AUTIZAM

[flower power]

Ejla, zivot je podmukao...i naravno da se bojis, ali... i ides dalje i veselis se svakom bicu bez teskih misli (ili ih bar kontroliras da te ne preplave).<
>Kao osoba koja radim s djecom s PP u trudnocu sam usla, u porod usla, u konvulzije usla - ne s misli - evo ga, prizivam ga, doslo mi je...dijete koje bi moglo biti PP... moje su misli vise isle u smjeru - znam sto je dijete s PP i znati cemo se nositi s time jer dijete dobijemo u paketu s mnogo stvari koje volimo i nekim stvarima za koje bi prvo pozeljeli promjeniti...<
>zivot je rizik...<
>D. nije dijete s PP<
>Nisam jos niti jednog roditelja cula cije dijete ima dg. Autizma da je htio da dijete ima npr. cere
alnu ili o
nuto...i kao strucnjak ne mogu reci da je neka dg. teza od druge...svaka nosi svoje, i inace ne volim kad netko govori o autistima ili cere
alcima koji su ovakvi ili onakvi...volim kad se govori o djetetu <
>Najcesci razlog zasto roditelji djece s pp se ne odlucuju na drugo dijete nije mozda u strahu da i drugo dijete ne bi imalo istu poteskocu-vise je to pitanje mogucnosti (sto emocionalne, sto financijske...) da i drugom djetetu budu roditelji koji ce moci zadovoljiti njegove potrebe ma kakve bile.<
><
>ovaj topic citam i ucim <
> <
><
><
><
><i>Edited by: flower power  at: 4/8/05 15:54<
></i>

[elizabeta]

<
>Quote:Nisam jos niti jednog roditelja cula cije dijete ima dg. Autizma da je htio da dijete ima npr. cere
alnu ili o
nuto...i kao strucnjak ne mogu reci da je neka dg. teza od druge...svaka nosi svoje, i inace ne volim kad netko govori o autistima ili cere
alcima koji su ovakvi ili onakvi...volim kad se govori o djetetu <
><
>Flower Power <
><
>Ejla ; ne znam puno o tvom trecem djetetu ; cini mi se da je s njim od pocetka sve o.k.<
>Sto se tice tvoje posebne curice ; kod nje je autizam dosao "u paketu s ostalim problemima " ; tako da mislim - u tvom slucaju se ne radi ni o kakvoj genetskoj predispoziciji za autizam regresivnog tipa ; kasno utvrdjenog ; i kao - jedine dijagnoze (kao kod mog djeteta ) .<
>Hocu rec ; da je sta trebalo krenuti naopako vec bi krenulo.<
>Kod mene je slucaj drugaciji ; kod mene nazalost "stoje " strahovi o kojima govoris .<
>A mislim da ti imas realnog razloga za optimizam . I glavu gore ! <i></i>

[aharon88]

Ja sam autizam u slucaju svog sina davno prestao smatrati zlom ili necim sto mi je "pokvarilo" zivot, a pogotovo necim sto je pokvarilo zivot mom djetetu . Kad malo bolje razmislim, i detaljnije sagledam, nije nikakva fraza ili puko filozofiranje reci da mi je zivot obogacen, jer sam svoju energiju usmjerio na nesto zaista vrijedno (ne samo na Luku nego i na Milicu i nas dom uopste), jer sama situacija zahtijevala je i zahtijeva istrajan trud na gradnji pozitivne atmosfere u nasem domu.<
>Da nije toga, pitanje je na sta bih se u zivotu usmjerio (na nesto bih morao, takav sam), vrlo moguce da bih se rasuo na nesto sto ne mogu i ne trebam sam (mijenjanje svijeta nabolje npr. ), a u stvari na ovaj nacin bas to najbolje i cinim, tj. dajem svoj mali doprinos.<
>A Bog zna, mozda bih se, da nije ovoga s Lukom, dosad uhvatio i politike , i bio progutan od krokodila i azdaja, ili bih i sam postao krokodil i azdaja, gluho i daleko bilo.<
><
>Ovako, "odozgo" sam potjeran da se mnogo vise bavim necim sto je i inace moja duznost (ali duznost "raditi" i duznost "odradjivati" dvije su sasvim razlicite stvari), a sto istovremeno izgradjuje i mene ali i svijet oko mene.<
>Jer jos jednom napominjem ono u sto sam vec otprije duboko uvjeren (a odnedavno sam dosao u dodir sa informacijama koje 100% potvrdjuju ono kako sam i dosad gledao na to): pojava ovakve djece medju nama u stvai i sluzi promjenama: nas samih i opstoj promjeni klime u drustvu.<
><
>Sto se Luke tice prihvatio sam situaciju kakva jeste (prvi i temeljni korak u mijenjanju necega nije odbacivanje nego prihvatanje postojece situacije) i mogu vam reci da me u stvari najmanje opterecuje sam Luka i njegovo trenutno stanje, i u stvari uzivam u njemu onakav kakav je, ne gnjaveci se mislima: eh, da je "sve u redu" sada bismo nas dvojica...(a pitanje je da li bismo radili ista pametnije i vrednije od onog sto radimo sada).<
>Ne kazem "trudim se da uzivam", nego kazem "uzivam" i kojekakvim primislima i strahovima vise uopste ne dajem prostora. Cim takve misli pojave se pojave kazem im: ajd zdravo , setnja.<
>Jer mi cijelo moje unutrasnje bice kaze: drzi se i tjeraj dalje, vidjeces sta ce biti. <
>Osim toga, slijed dogadjaja kako je tekao (vrata su se otvarala kada god na njih ozbiljno zakucam, ljudi koje sretnem iskazu pozitivnost prema meni i Luki, kada je trebalo da se nesto mijenja sitaucija se sama tako podesavala...) samo mi daje potvrdu pouzdanja: sve to tako treba i ima svoj slijed i ritam na koji ne treba da se zalim, niti da mu se suprotstavljam.<
>Kada razlozi za ovu situaciju prestanu, prestace i ova situacija . <
><
>U sustini, mislim da i nije toliko bitno sta covjek (i dijete) radi, nego sa kakvim stavom to radi i kako se pri tome osjeca.<
>Dokle god Luki ono sto radimo s njim izgradjuje i cini ga <
>sretnim (a to je vas svake sumnje tako) i dokle god mene rad s Lukom ispunjava (a ispunjava me), ne smatram da je uopste bitno to sto se nase aktivnosti malo razlikuju od aktivnosti roditelja i djece njegovog uzrasta.<
>To sto on trenutno kasni u nekim stvarima u odnosu na svoje vrsnjake (ali u nekim blago receno ne kasni), i sto mu je ponasanje ponekad netipicno: vrlo vazno, bitno je da ni po njega ni po druge to nije ugrozavajuce. <
><
>I sto da ja sad ne uzivam u svom sinu? A velika je maza, i mnogo drag, dobar i zanimljiv djecak. Sto je najljepse, sada cesto veseo, razigran i nasmijan, negativizam se gubi ili je sada vise refleksan. Sve manje odudara od druge djece, ili sam se ja navikao i inace ga posmatram drugacije (ili oboje ), a specificnosti u njegovom ponasanju su rijetko kada neprijatne, pogotovo za druge. Samo su cudne. Pa sta?<
>Ne o
aca paznju na povrsnu komunikaciju s njim (kad se nesto govori bez stvarne zelje za komunikacijom, tek da se nesto kaze), pa sta i za to? I meni bi bilo pametnije da se ugledam na njega i da ignorisem puko ceretanje i koncentrisem se samo na ono sto zaista nosi neku vrijednu poruku, a ne da se trudim da svakom ugodim i da budem prema svakom pristojan da se mnoga kicena gospoda ne bi uvrijedila, mada bi mnogoj "gospodi" trebalo stosta skresati u
k (vise bi koristi imali od toga nego od moje pristojnsoti) ili jos bolje jednostavno ih ignorisati, kako to Luka cini .<
>Inace Luka ima izvanredan osjecaj za ljude i situacije.<
><
>Imao bih jos mnogo toga reci u ovom smislu, ali i ovo rekoh samo da podstaknem one koji zele da razmisljaju i malo drugacije od uobicajenog postavljanja stvari: joj strefila me nesreca, jadan ja (ili isto to samo prikriveno i zamotano: eto ja sam heroj jer to tako do
o podnosim).<
>Ne znamo mi sta je do
o za nas, i kad bi neka "zlatna ribica" bila svakom od nas na usluzi to bismo
zo uvidjeli.<
>Svako do
o svima, a velika
atska podrska svim hra
im i istrajnim borcima i radnicima za svoju djecu i njihovim ljubiteljima (imala ona ikakve razvojne probleme i "probleme" ili ne).<
> <
>Goran <
>Milicin i Lukin tata <i></i>

[milanica]

Quote:Ne kazem "trudim se da uzivam", nego kazem "uzivam" i kojekakvim primislima i strahovima vise uopste ne dajem prostora Aharon,oprosti mi sto cu malo uzurpirati ovaj topic ali moram ti reci ovo.Citajuci sve ovo sto ti pises, kao majjka sam obogacena na jedan novo nacin,neobjasnjiv mnogim ljudima oko mene.Ja sam iz Banjaluke,sretna sam sto je neko poput tebe moj sugradjanin.Ja nisam majka djeteta s PP,ali na ovom podforumu sam svaki dan i svaki dan ponesto naucim.Moje dijete je imalo pa mogla bih reci malo problema i otada sam u stalnom strahu i grcu.Citajuci tebe i mame na ovom podforumu polako savladavam strah.Oprostite mi, mozda sam malo sebicna,ali HVALA i vama i vasim andjelima na svemu.Zelim vam svu srecu ovog svijeta i da svaki novi dan donese novi pomak u vasem zivotu. .Milana<
>[www.web.tockica.net/milanica<i></i>

[aharon88]

Zahvaljujem na lijepim rijecima Milanica i budi sigurna da ne bih pisao ni slovca da ne mislim da time mozda mogu pomoci da ljudi koji su u slicnoj situaciji kao i ja (ali i drugi) stvari koje im se desavaju vide na konstruktivan i ohra
ujuci nacin.<
>I meni je mngo toga sto drugi pisu od posredne i neposredne pomoci.<
>Ljudi smo da se pomazemo. <
>Ali ono sto pisem i sto bilo ko pise, ostaju tek mozda lijepo srocene recenice ako nisu potvrdjene praksom.<
>Djela su mnogo glasnija od rijeci. <
>Ne bih volio da se u malo vise filozofiranja kojem sam se prepustio, negdje zagube konkretna iskustva koja mogu biti smijernice i drugima u slicnoj situaciji.<
>Prije svega tu mislim na nasom dosadasnjom praksom potvrdjenu cinjenicu da je djeci sa ovakvim profilom razvojnih problema, pogotovo u sadasnjem o
azovnom sistemu, neophodan pomagac, asistent u nastavi (tj. o
azovnom procesu u vrticu ili skoli), tj. neka vrsta ucitelja u sjeni. <
>U protivnom, budimo relani, i uz najbolju volju i rad vaspitaca i ucitelja, rezultati inkluzije vrlo tesko mogu poluciti uspjeh(a to bi onda samo pojacalo glasove protiv inkluzije!!), barem onaj pravi a to je istinsko uklapanje nase djece u sredinu njihovih vrsnjaka. <
>Treba biti realan i kada se vec borimo za svoju djecu valja prihvatiti i relanost na strani postojecih institucija i razumjeti ljude koji rade u njima bez mnogo svaljivanja krivice i na koga (svi zivimo u teskim vremenima i snalazimo se kojekako). <
>U nasem slucaju takav pristup se pokazao kao efikasan jer oni koje smo susreli ako nam i ne pomazu, bar nas ne ometaju, a uvijek se nadje neko dovoljno hrabar da pokusa i podrzi ono pravo.<
>Neki sljedeci put cu malo opisati kako su stvari tekle sa Lukinim upisom u skolu, jer je tu bilo citav niz stvari za odraditi, ali na srecu poceli smo na vrijeme i bili u pravo vrijeme na pravom mjestu i sreli prave ljude, pa smo u svemu do sada do
o uspjeli.<
>Svako do
o<
>Goran<
>Milicin i Lukin tata <i></i>

[elizabeta]

<
>Gorane ; za stavove !<
>I da ; uvijek moramo imat na umu ono : DJELA SU GLASNIJA OD RIJECI !<
>Obozavam RIJECI ; ali vrlo cesto su samo iluzija . <i></i>

[flower power]

gorane tema inkluzije je izuzetno zanimljiva, moguce i nekima koji nisu pazljivi citaci ove teme da li bi bilo OK otvoriti poseban topic o njoj? Mozda bi se tako mogli raspistoljiti jos vise <i></i>

[Ejla]

Još se nisam pravo ni uključila, a već se pomalo osjećam da ne pripadam... Uz vas djelujem kao negativac i pesimista, ali, oprostite mi na slobodi, imam osjećaj da kada čovjek čita ovakve optimistične i lijepe, nadahnjujuće tekstove kakve Aharon piše, nitko se i ne usudi napisati nešta što zvuči lošije ili je znak naše slabosti i strahovanja.<
>Drugi razlog što se ne uključujem je taj što ne dijelimo istu problematiku i stalno se osjećam "ispred" i onda mi se neda kvariti ono što većina vas sada prolazi, uključivanje u vrtiće, škole....<
>Trenutno je to jako važno poglavlje, ali meni osobno to poglavlje polako i sigurno curi i primiče se svom kraju. <
>Kada je Petra kretala u školu ja sam mislila da će se do njene 18 god. svašta pozitivnog dogoditi, i izgraditi, i osmisliti, da bi ta djeca, odnosno ti ljudi, imali kvalitetniji i zanimljiviji život.<
>A nije se dogodilo ništa. Godine lete i ja s godinama ne samo da ne mogu zavoljeti autizam, ne mogu ga smisliti. Meni je opak i podmukao i ne volim ga niti malo. <
>Jer moja curica više nije curica, nego pred mojim očima pupa i pretvara se u ženu. <
>I sada bi tu mogla napisati jedno cijelo poglavlje stanja i ponašanja koja PRIJE ni blizu nisu bila tako nezgodna (blaga riječ) a SADA ....<
>A ono što će BITI, o tome već odavno ne razmišljam, ništa dalje od sutra... Tako se spašavam od očaja.<
><
>I sada ja, vječiti i zakleti optimista, jednostavno djelujem loše... Ne znam zašto sam ovo propustila, vjerojatno ispitujem teren i njuškam da vidim imam li nekog sugovornika koji je tu negdje, gdje i ja.<
><
>I možda ja taj autizam ne volim i zato što ja imam dva neprijatelja kod moje kćeri. Jedan je gluhoća, a ove smetnje koje je blokiraju ne dozvoljavaju joj da ostvari svoju punu rehabilitaciju i ostvari komunikaciju koju bi trebala imati.<
><
>Ja sam jedno
bljivo i raspjevano stvorenje i zaista je gadna karma imati jednu jedinu kćer s kojom se komunikacija svodi na nekoliko gesti. I koju moram doslovno čupati iz njenog svijeta. I jednom je netko napisao savršeno točnu rečenicu (Saša, čini mi se), nešta u stilu da bi rado svoje dijete zauvijek preselila u taj njen svijet kada bi znala da će ona u njemu zauvijek biti sretna.<
><
>I moj život je jedno veliko pročišćenje i ja ga kao takvog prihvaćam, i velika mi je utjeha što je moje dijete sretno, i svaka žrtva s moje strane bila bi vrijedna samo kad bih znala da će uvijek biti sretna.<
>Ali kako to osigurati u državi u kojo se stvari tako sporo pokreću s mrtve točke, presporo...<
><
>I da netko ne misli kako samo sjedim i razmišljam o svemu tome, ne sjedim ni minute, aktivno sam uključena u mnoge akcije i projekte i ideje i pokretač sam koji želi trgnuti druge i povući ih iz mrtvila.... I baš zato sam pomalo pesimistična jer ZNAM da se sve to presporo pokreće.<
> <i></i>

[flower power]

Quote:A nije se dogodilo ništa. Godine lete i ja s godinama ne samo da ne mogu zavoljeti autizam, ne mogu ga smisliti. Meni je opak i podmukao i ne volim ga niti malo. <
>ejla <
>mislim da autizam nitko ne voli, voli svoje djete koje ima dg.autizam.<
>vjerujem da je tuga i osjecaj bespomocnosti golem kad vidis da rastu a zapravo ne odrastu u nekom socijalnom smislu s druge strane - nada i to ona pomalo suluda tjera dalje, sve ljude ne samo one s djecom s PP-om. Sto je tu je.<
>I moram primjetiti - ti opet o tome kako ne pripadas <i></i>

[elizabeta]

<
><
>Flower Power -
avo !<
>Ejla ; nemoj mislit da su i roditelji neposebne djece dobili bas sve osobine koje su ocekivali ; prizeljkivali ...Gledam stalno oko sebe ; i vidim koliko roditelji nisu svjesni onog ceg mi jesmo ; mislec da je to sve nesto najobicnije ; i zele i sanjaju i ocekuju ; stalno nesto drugo ; i itekako usporedjuju...<
>Ne znam ; valjda je to u ljudskoj prirodi<
>A ono sto Ejlu razlikuje je STUPANJ OTVORENOSTI ; spremnost na priznanje onog sto vecina ne moze priznati .<
>Naravno da je ljepse na ovom mjestu pisati o svim onim malim ; a tako vaznim nam uspjesima ;( i nama za pisat i drugima za citat ) nego o onim bad stanjima u koje svi zapadamo neminovno . Jer optimizam s ovih stranica ; zarazan je ; a one manje lijepe stvari moramo uvijek najprije "provariti " u sebi...<
>Ali ; bilo bi suludo ; svakodnevno namjestati osmijeh
. 5 ; prisiljavati se na savrseno raspolozenje zato sto je isto drustveno prihvatljivo ; pozeljno...Ima u onom "THINK PINK " poprilicno malogradjanskog...<
>Ali na GP su iste stvari ; mislim ; bitno drugacije . Jer nase zadovoljstvo svakim ; i najmanjim pomakom na bolje je VELIKO ali , realno gledajuc ; iz necijeg drugog ugla ; sve su to sitnice . I ono sto za nasu posebnu djecu i za nas predstavlja ogroman napredak ; uspjeh ; mnogima je jos uvijek - vrijedno sazaljenja . Zato nikad ne smijemo smetnuti s uma pojam RELATIVNOG<
>I tebi Ejla ; nije bas svaki dan s curicom isti ; ni bilo kome od nas . Ja tebe potpuno razumijem ; cesto sam i sama u slicnim razmisljanjima ; ali hvala bogu - sve rjedje . A tome svakako doprinosi I podrska ovih ovdje ljudi ; i jos nekih ... sa svojom sposobnoscu da se raduju malom kao VELIKOM ; da imaju SNAGU ZA SUOCAVANJE SA ZIVOTOM i da to zele i znaju prenijeti i na druge .<
>A povjerljivost ; iskrenost ; pa i suze koje se ne zele skrivati je takodje jako vazna (i rijetka osobina ) . Onaj ko drugima pokazuje samo osmijeh ; a suze uvijek skriva ; sigurno nema pravo prijateljstvo<
> Zato je iskreno izrazavanje osjecaja ; najvaznija stvar ; gluma nikom nije "melem ". Utjesen moze biti samo onaj ko prizna tugu . A i kad se suncu najvise radujemo ? U proljece rano ; nakon sto ga dugo dugo ne vidjesmo...Ljeti smo ga vec pocesto i siti . <i></i>

[Ejla]

Već ujutro sam požalila što sam propustila onaj pesimistični post, ali točno sam znala da ću ga požaliti, zato sam ono veče tako
zo kliknula i poslala. Jer sam, ustvari, željela sve to reći baš vama.<
><
>Ja ne kukam. Nikada. I na živce mi idu ljudi koji kukaju, osobito oni koji nemaju razloga za to. Zato ne bih htjela da ispadne da ja tu nešta kukam, žalim se ili slično.<
><
>Moja Petra ima već godinama stanoviti i polagani napredak koji nama strašno puno znači, i veseli nas svaki korak jer nam olakšava komunikaciju koja je najvažnija. I mi smo je zaista prihvatili takvu kakva je, i živimo s njom
ojeći radosne trenutke. Na kraju krajeva, imamo još dvoje zdrave djece koja su nam ogromna psihička podrška, s kojima proživljavamo radosti "normalnog" roditeljstva. Zato ne bih htjela ispasti nezahvalna prema Bogu i životu općenito.<
><
>Ali u duši mi se događaju povremeni bljeskovi koji su teški i bolni, i te bljeskove nekada podijelim sa svojim mužem ili sestrom, ili jako do
om kolegicom.<
><
>A kad dođem ovdje, na GP, tih bljeskova nema i nitko o njima ne piše. I kada napišem jedan takav bljesak, ja ne tražim utjehu, ne znam čak ni da li išta očekujem kada tako nešta izbacim iz sebe. Doživljavam vas kao najbliskije osobe i "
aću po muci" i želim nekada podijeliti s vama i takve misli. Želim dokaz da smo svi "ispod kože krvavi" i samo obični ljudi...<
><
>Otvorila bih ja novi topić, da ne
kam sada ovaj fino uhodani i korisni, strogo tematski topić. Ali bojim se da bih ja bila jedini pisac na njemu, i pitam se zašto je tako?<
><
>A evo jedan najobičniji bljesak jednog najobičnijeg dana:<
><
>Imamo dvoje kumova koji imaju po troje djece, od toga svaki djevojčicu, vršnjakinju naše Petre. Jedno veče na roštilju u vinogradu, vidim kako su se cure povukle sa mobitelima u rukama i odšetale stazicom u tihom i povjerljivom razgovoru. Naša Petra 100 svjetlosnih godina daleko, u svom svijetu crteža i lutkica, a cikice se naziru ispod majice i prve dlačice... Ne treba joj nitko, barem tako djeluje, ali više voli nežive stvari i da joj nitko ne remeti, samo njoj znani red s istim tim stvarima. I prošlo mi je kroz glavu, s onako iskrenom tugom u srcu: "Gle, da je sve bilo u redu, i naša je djevojčica sada trebala otići s njima!"<
><
>I taj bi bljesak možda ostao nezapažen da moj muž drugi dan nije u razgovoru spomenuo: " Misliš da ja nisam vidio kada su cure otišle i pomislio sam da je Petra sada mogla biti s njima...."<
><
>I ponavljam vam još jednom, zaista ne trebam utjehu, to su stvari koje se događaju konstantno i u mojoj glavi su ljudske i normalne. <
>Lijepo mi je pisati o radostima i veseljima i napretku i vjeri u život i plemenitosti, ali ponekad poželim napisati i onu težu stranu i poželim podijeliti je s nekim tko isto tako proživljava svoje iskustvo. Nekako sam očekivala da je ovo mjesto gdje ćemo moći i tako nešta reći. <
><
>I zato sam tako izbacila iz sebe sve te loše osjećaje koje imam prema autizmu. NE VOLIM GA - JER MI KRADE ONO ŠTO MI JE NAJDRAŽE - DUŠU MOG DJETETA SKRIVA U SVOJIM HODNICIMA.<
><
>A svoje dijete volim jako, najjače što roditelj može voljeti, i voljela bih je sa još sto različitih dijagnoza. <i></i>

[flower power]

<i></i>

[milanica]

Quote:A svoje dijete volim jako, najjače što roditelj može voljeti, i voljela bih je sa još sto različitih dijagnoza. .Milana<
>[www.web.tockica.net/milanica<i></i>

[Ejla]

I zaboravila sam napisati u vezi Goranovih postova oko inkluzije i namjere da detaljno opiše šta su sve prolazili oko upisa u školu - i ja smatram da se to treba izdvojiti u jedan posebni topić na kojem će se izmjenjivati ta iskustva. Svi ti podaci mogu biti od ogromne koristi svakom roditelju koji tek ulazi u taj životni period svog djeteta. Svaka borba i napredak svakog pojedinca definitivno će pokrenuti i ostale i stvari će se ipak pokrenuti s mrtve točke, kad - tad.<
><
>Mene opet jako zanima poglavlje vezano za prehranu autistične djece i istraživanja koja se rade u Americi vezana uz jedan poseban sastojak koji kod autistične djece pokazuje napredak i čak izlaženje iz okvira autizma i potpuno normalno uključivanje u škole. A radi se o čistom fizičkom sastojku koji se oralno unosi u organizam kroz duži vremenski period (najmanje nekoliko mjeseci) i koji ustvari ciljano djeluje na same stanice u organizmu i uspostavlja tzv. međustaničnu komunikaciju. Odnosno tjera zdrave stanice u organizmu da ponovo uspostave komunikaciju sa bolesnim stanicama, tj. onima koje više ne komuniciraju.<
>Stvar je definitivno i više nego zanimljiva i tek u povojima i fazi istraživanja, zanima me da li je netko od vas već proučavao nešta slično i da li vas zanima?<
><
> <i></i>

[aharon88]

Slazem se da je tema inkluzije zrela za posebnu temu, i namjeravam da je otvorim cim budem imao vremena (mada cu ga inace u narednom periodu imati manje).<
>I pokusacu na njoj da uoblicim u jednu cjelinu konkretna iskustva koja mogu biti od koristi svim citaocima.<
>Ovdje ipak svi mi skacemo sa konkretnih iskustava na psiholoske i druge aspekte naseg dozivljavanja situacije u kojoj smo se nasli ali i do
o je sto je tako jer mislim da smisao grupa potpore i jeste da imamo mjesto gdje cemo iznijeti ono sto imamo (bilo da nas tisti ili da nas raduje) u krugu ljudi koji nas razumiju i od kojih mozemo ocekivati podrsku ili kojima mi mozemo pomoci.<
>Prema tome zaista ne vidim zasto da se ne iznose svoje tuge strahovi i muka, ako ce ikom biti lakse od toga, jer posredno se i tako daje podrska drugima (covjeku je sve lakse kad nije usamljen), a pomaze i sebi jer cim je neki problem iznesen, to znaci da se onaj ko ga je iznio morao suociti sa njim u svoj njegovoj stvarnoj (ali i prividnoj) "stravi i uzasu". A cim se covjek s necim stvarno suoci to vise nije tako strasno, a putevi izlaska iz mucne situacije, (ili nov pogled koji omogucuje njeno razumijevanje i prihvatanje) se otvara. <
>Uostalom i Ejla i njenih par posljednjij postova dokazuju:<
>sutra je uvijek novi dan. <
>Svako do
o<
>Goran <
>Milicin i Lukin tata <
> <i></i>

[lena1]

Moje djete ima autizam, 6 mu je godina i zanima me dali neko od vas ko ima djete sa autizmom ima terapijskog psa?