Eustahije Brzić iliti kako nas je mali Švabo sve iznenadio
Postano: 10 ožu 2002, 14:13Daklem, priča ide vako. Subota ujutro: ja na seminaru. Poslije seminara vrludam po gradu, ispijam kavice, posjećujem frendicu u studentskom. Sa vrata joj govorim: "Joj Ana, ja sam ti trudna..." . Ona me u bunilu gleda i kaže "Do
o jutro, pa trudna si već 9 mjeseci". Ja reko: "Ma znam, ali tek sad to osjećam, ako bude ovako do kraja poludit ću". Popismo kavicu, ja krenuh kući. Pješice, da se malo razgibam (kao da već pola dana prije toga nisam hodala). Svekriva moja omiljena dade mi jest, cimer moj omiljeni pita "Oćeš sa mnom na gradilište, moram farbati profile?". "Oću, ljubavi, oću, uopće nisam umorna i uopće mi se ne spava, jedva čekam nešto fizički raditi". Oko 17:00 eto nas na gradilištu. On farba profile, ja šećem po šumama i gorama i glumim milu geru. Tu i tamo malo mu pomognem. 18:00 profili pofarbani. Sjedimo u hali i pričamo o velikim poslovnim planovima. Ja mu kažem, u sred razgovora o milijunskim iznosima, "A jesi li ti svjestan da bi ja mogla svakog časa roditi?!". On kaže "Jesam, a jel znaš možda koliko nam je dužan taj i taj?". 18:30, Igore, amo kući, ne mogu više ovdje sjedit. Sjeli u auto tek u 19:00, nakon par minuta ja osjetim nešto curi... Da se razumijemo, meni to nešto curi skoro svaki dan od onog odlaska u Vinogradsku, doktori su me uvjerili da ja to umišljam i tako ja ne o
aćah pažnju na curenje. Radi razbijanja monotonije, u šali, kažem Igoru "Ja opet curim" (to mu govorim svako jutro). On, naviknut na takve izjave "I šra ćemo sad?", ja "Ali ja stvarno curim, cijeli sic ti je mokar (lažem naravno), on se smije. Došli kući. Ja se išla istuširat, da baš ne smrdim u kinu. Ušla pod tuš, i tad FLJUS! - nema greške, to je ipak to. Pa kad sam već tu di jesam, idem se izdepilirat. Malo me uhvatila panika, ali mislim, polako, ne mogu odmah u bolnicu, ništa nije spremno. Spakirala torbu, našla popis na mamamaibebama šta mi sve treba. Otišla u Getro po sitnice koje su falile, u apoteku po bivacin sprej. Igor pizdio od nervoze. <
>Bolnica. Stigli oko 21:00. Kažem babici "Ja iscurila". "Jel imate trudove" pita ona, ja kažem da nemam. Nakon pregleda stave me na ctg ili šta već, i ona počne vikati na mene "Šta nemaš trudove, ženo luda, imaš ih svakih 10 min", ja ju gledam u bunilu. I onda shvatim da ih stvarno imam. Slijedi klistir - meni se čini da sam malo perverzna, ali zbilja jedno vrlo ugodno iskustvo - radit ću to i doma . <
>Doktori: Arap, Doktor krvavih očiju (u kojeg sam se kasnije zaljubila) i Nervozni. Oko 23:00 imam trudove svakih 2-3 min. Nervozni dolazi i želi me staviti na drip, ja odbijam poslušnost. Sestra ipak donosi drip, ja kažem da ću potpisati da ga ne želim. Puste me na miru. Oko 00:30 u predrađaoni u krevetu do mene rađa žena koja nije htjela noge širit . Svi viču na nju, kravo, krmačo, rodila si prvi put, rodit ćeš i sad, 6 ljudi je oko nje, jedni drže noge, drugi ruke, doktori psuju i sjede joj na trbuhu. Porod gotov oko 00:45, a i ja gotova - premrla od straha. Vičem babici "Zovite mog doktora krvavih očiju, ja rađam". Babica kaže, tvoj doktor spava, sad ćemo mi tebe u box. U 00:55 ja u boxu, dolazi mi sestra da mi pruži podršku. Nakon onog užasa u predrađaoni odlučim da sve što prije završi, i zbilja sve ide svojim tokom, svi zadovoljni. A onda dođe dr. Nervozni i laktom mi pritisne trbuh, babica osjeti da ću se raspuknit i recne me, a ja zapsujem "Pička ti materina svinjo glupa šta me nisi pusti na miru, s idući trudom bi mali sam izašao" (ja se baš i ne sjećam svog psovanja, ali sestra je svjedok, kaže da su babice umirale od smjeha koliko sam ispsovala dr. Nervoznog). Švabo izašo u 01:13.<
>Mali Švabo je zaplakao, malo su mi ga dali, i onda adio u san na šivanje (probudila se pri kraju - Bože, koji užas). Cijelu noć sam slala SMS poruke i šetala po predrađaoni ko da nisam rodila, i jedva čekala jutro da mi donesu Švabu. Ali nisu mi ga donijeli - na odjelima nije bilo mjesta, a bebače ne donose u predrađaonu - bila sam najtužnija mama na svijetu.<
>Ali kad su me napokon smjestili u sobu - i donijeli mi malu štrucu - UF, koji osjećaj!<
>I sad smo kući, imam najdivnije dijete na svijetu - skoro pa da i ne znam kako plače, po noći se budim prije nego on zaplače (koji savršeni osjećaj za tajming), nahranim ga, presvečem ako treba, i natrag na spavanac. Ja se isto osjećam fantastično, izgledam bolje nego ikad (mršavija nego prije trudnoće a cice duplo veće ), i puna sam energije... <i>Edited by: ninagk at: 3/18/02 6:54:17 pm<
></i>
o jutro, pa trudna si već 9 mjeseci". Ja reko: "Ma znam, ali tek sad to osjećam, ako bude ovako do kraja poludit ću". Popismo kavicu, ja krenuh kući. Pješice, da se malo razgibam (kao da već pola dana prije toga nisam hodala). Svekriva moja omiljena dade mi jest, cimer moj omiljeni pita "Oćeš sa mnom na gradilište, moram farbati profile?". "Oću, ljubavi, oću, uopće nisam umorna i uopće mi se ne spava, jedva čekam nešto fizički raditi". Oko 17:00 eto nas na gradilištu. On farba profile, ja šećem po šumama i gorama i glumim milu geru. Tu i tamo malo mu pomognem. 18:00 profili pofarbani. Sjedimo u hali i pričamo o velikim poslovnim planovima. Ja mu kažem, u sred razgovora o milijunskim iznosima, "A jesi li ti svjestan da bi ja mogla svakog časa roditi?!". On kaže "Jesam, a jel znaš možda koliko nam je dužan taj i taj?". 18:30, Igore, amo kući, ne mogu više ovdje sjedit. Sjeli u auto tek u 19:00, nakon par minuta ja osjetim nešto curi... Da se razumijemo, meni to nešto curi skoro svaki dan od onog odlaska u Vinogradsku, doktori su me uvjerili da ja to umišljam i tako ja ne o
aćah pažnju na curenje. Radi razbijanja monotonije, u šali, kažem Igoru "Ja opet curim" (to mu govorim svako jutro). On, naviknut na takve izjave "I šra ćemo sad?", ja "Ali ja stvarno curim, cijeli sic ti je mokar (lažem naravno), on se smije. Došli kući. Ja se išla istuširat, da baš ne smrdim u kinu. Ušla pod tuš, i tad FLJUS! - nema greške, to je ipak to. Pa kad sam već tu di jesam, idem se izdepilirat. Malo me uhvatila panika, ali mislim, polako, ne mogu odmah u bolnicu, ništa nije spremno. Spakirala torbu, našla popis na mamamaibebama šta mi sve treba. Otišla u Getro po sitnice koje su falile, u apoteku po bivacin sprej. Igor pizdio od nervoze. <
>Bolnica. Stigli oko 21:00. Kažem babici "Ja iscurila". "Jel imate trudove" pita ona, ja kažem da nemam. Nakon pregleda stave me na ctg ili šta već, i ona počne vikati na mene "Šta nemaš trudove, ženo luda, imaš ih svakih 10 min", ja ju gledam u bunilu. I onda shvatim da ih stvarno imam. Slijedi klistir - meni se čini da sam malo perverzna, ali zbilja jedno vrlo ugodno iskustvo - radit ću to i doma . <
>Doktori: Arap, Doktor krvavih očiju (u kojeg sam se kasnije zaljubila) i Nervozni. Oko 23:00 imam trudove svakih 2-3 min. Nervozni dolazi i želi me staviti na drip, ja odbijam poslušnost. Sestra ipak donosi drip, ja kažem da ću potpisati da ga ne želim. Puste me na miru. Oko 00:30 u predrađaoni u krevetu do mene rađa žena koja nije htjela noge širit . Svi viču na nju, kravo, krmačo, rodila si prvi put, rodit ćeš i sad, 6 ljudi je oko nje, jedni drže noge, drugi ruke, doktori psuju i sjede joj na trbuhu. Porod gotov oko 00:45, a i ja gotova - premrla od straha. Vičem babici "Zovite mog doktora krvavih očiju, ja rađam". Babica kaže, tvoj doktor spava, sad ćemo mi tebe u box. U 00:55 ja u boxu, dolazi mi sestra da mi pruži podršku. Nakon onog užasa u predrađaoni odlučim da sve što prije završi, i zbilja sve ide svojim tokom, svi zadovoljni. A onda dođe dr. Nervozni i laktom mi pritisne trbuh, babica osjeti da ću se raspuknit i recne me, a ja zapsujem "Pička ti materina svinjo glupa šta me nisi pusti na miru, s idući trudom bi mali sam izašao" (ja se baš i ne sjećam svog psovanja, ali sestra je svjedok, kaže da su babice umirale od smjeha koliko sam ispsovala dr. Nervoznog). Švabo izašo u 01:13.<
>Mali Švabo je zaplakao, malo su mi ga dali, i onda adio u san na šivanje (probudila se pri kraju - Bože, koji užas). Cijelu noć sam slala SMS poruke i šetala po predrađaoni ko da nisam rodila, i jedva čekala jutro da mi donesu Švabu. Ali nisu mi ga donijeli - na odjelima nije bilo mjesta, a bebače ne donose u predrađaonu - bila sam najtužnija mama na svijetu.<
>Ali kad su me napokon smjestili u sobu - i donijeli mi malu štrucu - UF, koji osjećaj!<
>I sad smo kući, imam najdivnije dijete na svijetu - skoro pa da i ne znam kako plače, po noći se budim prije nego on zaplače (koji savršeni osjećaj za tajming), nahranim ga, presvečem ako treba, i natrag na spavanac. Ja se isto osjećam fantastično, izgledam bolje nego ikad (mršavija nego prije trudnoće a cice duplo veće ), i puna sam energije... <i>Edited by: ninagk at: 3/18/02 6:54:17 pm<
></i>