Mislim da najveću zamjerku ima mm koji je htio biti na porodu a ostao je ispred vrata. Oni ga jesu zvali, no mi smo se dogovorili da ne ulazi dok ga ne pozovem ja s moba. Kako kad su oni išli po njega tiskanje je već počelo izreći "dajte mi mobitel" ili pomisao na razgovor mobom mi nije bio na kraj pameti.
A sad slijedi kraća (jer većina vas zna što se zbivalo sa mnom dok sam bila u bolnici) priča kako sam došla do porođaja i onda malo duža o samom porođaju.
Daklem, 15.6. na pregledu mi je moj gink rekao da mi je cerviks skraćen i smekšan i da sutradan idem u bolnicu na cerviksometriju, te da on predlaže mirovanje u bolnici 2 tjedna.
16.6 čekam na pregled duga i preduga 3 i pol sata kriveći sa na stolici. Doktor je grub u pregledu i na riječima. Otvorena 3 cm, ostajem u bolnici, mjere mi tlak 160/110, ctg (kasnije sam saznala da sam imala blage trudove) i kilažu te zaključuju da je preeklampsija (to mi piše i u otpusnom pismu). U bolnici nije bilo bajno. Rijetki su doktori htjeli nešto reći, bila sam čas očajna, čas ok. A nitko me nije ni pregledao nakon prijema da vidi koja je situacija. Samo uzv, koji je bio popraćen škrtim riječima, te priključenje na tokolizu. Terapija novocefom pa nolicinom jer se ispostavilo da imam i E.coli.
A sad sam porod.
Da dramatiziram rekla bih da je porod počeo kad mi je pukla plodna voda 26.6. te da sam rađala danima, tj do 29.6. no nije baš tako.
Sam termin mi je 4.8. tako da je Tin rođen 5 tjedana prerano, Tj 34+5, no oni su u otpusnom napisali da misle da je 35+5.
Daklem, puče meni 26.6. u 6 ujutro plodna voda. Sestra mi je ponudila toplomjer, okrenuh se na bok kad ono ispod mene lokva. Pomislih da sam se upiškila te mi je bilo jako neugodno.
Pomislila sam da porod očekujem u roku 12-24 sata ako je bistra (a bila je) no saznah da nije nužan porod odmah već su liječnici odlučili pričekati koji dan s porodom. Svakodnevno su mi uzimali krv i mjerili tem i ctg da vide stanje, mislim da su se i sami iznenadili kako je plodna voda ostala u dobrom stanju, no porod je predviđen za ponedjeljak.
Rečeno mi je da će biti induciran i tome slično jer ne misle da ću se otvarati. Pomalo razočarana govorim o prirodnom porodu (jer mislim da bi bio i manje stresan za Tina).
Konačno me žena mog ginekologa (koja je također ginekolog) ne priključuje na novu tokolizu 29.6. oko 1 ujutro već me puštaju do vizite da vide što će biti, posve skeptični da će išta biti.
Budim se cijelu noć jer me muči izlijevanje plodne vode pri pomicanju.
Sestra Gestapo
(jedna jako jako neugodna sestra na odjelu) me upozorava da se prestnem šetati jer će mi nestati plodne vode. U 4.30 ujutro osjećam kontrakcije. Mjerim ih, dolaze svakih 6 minuta. Dižem se opet i odem reći sestri no ona odmahuje rukom, vjerojatno misleći da sam samo paničarka prvorotkinja i vjerojatno jer nitko nije očekivao da će se nešto tako desiti.
Nakon pola sata kontrakcije su na 5 minuta, idem opet do sestre i onda, sad već vidi da ne muljam, zove doktoricu, daje mi spazmex (to je jedino što sam primila). Priključuju me na ctg, bebač je ok. Doktorica me pregledava i kaže da sam 5 cm otvorena, to je bilo u 5.30. Rečeno mi je da se laganini spremim za rađaonu, jer neću ja do podne rodit. I preporučeno mi je da još ne zovem mm-a.
U 6 sati sam već uočila da su kontrakcije sve češće, pa zovem ipak mm-a koji dolazi po moje stvari s odjela i čeka ispred rađaone jer sam na oko 6.30 konačno došla do prijema.
Slijedi prijem, nemam pojma pola toga što govorim, brijanje i klistir. Nije ništa bilo neugodno. I onda me ostavljaju da tako sjedim 45 min.
Dišem kako su me učili na Izvorovu tečaju i mogu reći da je stvarno jako pomoglo.
Dolazi sestra i uočava da su kontrakcije već na minut-dva te konačno u 7.15 idem u box.Oni idu po mm-a, koji po dogovoru odbija doći dok ga ne zovnem.
Čim sam sjela na stol, prikopčali me na ctg, ja sam samo rekla "ja moram tiskat" i na sveopće iznenađenje svih rodila sam točno pola sata kasnije u nekih 5 istiskivanja. Nije bilo vremena za rezanje, popucala sam sama (ne znam koliko jer sam šivana pod općom narkozom).
Babice su bile divne kao i doktor, vodili su me kroz sve.
Tin je ugledao svijet u 7.35. Zaplakao je kao sirena a ja sam si samo mislila kako ima veliku i izduženu glavu. Rečeno mi je koliko je težak i dug no sve mi je bilo u magli, stavili su mi ga na prsa par sekundi, sredili ga, pokazali i odnijeli na odjel kod neonatologa.
Tražim ga pogledom, pokušavam se sjetiti kako izgleda, no prekratko sam ga vidjela. Tad se sjetih mm-a i provali mi osjećaj grižnje savjesti i tuge jer je propustio rođenje našeg malog čuda.
MM ga je vidio samo na hodniku.
Posteljica nije izašla, a i bila je još uvijek puna krvi, a stvarno su mi dali vremena, oko sat. Nije bilo potezanja, guranja i slično. Doktor me masirao, bio strpljiv, dana mi je samo nakon 45 min jedna injekcija no ni to nije pomoglo.
Moralo se ići na ručno uklanjanje posteljice, pod općom narkozom.
Buđenje iz opće narkoze nije bilo ugodno. Ni sama ne znam zašto pribudila sam se u histeričnom plaču.
MM dolazi i drži me za ruku.
Komentiramo kako Tin ima veliku glavu te se prisjećamo kako je na jednom UZV-u kojem je prisustvovao mm, prva stvar koju je s vrata rekao bila "A kolika mu je to glava".
Možda sam propustila neke stvari, možda je bilo drukčije, stresnije ali meni je porod bio divno iskustvo. Onaj tren kad je izašao, dok sam zadržala dah i čekala plač, najslađi zvuk na svijetu, neću nikad zaboraviti.

Tinu






