Bok.
Drage moje, sada ću još ispasti ohola i nesuradljiva. Stvarno je bolje da svoju bol ponekad nosiš u sebi.Drago mi je da satko iznosi svoje mišljenje, ali vidim i da ne čitate od početka.
Ja sam sa njima krenula iskreno od samog početka.Tako me život učio.
Realno, da mali nije ok, da li bih im dosađivala i bila toliko uporna?I tvrtdila nešto što nije?
On je toliko napredovao u godinu dana da nitko nebi ni rekao da je rođen prijevremena i imao poteškoče.
Da li tu ima koja mama koja ima isti problem?Kojoj je dijete bilo sa teškočama,nedonošče rođeno sa niskom porodiljnom težinom, nerazvijenih pluča i krvarenjem I i II stupnja u mozgu? a ipak raste u zdravo djete?
U vrtiću imaju djecu sa velikim poteškoćama i zdravu. A šta je sa ovakvim kakav je moj, koji ima sve predispozicije da bude kao i druga djeca?Na sreću sada nema težih oštećenja (djete govori, hoda, trći, penje se, igra,uči....)Potrebno ga je socijalizirati i uvesti u dječji svijet, proraditi još na finoj motorici.Zar mora biti kod kuće zatvoren?
Rekli su mi da takav slučaj nisu imali. I šta sad?
Mali je osječajan i senzibilan, zar je to bolest?
Moja misija od kada je rođen bila je primiti se u koštac i boriti se za njegov napredak, svaki njegov i najmanji pokret meni je bio nagrada, kad je prohodao zvjezde smo skidali sa neba od sreće,

i mi i doktori.
I donesla sam u vrtić kako su tražili potvrde, od pedijatra, neuropedijatra i psihologa, pa zar im to nije dovoljno da ga prestanu gledati drugačije?
Ne tražim nikakav drugačiji pristup prema svojem djetetu, želim da ga tretiraju kao i svako drugo djete, ne tražim ni smaljivanje cijene za tih 3-4 sata koliko bi bio tamo, samo molim dužu adaptaciju, a šta je tu je.
A ne tražim je bez razloga.Samo ne želim ponoviti istu pogrešku.
Prvo smo krenuli u privatni vrtić, sve ok, nisu radili nikakve probleme niti razlike između njega i druge djece.
24sata sam bila konstantno ja sa njime pune 3 godine, i sav sam njegov svijet.
Krenuli smo sa adaptacijom kako to već imaju vrtići,nažalost bila je prekratka. I djete je bilo toliko potreseno da smo ga morali ispisati. Onda smo krenuli u igraonicu u kojoj sam mogla biti uz njega i igrati se sa njim i djecom.6mj je trebalo da mu se izgradi ponovno samopouzdanje, povjerenje u mene i da se napokon opusti.Kad je napokon shvatio da ga neću ostaviti i da ću se uvjek vratiti po njega, a on da se može bezbrižno igrati.I napokon počeo ostajati tamo sam.I super se uklopio.
Sada još trebamo rješiti vrtić pa da i ja napokon krenem na posao.
Eto drage moje kod nas prevladava teža prilagodba i treba mu malo duže vremena.
Ne želim se nikom zamjerat, kao i što znam da mi nitko od vas ne želi ništa nažao, samo, svako djete je osoba za sebe. Svi su oni isti, a opet toliko različiti.
Pozdrav svima i budite i dalje najbolje mame svojoj dječici, voli vas siljo !