i da sad konačno dođemo do onoga što mi je bitno ....
i da, odgajam dijete u ateističkom duhu. ne samo da je odgajam po svojim svjetonazorima i svojim moralnim načelima i nevjerskim stavovima (na što mislim da imam sva roditeljska prava ovog svijeta, kao što to imaju majke vjernice koje djecu počnu učiti molitvi u ranim godinama il koje svake nedjelje idu na misu s djecom), nego ju odgajam i da kao (ateistička) manjina prihvati i zna za svoja prava u pretežito vjerskom okruženju. moj ateizam nije negacija teizma, nego je nešto puno više (što još točno, ... "osviješćavam se" pa me pitajte za koju godinu

), tako i moje dijete... učim da u hr velika većina vjeruje (il barem misli da vjeruje tj tako se izjašnjava

) da postoji bog (mada, kao što rekoh, nije bit samo vjerovanja u postojanje, nego to je puno više - to je "slavljenje" boga, što joj pokušavam također objasniti, koliko mogu za njene godine, primjereno) i da neki koji vjeruju bi želili i da ona vjeruje. al da smo mi (tu ubrajam i tatu, koji se odnedavno izjašnjava kao agnostik) izabrali ne da ne vjerujemo, nego da ne želimo boga kao prijatelja (koliko god on bio mio i drag, postojao on ili ne). eto. tako sam to ja mom djetetu objasnila. kratko rečeno:
ne vjerujemo i da, moje dijete ne vjeruje u boga. vjeruje u uskršnjeg zeku (a tko ne bi

). i učim je da joj nitko (pa posebice ne prabaka/baka/teta u vrtiću/a sutra i školi) ne može nagovarati da mora vjerovati u boga (oh, da... imali smo i takve situacije). i onda joj uz sve to učim toleranciji - da prihvati da drugi drugačije vjeruju i da se ne ismijava tuđim vjerovanjima, al da istovremeno svoje mišljenje brani i ne dozvoljava da ga se ne poštuje.
svaki roditelj (bio ateista/agnostik/skeptik il vjernik il što već) bira način na koji će prići djetetu, netko neće uopće spominjati religiju (i ostaviti dijete u potpunom neznanju, dok ga netko izvan roditeljskog doma ne izbombardira pitanjima), netko će odgajati dijete u vjerskom duhu, ja sam izabrala put da svom djetetu sve objasnim koliko mogu i koliko ona može shvatiti. kao što rekoh, nema to toliko veze s ateizmom, koliko mojim načinom roditeljstva i mojim karakterom. želim djetetu ponuditi nešto na što se može osloniti, što će mu dati snagu i znanje, da skopča i zna i shvati svijet koji ga okružuje (da možda ponekad u tim objašnjavanjima pretjerujem - to dozvoljavam kao kritiku, da taj način ne bih uopće trebala koristiti - to ne).
moje dijete je nedavno i slučajno gledalo kraj filma "borba titana", i to onog starog filma s harry hamlinom (mljac)... i vidjelo meduzu i objasnih joj tko je meduza i kako su meduzu ubili i objasnih joj da su ljudi prije vjerovali u puno bogova, a da ne spominjem šta su ljudi u pećinama vjerovali... i tako svakodnevno imamo ta objašnjavanja i ona već sad zna kako sebi vjernici objašnjavaju kako je nastao svijet u 7 dana prema bibliji i sl. i što je to uopće biblija (jedno pitanje povlači drugo.... ne radite ovo u svojim domovima, osim na vlastitu odgovornost

).
hoću reći, ne osjećam se stjerana u kut, vidim to više kao (životni) izazov, ne mislim(o) dijete slati na vjeronauk i znamo da će se znati snaći i u takvoj situaciji (ako i bude problema - premostit ćemo ih). i da to neće biti jedina situacija u njenom životu gdje će morati pokazati da nije konformista, jer ju roditelji ne odgajaju da takva bude.
ja sam se malo zanijela, pa ne zamjerite na litanijama

molim vas, ne hvatajte se za svaku moju riječ, nastojala sam što kraće (

) objasniti kako se snalazim u i za mene novoj i nesvakidašnjoj (roditeljskoj) situaciji i mislim (iako sam priličan autodidakt po tom pitanju) da smo na dobrom putu.
