Piše sam u boravku. Ukoliko je nešto što mora kod kuće obaviti opet radi sam: počinje odmah čim stigne doma, ne izuva se, ne pere ruke,

, ne bi ni torbu s leđa skinuo da ne mora iz nje knjige izvaditi. ne, nije prvašić

, drugi razred.
Pregledam ukoliko me pita, a ponekad pitam i ja njega mogu li mu u torbu pogledati: mislim da mu tako potvrđujem kako je škola njegova obaveza, a ne moja. Za sada funkcionira dobro.
Dođem i ja u napast nepozvana intervenirati, par puta smo kao radili nešto skupa, pa se posvađali: zapilili oboje i na koncu sam odustala: osjetila sam da ću inzistirajući dalje stvoriti nesigurnost u njemu i ovisnost o meni, sada se ograničavam samo na to da mu ponudim izvor mogućeg odgovora: pogledaj u rječnik, leksikon, enciklopediju.... Uostalom, ima on pravo i griješiti i ispravljati svoje greške: bolje neka nauči to sad, dok je mali, nego kasnije.
Ali mislim kako možda ne bi to bilo tako da nema(mo) učiteljicu koja inzistira na tome da su škola i školske obaveze briga djeteta (i njena), a ne roditelja (mi smo samo logističari). Kada bi obavezu prebacila na nas, ne vjerujem da bi sve ovo bilo tako jednostavno.
(Imam iskustva s radionicom klavira, u početku je vježbao sam i sve je bilo u redu, ali kad je to teta čula, prigovorila jednom, dvaput... meni, pred njim... na kraju sam se našla uz klavir dok on vježba, rezultati izvrsni (imao je pet godina), a njemu i meni muka od svega. Nije to tako bilo zamišljeno. Promjenili smo tetu (i još radi s njom). Bilo bi, naravno, sve puno teže da je u pitanju redovna škola.)