mare mi smo isto prosli uzasne faze odbijanja i privikavanja kod polovina.sjecamo se svi dobro prvih dana, lovro je par puta i povracao od plakanja, prvih par mjeseci bi vjezbe provodili tako da bi tata bio nagnut nad njim i grlio ga, baka bi pjavala i zabavljala a ja bi vjezbala. prof se nije smjela ni oglasiti. sjedila bi tamo u kutu i promatrala. kada bi pokazala vjezbice on bi urlao ko ludi, pa je samo nabrzinu probala a mene dalje ucila. kasnije u sljedecoj fazi je prof bar smjela razgovarat s nama, a tata je mogao tu i tam dici glavu, al jos uvijek ga prof nija smjela ni taknut, zatim je dopustio da tata sjedi pokraj, a i prof se mogla priblizit, da bi prije godinu dana opce bez problema dao da prof i sjedi pokraj i govori i da ga vjezba. sada cak i sam dode do nje da ju zagrli. zato mi je i cudno bilo prosli tjedan zasto je tako reagirao.
ali dobro, ima i on naravno boljih i losih dana, bas je cijeli prosli tjedan bio lose volje.
lu,

ma izdrzat ces ti to, znas da je to za dobro tvog malog, samo hrabro!
kaj se tice odmora, jaaj, mi sve valjda mastamo kad cemo se napokon mi u miru odmoriti, al da vam budem iskrena, kad recimo mm i ja odemo van i organiziramo cuvanje, tolko mi fali moj misek, i kolko puta se ulovim da razmisljam o njemu.. il recimo ja uvijek cekam kad se budem naspavala do mile volje, pa kad je mali napokon kopd bake na spavanju, meni tolko uzasno fali da opce ne mogu bez njega i jedva cekam jutro da odem po njega. mislim zabavim se ja i pase mi to, al opet misli su mi stalno na njemu. mislim da su nam se ti nasi malci tolko uvukli pod kozu da i kad bi i imali priliku da budemo sami i uzicvamo, da bi jedva cekali da opet budemo s njima..