Točno u podne
Postano: 02 ruj 2008, 01:08Naše prvo zlato, Loru (ljubi je majka), rodila sam iznimno brzo i lako, svega 3,5h nakon prvog truda, baš onako kako sam "planirala"…
Taru nam je roda donijela a bilo je to ovako…
Trudna sam ostala negdje oko Lorinog drugog rođendana (08 mj/2007), taman kad sam ponovno počela raditi. U siječnju sam s trbušinom do zuba bauljala po sajmu u Frankfurtu (službeno) i premda me liječnik još od prosinca tjerao na bolovanje, radila sam do ožujka.
Obje trudnoće bile su gotovo identične, čak toliko da se liječnik (isti je vodio obje trudnoće) našalio kako će na dokumentaciji samo datume izmijeniti.
I ovu sam bebu “nosila” jako nisko, cerviks se rano skratio, počela se otvarati, liječnik molio Boga da uspijem ući u 9. mj. a ja cool… Takav sam scenarij već doživjela pa sam rodila na sami dan termina, nekako sam osjećala da će i ovoga puta biti jednako do samoga kraja.
Premda su me svi uvjeravali kako je drugi porod lakši od prvog, priznajem, pribojavala sam se…
Ako sam prvo dijete rodila 3,5h nakon prvog truda, nakon svega 5 min provedenih u rađaoni, onda s drugim, po gornjoj teoriji, neću stići do rodilišta. Uh, za dlaku…
Trudovi su počeli oko 9 ujutro na dan termina (14.05.2008.) svakih 10 min tolikom žestinom da su mi oči iskakale kao onom mačku iz crtića. Stepavalo me kao da mi štemajzlom netko po kičmi štema a bolje da ne znate kak’ sam od toga živčana bila. Vid’la moja majka (Bog ju blagoslovio) da je voda došla do grla pa je uzela Loru i odoše u šetnju. Šogor u špajzi lijepi pločice. Pozelenio od straha…Nit’ on išta pita, nit’ ja išta govorim. Zelenimo mi tako oboje…Svak' zbog svoje muke. Čekam ja da izađe čep, pukne vodenjak (ma da, baš onako filmski, kao u prvoj trudnoći)…Ništa…Eh, oko 11h mi umjesto vodenjaka pukne film (uf, što sam strpljiva, ha?). Zovem MMa, rekoh aj ti dođi pa lijepo budi požarni jer brat će ti se srušit’ od straha a ja ne znam kud ću sa sobom kam ću još sa njim. I doš’o MM odmah. Ja u kadu a ono stepavaaaaaaaa aaaaaaaaa, istuširat’ se ne mogu. Jedva to nekako obavim kad…eto ga čep, trudovi na 5, 3, 4, 5, 2, 3… min. Uh!!!
Krenusmo u 11:30 iz Olimpijskog sela (Dubrave) put Sv. Duha.
Majko mila ak’ sad zapnemo u gužvi na onom semaforu kod Kruga ja bum se pod onim nadvožnjakom malo dalje porodila.
I tako skopavam face, grčim se od bolova, MM melje, drobi, zvocka: “kaj ak’ zakasnimo, kaj ću sad…” (mislim si: “A kad si ti nekam na vrijeme stigao?”), žena me neka na semaforu, auto do nas, sažaljivo gleda, s osmjehom me ispraća, vidi i ona što je na stvari…
“Eno murije!!!”-veli MM. Da i?-odgovorim. “Pa sad ću ih zaustavit’ pa nek nas prate do bolnice, ja te na cesti porađao ne budem, vi'š da je gužva”.
I tu ja njega jedva odgovorim od tog nauma i sami Bog spasi MMa od toga da me na Slavonskoj porodi jer smo već nakon 25 min bili blizu bolnice.
MM:“Ajmeeeeeeeee, a gdje ću se parkirat’ ”.
JA: “Jooooooooooooooooj, tuduma, koje parkiranje? Pali sva 4 žmigavca i piči pred ulaz!”
MM: “Jednosmjerna, ne mogu u suprotan smjer!”
JA:”Onda me ti porodi!”
MM: “OK, znači u suprotan smjer.”
Iskačemo iz auta, uskačemo u lift, gotovo padam od bolova, upadamo na odjel. U zadnji čas. Mlada, simpa doktorica bi me rado pregledala, sestra brže-bolje svuče hlače s mene, naslone me na stol…Uh, nema se što za gledati, žena rađa, sva je blijeda…Uspaničarili se jadni…Trčimo prema boxu, skidaju me po putu, pojavljuje se i doktor: “Nado, ti ćeš ju poroditi, hvala Bogu da i mi jednu s vrata porodimo”. Ajme, imenjakinja će me, juhuuuuuuuuu…
Hopla, ja na stol, čarape mi ostaviše, one bapske najlonke do koljena. Nisu oni normalni!!! Da samo znaju koliko mi je vremena i truda trebalo da večer prije napravim francusku manikuru na nožnim noktima. Ajme, uzalud mi sav taj trud…
Trud!!! Ja na stol, Nada viče nemoj još tiskat', vraga nemoj kad ja moram. Doktor viče nemojte ju rezat’, može ona to. Ja se derem da ne mogu. Svako po svom pere, sekunde prolaze...Dotrči još jedna babica, mazi me po kosi, izvještava me o situaciji na prvoj liniji fronte. Sekunde prolaze... Ja se derem da ne mogu (ona tamo 2 boxa dalje negdje mi skida sve po spisku, satima se sigurno muči pa šuti), babica kaže pogledaj si ju. Ajme, pogledam prema dolje a Tara napola vani, stisnula šakice na prsima i spaaaaaaaavaaaaaaaa. Točno je podne! Dobro nam došla prekrasna djevojčice!!!
A MM??? Kad sam, onako već gotovo četveronoške, ulazila na odjel, pita me, MENE ON PITA (!!!): “A što ću ja sad”? Majko mila…Auto preparkiraj!!!! Pa se vrati! I pozvoni tu, pokaži im potvrdu da te puste na porod!
Nije on inače tak' mutav
Klinac! Nije MM do auta stigao, ja rodila. Il’ on sporo hoda, il’ ja brzo rađam??? Vratio se, sve onako kako sam mu rekla, pozvonio, al’…Čestitam, supruga je rodila djevojčicu.
I Taru je, kao i Loru, na istom parkingu dočekao.
Bebu su samo obrisali, APGAR 10/10, onako goluždravu ju ogrnuli pelenom i spustili mi ju u naručje na prvi podoj.
Nakon sat vremena sestra Nada je Taru odnijela po prvi tatin poljubac…
Lijepa moja djevojčica, roda mi ju donijela gotovo sredinom godine i sredinom mjeseca, usred tjedna, usred bijela dana, točno u podne.
Ljubi ju majčica!
P.S.
Nakon Tare i mene su odvezli u hodnik MMu.
Prošla sam bez klistira i brijanja (iako niti to nije neki bed), bez dripa, pucanja, rezanja. Nakon poroda bila sam kao nova…
U bolnici smo ostale 3 dana, 24h/dan zajedno, prekrasno iskustvo ne bih ga mijenjala (znam, lako je meni reći, porod mi je bio lagan).
Za bolnicu i svo osoblje od spremačice do liječnika imam samo riječi hvale (a teti kuharici sam oprostila onaj gaf jer joj nije bio dan…), puni su vedrine, spremni i voljni pomoći, suosjećajni…Pravi primjer bolnice PRIJATELJA DJECE.
Ako Bog da čitati ćete, jednom, i moju treću priču s poroda. Obzirom na brzinu, nadam se da će mjesto radnje biti rodilište…
Taru nam je roda donijela a bilo je to ovako…
Trudna sam ostala negdje oko Lorinog drugog rođendana (08 mj/2007), taman kad sam ponovno počela raditi. U siječnju sam s trbušinom do zuba bauljala po sajmu u Frankfurtu (službeno) i premda me liječnik još od prosinca tjerao na bolovanje, radila sam do ožujka.
Obje trudnoće bile su gotovo identične, čak toliko da se liječnik (isti je vodio obje trudnoće) našalio kako će na dokumentaciji samo datume izmijeniti.
I ovu sam bebu “nosila” jako nisko, cerviks se rano skratio, počela se otvarati, liječnik molio Boga da uspijem ući u 9. mj. a ja cool… Takav sam scenarij već doživjela pa sam rodila na sami dan termina, nekako sam osjećala da će i ovoga puta biti jednako do samoga kraja.
Premda su me svi uvjeravali kako je drugi porod lakši od prvog, priznajem, pribojavala sam se…
Ako sam prvo dijete rodila 3,5h nakon prvog truda, nakon svega 5 min provedenih u rađaoni, onda s drugim, po gornjoj teoriji, neću stići do rodilišta. Uh, za dlaku…
Trudovi su počeli oko 9 ujutro na dan termina (14.05.2008.) svakih 10 min tolikom žestinom da su mi oči iskakale kao onom mačku iz crtića. Stepavalo me kao da mi štemajzlom netko po kičmi štema a bolje da ne znate kak’ sam od toga živčana bila. Vid’la moja majka (Bog ju blagoslovio) da je voda došla do grla pa je uzela Loru i odoše u šetnju. Šogor u špajzi lijepi pločice. Pozelenio od straha…Nit’ on išta pita, nit’ ja išta govorim. Zelenimo mi tako oboje…Svak' zbog svoje muke. Čekam ja da izađe čep, pukne vodenjak (ma da, baš onako filmski, kao u prvoj trudnoći)…Ništa…Eh, oko 11h mi umjesto vodenjaka pukne film (uf, što sam strpljiva, ha?). Zovem MMa, rekoh aj ti dođi pa lijepo budi požarni jer brat će ti se srušit’ od straha a ja ne znam kud ću sa sobom kam ću još sa njim. I doš’o MM odmah. Ja u kadu a ono stepavaaaaaaaa aaaaaaaaa, istuširat’ se ne mogu. Jedva to nekako obavim kad…eto ga čep, trudovi na 5, 3, 4, 5, 2, 3… min. Uh!!!
Krenusmo u 11:30 iz Olimpijskog sela (Dubrave) put Sv. Duha.
Majko mila ak’ sad zapnemo u gužvi na onom semaforu kod Kruga ja bum se pod onim nadvožnjakom malo dalje porodila.
I tako skopavam face, grčim se od bolova, MM melje, drobi, zvocka: “kaj ak’ zakasnimo, kaj ću sad…” (mislim si: “A kad si ti nekam na vrijeme stigao?”), žena me neka na semaforu, auto do nas, sažaljivo gleda, s osmjehom me ispraća, vidi i ona što je na stvari…
“Eno murije!!!”-veli MM. Da i?-odgovorim. “Pa sad ću ih zaustavit’ pa nek nas prate do bolnice, ja te na cesti porađao ne budem, vi'š da je gužva”.
I tu ja njega jedva odgovorim od tog nauma i sami Bog spasi MMa od toga da me na Slavonskoj porodi jer smo već nakon 25 min bili blizu bolnice.
MM:“Ajmeeeeeeeee, a gdje ću se parkirat’ ”.
JA: “Jooooooooooooooooj, tuduma, koje parkiranje? Pali sva 4 žmigavca i piči pred ulaz!”
MM: “Jednosmjerna, ne mogu u suprotan smjer!”
JA:”Onda me ti porodi!”
MM: “OK, znači u suprotan smjer.”
Iskačemo iz auta, uskačemo u lift, gotovo padam od bolova, upadamo na odjel. U zadnji čas. Mlada, simpa doktorica bi me rado pregledala, sestra brže-bolje svuče hlače s mene, naslone me na stol…Uh, nema se što za gledati, žena rađa, sva je blijeda…Uspaničarili se jadni…Trčimo prema boxu, skidaju me po putu, pojavljuje se i doktor: “Nado, ti ćeš ju poroditi, hvala Bogu da i mi jednu s vrata porodimo”. Ajme, imenjakinja će me, juhuuuuuuuuu…
Hopla, ja na stol, čarape mi ostaviše, one bapske najlonke do koljena. Nisu oni normalni!!! Da samo znaju koliko mi je vremena i truda trebalo da večer prije napravim francusku manikuru na nožnim noktima. Ajme, uzalud mi sav taj trud…
Trud!!! Ja na stol, Nada viče nemoj još tiskat', vraga nemoj kad ja moram. Doktor viče nemojte ju rezat’, može ona to. Ja se derem da ne mogu. Svako po svom pere, sekunde prolaze...Dotrči još jedna babica, mazi me po kosi, izvještava me o situaciji na prvoj liniji fronte. Sekunde prolaze... Ja se derem da ne mogu (ona tamo 2 boxa dalje negdje mi skida sve po spisku, satima se sigurno muči pa šuti), babica kaže pogledaj si ju. Ajme, pogledam prema dolje a Tara napola vani, stisnula šakice na prsima i spaaaaaaaavaaaaaaaa. Točno je podne! Dobro nam došla prekrasna djevojčice!!!
A MM??? Kad sam, onako već gotovo četveronoške, ulazila na odjel, pita me, MENE ON PITA (!!!): “A što ću ja sad”? Majko mila…Auto preparkiraj!!!! Pa se vrati! I pozvoni tu, pokaži im potvrdu da te puste na porod!
Nije on inače tak' mutav
Klinac! Nije MM do auta stigao, ja rodila. Il’ on sporo hoda, il’ ja brzo rađam??? Vratio se, sve onako kako sam mu rekla, pozvonio, al’…Čestitam, supruga je rodila djevojčicu.
I Taru je, kao i Loru, na istom parkingu dočekao.
Bebu su samo obrisali, APGAR 10/10, onako goluždravu ju ogrnuli pelenom i spustili mi ju u naručje na prvi podoj.
Nakon sat vremena sestra Nada je Taru odnijela po prvi tatin poljubac…
Lijepa moja djevojčica, roda mi ju donijela gotovo sredinom godine i sredinom mjeseca, usred tjedna, usred bijela dana, točno u podne.
Ljubi ju majčica!
P.S.
Nakon Tare i mene su odvezli u hodnik MMu.
Prošla sam bez klistira i brijanja (iako niti to nije neki bed), bez dripa, pucanja, rezanja. Nakon poroda bila sam kao nova…
U bolnici smo ostale 3 dana, 24h/dan zajedno, prekrasno iskustvo ne bih ga mijenjala (znam, lako je meni reći, porod mi je bio lagan).
Za bolnicu i svo osoblje od spremačice do liječnika imam samo riječi hvale (a teti kuharici sam oprostila onaj gaf jer joj nije bio dan…), puni su vedrine, spremni i voljni pomoći, suosjećajni…Pravi primjer bolnice PRIJATELJA DJECE.
Ako Bog da čitati ćete, jednom, i moju treću priču s poroda. Obzirom na brzinu, nadam se da će mjesto radnje biti rodilište…
o dolasku djevojčice prekrasnog imena!
U nekim trenucima sam se smijala ko luda tu na poslu...vjerojatno su kolege mislili da čitam viceve na netu!!! Želim ti još brži treći porod, čim dobiš trudove, put pod noge!!! 