Zato je ovo samo jedan kratki dio Sarine price koju dijelim sa 'citavim svijetom'.
Objavljujem je na ovom mjestu jer dugujem Pricu svojim virtualnim prijateljima, dugujem svojoj djevojcici i dugujem sebi.
Dan kada je rodjena Princeza / 05.01.2011. srijeda
Peto budjenje dana u novoj 2011. godini docekla sam sirom otvorenih ociju. Bila je to jos jedna noc bez sna.
Smijesno, ali da, nakon besanih noci, jutra sam docekivala umorna ali sretna. Osjecala sam se zasticenom u bjelini dana, od svega nepredvidivog sto moze da se desi tokom noci i izazove komplikacije.
Ustala sam iz kreveta i otisla u djecakovu sobu.
Spavao je, bezbrizan i sretan u svom svijetu snova. Nisam gubila vrijeme. Osjecala sam mozda bas "danas" bude poseban.
Otisla sam u kupatilo.
Voda, pa cak i samo njen zvuk, najbolji je relaksator, budilnik, poticaj zivota. Kao da sa mlazevima tople vode odlaze i sve postojece brige.
„Sta li nosi ovaj dan?“ razmisljam dok se posusujem.
„Sve ce biti dobro. Bitno je da je jutro.“ prolazi mi kroz glavu dok iz kupatila idem prema djecakovoj sobi.
Moj veliki djecak. Ljubim ga njezno u kosu.
Dok ga gledam sjecam se njega nekadasnjeg. Evociram uspomenu na vrijeme prije sedam godina dok smo zivjeli u Jeddi. Pustinja, miris mora, ljudi u galabijama i prekrasne plave oci.
Budi se, otvara oci i upucuje najljepsi osmjeh. Moj zivot- sve moje!!!
25. minuta koliko je ostalo do dolaska school bus-a koji ce ga odvesti u skoli provodimo u pripremama.
7,25 djecka izlazi iz kuce.
Jos uvijek je mrak. Dan polako pocinje da se budi. Trazim iglu, konac i kapicu u kojoj smo planirali da iznesemo bebu. To jos jedino nisam stigla da zavrsim od priprema za dolazak nase djevojcice. Sijem pet zrna bisera prljavoroze boje.
Moram i za princezu nesto orginalno skontati, kao sto sam prije osam godina za djecaka.
Doduse, to orginalno za djecaka bilo je kupljeno u KL- Malezija.
Bila sa smirena dok sam sila, cak sam uspjela formirati cvijet.
Provjerila sam torbe za bolnicu „ Danas cemo ih staviti u autu pa kad i ako zatrebaju neka stoje na pravom mjestu“.
Bolnica
Razdanilo se...
“Nista od snjezne idile i mojih januarskih ocekivanja“, razmisljam dok se vozimo u autu.
Bila je to zima bez snijega. Sa mm stizem u bolnicu smjestenoj na uzivsenju sa kojeg se pruza pogled na grad. Bolnica koja je pocetkom maja '92 bila jedna od prvih meta granatiranja. Djeca su se i dalje radjala ali na drugom mjestu, a bolnica na malom uzvisnju cekala je gotovo dvadeset godina da bude obnovljena.
„Danas cemo napokon sve znati. Odredicemo datum, vrijeme....agonija iscekivanja ce prestati.“ govorim muzu dok ulazimo u zgradu.
Na pregledu doktorica je kostatovala da sam otvorena 2-3 cm i da jos nije odlucila kada cemo raditi CR (s ozbirom da sam mjesec dana otvorena i sa jakim kontrkacijama), a termin je 11.01.2011. Odlucicemo dok vidi nalaze krvi, koji bi trebali biti gotovi tokom dana.
Svejedno mi je samo da bude po njenoj procjeni.
Salje me da zavrsim sa nalazima, pa cemo nakon toga kod nje u kancelariju da se dogovorimo i utvrdimo koji dan i u koliko sati.
Nakon ginekoloskog i uzv pregleda slijedi CTG bebinog srca, zatim EKG
Sve se odvijalo brzo i po planu dok nismo dosli do interniste. Starija zena, ozbiljnog pogleda prvi put mjeri pristisak, drugi pa treci. Ozbiljnim glasom objasnjava da mi je prtisak jakooo los, te da je ona par puta ponovo mjerila kako bi bila sigurna da je tako.
Komentarisem naglas „Vjerovatno je takav od uzbudjenja, do sada pa i jucer mi je pritisak bio dobar“
Nije nista rekla, ali na papiru vidim da je napisala „Hitna hospitalizacija“ (kasnije je doktorica koja me je porodila rekla kako nije problem bio sto je pritisak bio los, da nije takav kakav jeste imao utjecaja na otikucaje bebinog srca)
"Ipak je dobro sto sam torbe stavila u auto", govorim naglas, vise za sebe nego za mm, dok cekam na prijem kroz standardnu proceduru u bolnici.
Prijem i pripreme
Prizmelje zgrade. Prijemna ambulanta. Mlada doktorica ispituje i zapisuje. Bezbroj pitanja.... Slijedi vaganje, mjerenje itd
Vaga pokazuje tri kg vise od moje vage (kasnije su mi cimreke u sobi rekle da je i po njihovoj vagi ova bolnicka poakazala tacno tri kg vise )
Muz se pozdravlja sa mnom i odlazi na rucak van zgrade. Ako sta bude zvacu ga na telefon dogovorili smo se.
Dalje se ne sjecam detalja....kao kroz maglu. Nedostaje mi par dijelova. Jednostavno ne mogu da se sjetim.
Nakon sto sam se pozdravila sa muzem u spavacici i ogrtacu otisla sam na 7 ili osmi sprat sa glavnom med sestrom.
Ovaj dio mi fali....i evo dok sada evociram uspomene prvi put nakon pet mjeseci sjetila sam se nekih dijelova iz price koju vam pisem, a koji su nedostajali (nevjerovatno, ipak isplati se pisati
)Da, da ponovo su me stavili na CTG!!!! (sad se vec sjecam, samo ovaj drugi put bila sam u spavacici)
Koliko sam dana i noci pokusavala da se sjetim da li sam jednom ili dva puta bila na CTG tog jutra. Po onome sto je doktorica rekla za bebne otkucaje, morao je da bude i drugi put. Drugi put koji je bio izbrisan iz moga sjecanja.
Sve do sada. Sada sam se sjetila tog drugog puta.
Valjda je taj CTG bio kljucan za dalji tok zato sam toliko razmisljala da li se desio i kada???
Slijedilo je klistiranje i priprema za operaciju.
Prije nego sto cu otici da se tusiram, stavila sam da se puni gotovo prazna baterija na mobitelu.
Kasnijece se pokazati da iako se kratko punio, ovo je bio jako vazan potez u tom trenutku.
Kao i prisebnost da nazovem muza, a zatim i njegovog vozaca. Naime, dragi je u tim trenucima bio nedostupan. Uvijek je tako, kad nam neko ili nesto treba bude ga nemoguce naci, ili jednostavno bude nedostupno.
Srecom sjetila sam se njegovog vozaca. Nazvala sam ga i zamolila da nas hitno poveze.
„Izgleda da me pripremaju za carski. Pozuri neces stici“ rekla sam.
Nakon tusiranja, obukla sam bolnicku zelenu spavacicu, preko nje ogrtac.
Krenula sam u neizvjesnost.
Carski
Prije nego sto smo usli u operacini blok zamolila sam sestru da obavim dva kratka tel poziva.
Nazvala sam mamu i sestru i rekla im da mi je baterija skoro prazna pa da ne brinu ako budu zvale sto ne javljam.
„Jos uvijek sam u bolnici, vadim nalaze. Pritisak mi je malo visok. Javicu vam se za 2-3 sata“
"Povjerovale su" odahnula sam.
Usla sam sa dvije kamere i mobitelom. Sve to sam spustila „negdje“, na neki krevet. Opet kao kroz maglu navire sjecanje i gubi mu se trag.
Stajala sam u hodniku izmedju soba u kojima su lezale porodilje. Jeza me je obuzimala gledjauci prema tim zenama. Ne ja necu izgledati ovako slabo, bespomocno, mrtvacki, mislila sam u sebi. Ovako izgledaju "druge zene"- hrabrila sam se.
Prije nego sam usla u salu, da, na svojim nogama, pitala sam za WC. Jedna mlada sestrica ili je mozda bila i doktorica pocela je da se dere na mene kako sam mogla da sidjem u svom ogrtacu u operacioni blok.
Ne znam sta da joj kazem. Nisam mogla polugola sa rastvorenom na ledjima, kratkom spavaciom proci citavu bolnicu, i kao takva sresti brojne posjetioce, lezece pacijente, majke, sestre, doktore....
Ona i dalje vristi. Kako sam uopce mogla da se „provucem“ sa ogrtacem u taj dio????
U tom trenutku pojavila se doktorica koja me je porodila. Bila je gruba prema sestri sto me je maltretirala neposustajuci u svom maltretiranju, dok sam ja poput djeteta gledala izgubljenja u nju.
Osjecala sam se kao "Alisa u zemlji cudesa"
Odjednom sam bila u nekom potpuno novom svijetu. Svijetu ljudi u zelenim manitilima i istim takvim kapama.
Ulazim u prostranu i velika operacinu salu. Moderna, nova, streilna i uzasno hladna. Ne znam je li mi hladno zbog zime ili uzbudjenja. Vjerovatno i zbog zime i zbog uzbudjenja. 2 u 1, bas kao sto smo i nas dvije jos uvijek 2 u 1. Oko mene bezbroj polumaskiranih ljudi u zelenom. Svi su u nekom poslu. Zure. Nervoza se osjeti u zraku. Samo sam ja mirna, ili bolje receno, cini mi se da jesam. Ustvari sam izgubljena. Nisam ni svjesna sta se desava, ili jesam ali ignoriram svijest???
Sjela sam na operacioni stol.
U cijelom tom haosu, ljudi koji zure, odjednom sam iza stakla u zelenom odijelu ugledala mm. Jedva sam ga prepoznala. U tim trenucima nisam se bila sjetila da je trebao doci, nisam se sjetila traziti ga pogledom....
Bio je tako daleko od mene fizicki, kao da nije ni bio tu. Ipak, stigao je!!!
Dvije doktorice anestiolozi krenule su sa davanjem spinalne u kicmu.
„Opusti se“ naredjivala je krupna doktorica. „Opusti ramena.“
Ljuti se na mene sto se ne opustam brzo kako je ona zamislila.
Nisam kod firzera pa cak i tamo se ne opustam potpuno, razmisljam dok osjecam ubod igled u kicmi.
Ova druga naredjuje da se sama „tako opustana“ sa opustenim ramenima, nabadam na iglu.
Trudim se maximalno, guram kicmu prema igli...osjecam je u prsljenu. Nemam jasno sjecanje ali mislim da sam vristala od bolova.
Ovako nije boljela injekcija u kicmu kada sam se poradjala sa Ibrahimom.
Agonija traje minutama.
"Sve za moju bebu" tjesim se pozitivnim mislima.
Doktorice sto pokusavaju da mi daju spinalnu su dosta vec nerovozne i prilicno grube u ophodjenju.
Hitan carski koji radi dirketorice ginekoloske klinike i koja je bas njih izabrala kao najbolje. Nije bilo jendostavno naci se na njihovom mjestu, ali ne, nema opravdanje....
„Uspavajte je“ cujem glas doktorice.
U tom trenutku htjela sam da ustanem. Bjezim.
Recicu im: „Neka hvala porodicu se kad bude sudjeno“
Ali poput robota poslusno pratim komandu i tjesim se, jer znam da cu vec narednog trenutka biti mama.
Hvala Bogu na „uspavljivanju“ u Istanbulu, naucilo me je da nase odustvo traje samo jednu stotinku i oslobodilo straha.
„Amina, koliko si visoka?“
„174-5“ odgovaram.
„Disi duboko“, govori krupna doktorica anesteziolog dok mi maskom pritisce usne i nos kao da ce me ugusiti.
„Pritiscete me, ne mogu disati“
Stisak je popustio. Dva-tri duboka uzdisaja i to je bilo to.
To je bio moj porodjaj!!!
Frustirajuce iskustvo, bez sjecanja i emocija.
Izmedju sjecanja
...............
Ljuta sam jer su mi uskratili sjecanje, ali i svjesna dvije stvari.
Prvo zahvaljujuci tim okolnostima (totalna anestezija) „prezivjela sam prvi susret“
Drugo, Sari je bilo sudjeno da dodje u moj zagrljaj 06.01. (dan poslije) ma koliko sam svim srcem zeljela jedino da izbjegnem taj datum.
06.01. sedamanaest godina prije, zadnji put sam zagrlila i poljubila svog oca. I danas se jasno sjecam tog zagrljaja i poljubca.
Bila sam jos uvijek u krevetu, spavala...cujem otac odlazi, ustajem i bukvalno teturajuci idem prema njemu, jer nisam zeljela propustiti da ga poljubim. Snena u tetkinoj spavacici do koljena protezem se na prste i ljubim ga. Posljednji put.
Sedamnaest godina poslije u svoje narucje primam novi zivot. Djevojcicu cije ime u prijevodu ima isto znacenje kao i ime mog oca (sreca). Cije ime ima isti broj slova, i pocinje istim slovom kao sto je ime mog oca.
Prije sedamanaest godina sreca je izasla iz mog zivota. Danas je "Sreca" ponovo sa mnom!
Budjenje
„Amina, Amina nemoj spavati“ cujem zenski glas.
Necu spavati, trudim se ali ipak.....
Sljedece cega se sjecam je bol prilikom prebcivanja na krevet, drhtavice, glasa kojeg nemam i strasnog umoraaaaa.
Zedna sam. Dodaju mi gazu.
Odjednom iznad moje glave stoji mm.
U zelenoj doktorskoj odori. Smijesi se. Znam da bih trebala da pitam sva ona pitanja koja sam sa nestrpljenjem zeljela da znam, ali ne nemam snage, interesa i zelje.
Hladno mi je. Pokrivaju me novim dekama.
Izraz lica mm govori da je sretan. Znaci da je sve dobro proslo. Ostalo me ne zanima. Sutim, ne pitam. Ipak, osjecam tjeskobu, (iako mi je svejedno, bar sam mislila tako) zasto ne govori, kako je beba??
„Kako si?“ pita.
Okrecem glavu na lijevu stranu da sakrijem suze.
On pokazuje prve bebine slike. Neosjecam euforiju, kao da ja nisam ja. Ljuta sam na sebe jer nemam snage da budem sretna.
„Prelijepa je“
Iz tamnih ociju izbija nevjerovatno plavetnilo. Prelijepa je, ali znala sam da ce biti.
On pita da obavjestimo moju mamu, sestru i njegove.
„Nemoj moram povratiti snagu.“
Totalno sam promukla, grlo me boli....prepasce se ako me cuju.
Nakon par minuta slijedi okretanje telefonskih brojeva.
Mama cim je vidjela da zove mm skontala je pa mu je od uzbudjenja spustila slusalicu.
Sestra se bila uplasila jer je glas od mm bio ozbiljan i tih (s ozbirom da je zvao iz sobe intenzivne njege).
Drago mi je da sam ih postedila sekiracije. One jesu dobro pretpostavljale da im necu reci pravi datum kada, ali su skontale da cu im reci kako su me ostavili za pon, a carski ce se raditi u petak. Medjutim, Sara je rodjena dva dana prije petka, i cetiri dana prije ponedjeljka.
Zao mi je sto ne mogu sudjelovati jednakog ushicenja kao i mm. Osjecala sam se slabom za slusati, gledati, disati....
"Obecao sam sebi, nikada vise necu reci da sam ih ja rodio. Ni u sali. Bilo je strasno. Sve sam snimio" govori mm.
Nakon toga odlazi sa intenzive, dijeliti srecu sa ostatkom svijeta.
Ostala sam sama u hladnoj bolnickoj sobi sa tri jednako ranjive zene.
...........................
. Prelijepo pises, milina citati.
.
)
