njima.

gdje je granica, koga integrirati a koga ne? na školi je navodno i u nekom višem razredu još jedno dijete sa CP, ali je pokretan, komunicira s ostalom djecom. naš prvak- ne znam... po onom što od djece i učiteljice čujemo, nije baš ohrabrujuće.

čak je i moj mali rekao neki dan da mu se čini "da bi učiteljica bila sretnija da xy nije s njima u razredu"!!! koji užas!

Moze li se znati gdje zivite jer sigurno postoji mogucnost pomoci uciteljici i roditelju. Dok je majka uz dijete pretpostavljam da nije u Zagrebu jer bi dijete imalo asistenta. Djeca s teskocama vrlo tesko ulaze u redovne skole i sigurno postoji jos nesto iza.

[nadicab]

i koliko god se nama, govorećim i hodajućim ljudima, čini da osoba koja to ne može, da uopće nije svjesna svijeta oko sebe - to je jako teška i opasna zabluda
I na koncu, pitanje je koja je opcija tom djetetu ako nema adekvatne škole u svojoj sredini - izvući ga iz obitelji i poslati u specijalnu školu u drugom gradu???
Jedino još kao opcije mi stoje:
1. stisnuti gradsku upravu da plati asistenta
2. osigurati učenje kod kuće

[ronin]

kako se može stisnuti gradska uprava za asistenta?pitam,jer je asistent u mom gradu još strani pojam,pa ih planiram upoznati s time u skoro vrijeme

[nadicab]

od trenutka kada škola pristane uzeti dijete u školu po određenom programu koje je odobreno za dijete, škola je DUŽNA osigurati da se taj program i (kvalitetno) provodi. I u to ime, treba zahtjevati od svog financijera da tom djetetu osigura mogućnost pohađanja i praćenja nastave.
Za to treba živaca, ali na kraju uspije. Kolegica je uspjela u Pazinu npr (da se ne pomisli da je samo Zagreb poseban), ima u Osijeku, Splitu ...

[Miki]

kod nas u razredu je isto jedna posebna djevojčica (nema asistenta )
nama na roditeljskom sastanku nitko ništa nije spomenuo, čak ni to da je zbog nje u naš razred upisano manje djece nego u ostale razrede.
da je posebna, ja znam jer je bila s D. i u vrtiću, i zato što je viđamo u parku

meni D. zna doći s riječima da je ta curica opet bila zločesta u školi i da se ustajala i galamila za vrijeme sata (curica ima problem s govorom, a vjerojatno ima i nekakav oblik mentalne retardacije - i sad si razmišljam je li ovo "korektan" izraz)
onda joj ja objašnjavam (po stoti put) zašto je ona drukčija i da nije zločesta nego drugačija - i do ovog topica sam mislila da bi im i učiteljica možda trebala nešto reći i nekako dodatno pomoći u integraciji, i da smo možda mi kao roditelji trebali biti upoznati s razlozima zbog čega je manji broj djece u razredu, ali sad se pitam jesam li bila u pravu - možda se to zaista ne treba niti spomenuti

sad razmišljam da je možda zaista bolje da neki roditelji ništa ni ne znaju jer mi je dio roditelja iz parka i njihov način razmišljanja
i zapravo mi je jako tužno gledati te neke roditelje u parku koji brane svojoj djeci da se igraju s njom jer je mama od te curice narkomanka (e sad, da li je sad na nekakvim metadonima ili u kojoj je fazi, iskreno ni ja ne želim znati - uglavnom stalno izgleda kao Bareantigugl))... to ide toliko daleko da sam npr. čula jednu mamu da brani svom djetetu da se igra istom loptom kao ta djevojčica
moja D se s njom ne voli igrati , ali je zato moja mlađa jako voli i lijepo se igraju i uopće nemam problema s tim...

ma zapravo ni sama ne znam šta sam htjela reći, neću ni čitati šta sam pisala da ne bi i ja brisala , nek ostanu ove moje lamentacije i meni podsjetnik i poticaj na razmišljanje i korigiranje stavova

super mi je ovaj topic

[IRENA]

Bez obzira kakvo mišljenje ili čak stav imaju ostali roditelji - roditelji " neposebne" djece, bitno je da se razjasni i djeci u razredu ( njima posebice) i roditeljima o tome da je u razredu netko tko je " drugačiji" - baš zato da cijelu priču koja nije uvijek "ugodna" i laka ne kompliciraju upitnici. E sad - to objašnjenje treba znati dati a da se istovremeno ne povrijedi privatnost "posebnog" djeteta i "posebnih" roditelja..i nije to lako.. i učiteljice tu počesto nemaju baš neku pomoć stručnih službi .. i puno ovisi i o komunikacijskim vještinama svake učiteljice. Na ovom pdfu često čitam kako se neka učiteljica u nekoj situaciji bolje ili lošije "snašla" .. kako je razriješila neki problem u razredu ( a nevezano uz djecu s pp) ...
Kak ja imam i jednog "neposebnog" školarca isto preispitujem situacije njega u njegovom razredu kao i situacije Jana u njegovom - zapravo nema tu baš neke razlike u mojim preispitivanjima....
I same svakodnevno vidite ( a i tu pišemo i razgovaramo) mnoge nesavršenosti školskog sustava, programa, testova, čudnih zadaća - i stalno to važemo i debatiramo a sve u istom cilju - da našoj djeci bude u školi lijepo, da napreduju, da se vesele učenju i druženju ...
Nema tu neke razlike izmedju "posebnih" i "neposebnih" mama ( ma zapravo smo mi sve posebne i svi su naši klinci posebni) - i dobro je da se priča, da se pita, da se sumnja, da se žali, da se ljuti čak...
I zapravo ne treba "pisati pa brisati" već razgovarati... Miki lijepo si napisala - "poticaj na razmišljanje" sebi ..drugima...baš lijepo...

[nadicab]

danas na informacijama sam otvoreno rekla učiteljici da je jučer Denis imao iznenadni epi usred ničega i da se to može desiti i u razredu. Dogovorile smo se kako pripremiti djecu na to i što napraviti ako se to desi u razredu.
Iskrenost i otvorenost su po meni do sada bile najbolji ključ koji je otvarao sva vrata.

[corazon]

evo i nas s pozitivnim primjerom integracije
moje djevojčice išle su u vrtić sa slijepim dječakom kojeg su sva djeca jako dobro prihvatila, naučile su kako se igrati s njime, objašnjavale mi kako se on voli igrati (volio je pogađati npr. tko je pred njim) a danas je taj dječak uključen u normalnu školu (ne našu ali isto jednu malu područnu).

a u našoj školi je gluhonijemi dječak (nije u istom razredu već paralelki, i to s dvokombiniranim razredom, ove godine dobio i asistenticu )
e pa danas me moja starija cura iznenadila baš jako kad mi je pokazala da zna znakovni jezik (abecedu gluhih), pogotovo što nije u tom razredu nego se susreću na odmoru i na izvanastavnom plesu...
dječak se baš dobro snašao i djeca ga prihvaćaju jako dobro (ma ustvari prihvaćaju ga kao i svako drugo dijete)

[nadicab]

evo, i tu stavljam o pomoćnicima u nastavi u Zagrebu

POMOĆNICI U NASTAVI / OSOBNI POMOĆNICI
Nizom istraživanja i praktičnih iskustava došlo se do spoznaje da učenici s teškoćama u razvoju u redovnim sredinama više napreduju kako u spektru svojih teškoća tako i razvijajući niz vještina koje ih čine samostalnijima za kasniji život kao odrasle osobe. Ujedno se tako izbjegava i njihova stigmatizacija. Stoga ovaj Ured od 2007. godine financira pomoćnike u osnovnim školama Grada Zagreba na način da se angažiraju preko Ugovora Student servisa ili Ugovora o djelu sukladno suglasnosti Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa kojom je točno određeno i tjedno zaduženje pomoćnika.
Uključivanje pomoćnika regulirano je Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (Narodne novine 87/08, 86/09, 92/10 i 105/10), Državnim pedagoškim standardom osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja (Narodne novine 63/08 i 90/10) te Zagrebačkom strategijom izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom u razdoblju od 2007. do 2010. (Službeni glasnik Grada Zagreba 5/07). Očekuju se daljnji provedbeni propisi koji će dodatno pojasniti uključivanje pomoćnika u osnovne škole. Do donošenja provedbenih propisa ovaj Ured financira uključivanje pomoćnika sukladno sljedećem:

Pomoćnici se angažiraju kod:
- učenika koji svladavaju nastavni plan i program škole koju pohađaju, ali imaju teškoće u razvoju koje ih sprečavaju da funkcioniraju bez podrške pomoćnika:
- značajna motorička oštećenja zbog kojih nije u mogućnosti obavljati osnovne životne radnje samostalno (odlazak na toalet, kretanje po školi zbog arhitektonskih barijera, pomoć u nošenju školskih torbi i sl.) bilo da je riječ o cerebralnoj paralizi ili posljedicama određenih zdravstvenih bolesti (npr. tumori mozga, operacija kralješnične moždine i sl.)
- značajne komunikacijske barijere (senzoričke, intelektualne ili socijalne): oštećenja vida, poremećaji iz autističnog spektra, down sy., višestruka oštećenja i sl.
- ponašanje koje ga značajno ometa u funkcioniranju i ugrožava njegovu sigurnost i sigurnost drugih učenika: ADHD poremećaji izuzetno agresivnog i impulzivnog ponašanja, poremećaji u ponašanju, mješoviti poremećaji osjećaja i ponašanja, psihoze in obs. Kod učenika s ovim poremećajima očekuje se uključenost u neki od oblika psihosocijalnih tretmana izvan škole
- učenici moraju imati rješenje o primjerenom obliku školovanja
- prednost imaju učenici nižih razreda
- prednost imaju redovne osnovne škole, ali se pomoćnik uključuje i kod učenika u posebnim razrednim odjelima, posebnim ustanovama kada je to neophodno
- mora biti određen koordinator pomoćnika u školi iz reda stručnih suradnika škole
- suglasnost roditelja i škole
Kako bi ovaj ured razmatrao mogućnost financiranja, kao i upućivanje prijedloga prema Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa za uključivanje pomoćnika kako u slučajevima kada financira tako i kada postoji neka druga pravna osoba koja financira pomoćnika, potrebno je dostaviti sljedeću dokumentaciju:
- opis funkcioniranja učenika za kojeg tražite pomoćnika u školskim prostorima uz naglasak na ponašanja i aktivnosti u kojima je vidljiva potreba za pomoćnikom te aktivnosti koje je škola poduzela u cilju integracije učenika s teškoćama u razvoju s obzirom na njegove teškoće (uloga razrednika, stručnog suradnika i dr. djelatnika škole u integraciji učenika) iz kojih je vidljivo da učenik ne može funkcionirati bez pomoćnika;
- za učenike 1. razreda – mišljenje predškolske ustanove ako je učenik pohađao vrtić;
- razred i broj učenika u razredu;
- mišljenje Povjerenstva za utvrđivanje psihofizičkog stanja djeteta o potrebi pomoćnika;
- rješenje o primjerenom obliku školovanja;
- medicinsku dokumentaciju ne stariju od godinu dana učenika uz prethodnu suglasnost roditelja da se ista dostavi u ovaj Ured (dostaviti samo osnovnu medicinsku dokumentaciju);
- navesti oblike terapija ili rehabilitacijskih postupaka izvan škole (posebno kod učenika s ADHD poremećajem, poremećaja u ponašanju i sl.);
- broju pomoćnika koje je potrebno angažirati i na koje razdoblje;
- prijedlog tjednog zaduženja pomoćnika i njihov program rada;
- prijedlog načina njihova zapošljavanja (ugovor o radu, ugovor o djelu, ugovor Student servisa i sl.);
- izvor njihova financiranja (Gradski ured, škola, udruge i sl.).
U školskoj godini 2010./2011. financira se 149 pomoćnika za 189 učenika u 74 redovne osnovne škole i 2 privatne osnovne škole. Prilikom uključivanja pomoćnika škole su dužne voditi brigu i o osamostaljivanju učenika, odnosno pomoći na način da se učenici s teškoćama u razvoju nauče živjeti što samostalnije sa svojom teškoćom i da se ne razvija ovisnost o drugoj osobi. U tom cilju kada je to moguće uključuje se jedan pomoćnik na dvoje ili više učenika jer je cilj pružiti učenicima samo onu pomoć koja im je potrebna.
Pomoćnici nisu zamjena za druge oblike pomoći: rehabilitacijske postupke, dopunsku nastavu i sl.
Škole same angažiraju pomoćnike, odnosno nalaze adekvatne osobe, a koordinatori u suradnji s učiteljima pripremaju te superviziraju njihov rad.
Edukaciju pomoćnika organizira Agencija za odgoj i obrazovanje u suradnji s Gradskim uredom za obrazovanje, kulturu i šport.

[ivanaibruno]

http://www.kaportal.hr/osmogodisnji-dino

eto, kod nas pomak. iako, mislim da malca sad nije bilo dulje u školi, imunitet mu je također slab

[alexandra]

vidiš ivanaibruno, kako lijepo.....znam da fotografije znaju zavarati, ali na njima taj dječak ne izgleda onako kako si ga ti opisala i sigurna sam da će asistent pomoći da druga djeca nauče komunicirati s njim na prihvatljiv način, naviknut će se na njegovo glasanje. učiteljica, ma kako požrtvovna bila za tako nešto ne može imati vremena kraj cijelog razreda.

[nadicab]

da, Dino izgleda baš sretno dijete. I motorički djeluje bolje od mog Denisa koji ima isto takvu stolicu i stol ali u sivoj boji. Znam da bi bio oduševljen s plavom bojom (najdražom ).
Denis je upisao izborni njemački jer ako ne treba ići na faks (ja rekla ne trebaš), onda bi on s 18 godina položio vozačku školu, mi ćemo mu kupiti auto da se on odveze u Njemačku, tamo će on raditi i zaraditi za neku kućicu, oženiti se i imati djecu.
Kupit će nama avionske karte da mu dođemo u posjet ... To se zove imati planove za život

[Fantasy]

Super vijesti!
A Denisovi planovi su mi super, čovjek zna kaj hoće! A di je volja tu je i način, to je naučio i od vas, svaka čast!

[Beppa Joseph]

Super su mu planovi

[Dinkic]

http://www.kaportal.hr/osmogodisnji-dino


Malo sa zakasnjenjem no ovaj clanak o Dini me odusevio, kako je lijepo sto se sve pokrenulo, nadam se da je i Dini lakse, da su i mama i uciteljica sada sretne i da uz asistenticu Dino lijepo napreduje iako je dosta ono bio van skole zbog bolesti.

Puno srceka i za jedne srce koje je toliko toga potaknulo da Dino moze biti sretan u svom razredu.

[fancy]

Evo mene malo i ovdje...
Ufff...preteska tema...Radim u skoli, u pedagosko-psiholoskoj sluzbi, tj. na upisu djece, kao i neki dopunski rad sa djecom koja imaju bilo kakve probleme i poteskoce, za to sam se skolovala, u svoj sam posao zaljubljena i najsrecnija sam kad vidim da moj lozeni trud i raddaju odredjene rezultate, ali...Najveci problem je sto jako puno ljudi upisuje fakultete cisto da bi nesto zavrsili, nemaju ni volje ni zelje da uce, da napreduju, da se usavrsavaju i nekome pomognu, jako je puno ljudi koji rade u vaspitno-obrazovnim institucijama koji su vec u poodmaklim godinama, a u vrijeme njihovog skolovana se o inkluziji i djeci sa pp nije ni govorilo, kao da nisu ni postojala. I ne postavlja se tu pitanje volje ili zelej u neku ruku, nego nedovoljne osposobljenosti pojedinca da u razredu pored hrpe djece bez asistenta nesto postigne. Cesto su ljudi zaokupljeni hrpom drugih stvari, realno, nastavni plan i program je prenatrpan, i bez djeteta sa pp se jako tesko stigne sve odraditi, ne govorim bezveze, nego bas zato sto u skoli radim.
E, sad, drugi problem je sto ni u danasnje vrijeme studenti ama bas nista o djeci sa pp ne nauce na faksu. Ja sam od prve godine u jednom centru volontirala, nekako sam se za takvu djecicu zalijepila, i sve sto sam saznala i naucila o njima i tome kako sanjima raditi i zivuci maksimum naucila sam sama, svojim licnim angazovanjem i umaranjem po hrpi knjizurina.

[fancy]

I kad sam pocela da radim, bilo me jako strah kako da se postavim prema takvoj djeci i njihovim roditeljima, jer nije isto kad negje volontiras, i kad radis, tj. kad se PODRAZUMJEVA da si osposobljen za nesto, a ti nisi siguran da jesi, i pored najbolje volje.
Imam ja u skolici svoje klince, sad smo se vec uhodali, super funkcionisemo, sve to stoji, ali Ministarstvo na moje zahtjeve za asistentima odgovara da NEMA sredstava, a ima za neke gluposti, al, to je vec drugi problem...
I ima par klinaca u mojoj skoli, koji i pored mog truda i rada i ogromnog alaganja uciteljice, i pored abnormale kolicine vrmena koje provode uceci i radeci ne mogu, ali, jednostavno ne mogu da postignu amam bas nikakav rezultat. Nije tu vise stvar ni prihvatanja, super u se vecina njih uklopili, nego jednostavno toga da ima djece koja nemaju dovoljno mogucnosti da u redovnoj skoli savladaju ni onaj minimum...tesko i ruzno za reci, ali, jednostavno je tako...A problem je jos veci jer dosta roditelja kao da zatvara oci pred problemom i ne shvata da samo steti svom rodjeom djetetu na silu ga gurajuci da radi stvari koje ono jednostavno ne moze, i dzaba sav trud, kad dijete jednostavno ne moze...
I, da, da me pogresno ne shvatite, i odmah ne lincujete jer se slazem da nisu sva djeca za redovno skolovanje, i ja sam majka djeteta sa pp. Kako kaze moja ma, cijeli sam se zivot lijepila za takvu djecu, sama sam je trazila
I divna je
Jos je mala, tako da nemam pojma kako ce stvari stajati kad onabude za vrtic, ili za skolu, ali vec sad se trudim na na svaki moguci nacin mi nadjemo put da postignemo maksimum, ali ni u jednom trenutku ne zelim pred svoje dijete da postavljam ciljeve koji su joj nedostizni, i time samo povecavam nivo frustracije, a ne postizem nista.

[fancy]

I ako njene intelektualne sposobnosti budu takve da moze da prati redovnu nastavu, sve Ok, idemo u redovnu skolu, ali, ako pak ne bude jednostavno mogla, nista strasno, ja to ne dozivljavam kao tragediju, Boze moj, drugacija je i uvijek ce biti, meni je takva kakva je najdraze i najpametnije dijete na svijetu i svaki njen, pa i najmanji uspjeh me do neba razveseli.
Ovo je nekako jako osjetljiva tema, i pokusavam da je sagledam sa obe strane, kao recimo osoba koja se bavi radom sa takvom djecom, koja maksimalno podrzava inkluzju, i pristalica je toga da se svima pruzi jednaka sansa, ali je to jednostavno nemoguce. Samim tim sto se moje dijete rodilo sa tim jednim hromozomom viska (DS je u pitanju), ona je automatski drugacija, i ma koliko meni to bilo tesko za priznati samoj sebi nema, i nikada nece iamti iste moogucnosti kao djeca koja taj problem nemaju. Nikad nece biti u stanju da postigne sve sto postizu njeni vrsnjaci, i nikada, ama bas nikada nece biti kao drugi. I to je meni sasvim Ok, moja je, i kao sto rekoh meni najdraza na svijetu, ali su cinjenice da je stanje takvo kakvo je, ma koliko meni to bilo bolno i tesko za prihvatiti.

[danijela81]

slažem se da neka djeca zbilja ne mogu pratiti redovnu nastavu.
ali ako dijete ima manje intelektualne sposobnosti od većine vršnjaka, ne bih baš odmah rekla da nije za redovnu školu. u nekom idealnom svijetu, dijete može pratiti prilagođen program i u redovnoj školi, i ipak nešto naučiti. s tim da bi u tom slučaju i druga djeca naučila nešto o tom djeteu, lakše ga prihvatila, što bi i djetetu s pp olakšalo budući život. jer i to dijete živi u zajednici, primorano je na to kao i svaki drugi čovjek, nitko ne opstaje sam (ili sam sa svojim roditeljima). druga je stvar što je to možda u našem školstvu tehnički neizvedivo.
imaš pravo, tema je jako osjetljiva, i vrlo je teško dati neki zaključak koji bi bio na dobrobit i djeteta, i zajednice, a da je istovremeno izvediv u stvarnosti.
a ovo

ona je automatski drugacija, i ma koliko meni to bilo tesko za priznati samoj sebi nema, i nikada nece iamti iste moogucnosti kao djeca koja taj problem nemaju. Nikad nece biti u stanju da postigne sve sto postizu njeni vrsnjaci, i nikada, ama bas nikada nece biti kao drugi

i ja mogu reći za svoje dijete. samo što je on drugačije drugačiji. on je intelektualno sasvim u razini svojih vršnjaka, ali će imati poteškoća sa savladavanjem određenog gradiva zbog vida.
nekada davno, njega ne bi ni u kojem slučaju primili u redovnu školu. završio bi ono što mu se jedino nudilo (telefonist ili fizioterapeut, jedina dva zanimanja u bivšoj Jugoslaviji). predrasude iz tog doba još nisu savim nestale, a najgora je ona da osoba s invaliditetom ne može doprinijeti društvu, nego joj jedino preostaje živjeti na teret zajednice.
a vjerujte mi da toga ima jako puno, znam kakva pitanja su mi ljudi postavljali kada sam upoznala bivšeg, i koliko su se čudili što čovjek samostalno prelazi cestu, a tek kako bi im oči iskočile kada su čuli da ima posao, da radi i zarađuje jednu prosječnu plaću. "pa kako?"
vjerujem da bi doživjela manje čuđenja da je tada postojala integracija. ipak bi barem dio njih bilo upoznato s tim da vid nije jedino osjetilo na koje se čovjek može osloniti kada obavlja neke stvari. ako čovjek ne može nešto napraviti na način kao što to radi većina, ne znači da ih uopće ne može napraviti.
naravno, svako dijete s pp ima određena ograničenja, i po meni je bit integracije upravo to da se druga djeca (koja kasnije postaju odrasli ljudi) upoznaju s njihovim ograničenjima, ali isto tako i s mogućnostima, što bi kasnije našoj djeci puno olakšalo život.

[IRENA]

Prihvaćanje stanja mog djeteta nešto je s čim sam se ja davno suočila ... i prihvatila( teško , al jesam) ovo što i ti Fancy pišeš "Nikad nece biti u stanju da postigne sve sto postizu njeni vrsnjaci, i nikada, ama bas nikada nece biti kao drugi." - to je jedno NIKAD koje sam prihvatila ( boli me svaki dan, al to je tako) no isto tako NIKAD neću prihvatiti da je jednostavno nemoguće postići, bar približno, da se SVIMA pruži jednaka šansa… Ili da bar tome trebamo težiti…
NIKAD neću prihvatiti da se loš sustav ne može poboljšati ( i edukacija nastavnika i senzibiliziranost okoline i preveliki razredi i nema novaca za asistente i nedostatak stručnih službi .. i nestručnost stručnih službi..i na kraju nerealna očekivanja nekih roditelja..) ..Sve se to NIKAD i neće promijeniti ako se netko s time ne ulovi u koštac… Mic po mic…
Slažem se da je u današnjem školstvu integrirati posebno dijete gotovo „ tehnički neizvedivo“ – te nesavršenosti sustava pokušavaju nadoknaditi roditelji ovih koji jesu „upali“ u redovite škole svojim trudom, pokušavaju nadoknaditi učiteljice svojim, naša djeca pak svojim…. I stvari idu na bolje … oni koji dolaze iza nas imati će neke „utrte staze“ .. Oni će dalje nastojati utrti svoje ( bar neki – drugi će se šlepati i uzimati stvari zdravo za gotovo – tako je to i inače u životu).
A druga djeca – koja su s našom – imati će priliku , kako je to lijepo napisala danijela:
„naravno, svako dijete s pp ima određena ograničenja, i po meni je bit integracije upravo to da se druga djeca (koja kasnije postaju odrasli ljudi) upoznaju s njihovim ograničenjima, ali isto tako i s mogućnostima, što bi kasnije našoj djeci puno olakšalo život.”
I meni je moj baš takav kakav jest i upravo takav kakav jest , najdraži na svijetu(uz još dvoje najdražih) – i ide u redovnu školu po prilagođenom programu uz asistenta .. i napreduje..