sreća nema cijenu
Postano: 31 kol 2009, 01:02Moja priča počinje ovako....
Tri godine smo suprug i ja pokušavali dobiti bebu i kad smo već pomalo odustajali srela sam kolegu koji mi je preporučio da pijem nekakve vitamine,kao njemu su pomogli pa će možda i nama.Iako nisam baš vjerovala u to ipak sam ih kupila,vrijedi pokušati....Prošlo je možda mjesec dana i ja pošaljem supruga da mi kupi test za trudnoću,onako,u šali...
Ujutro sam supruga ispratila na posao,napravila test i sjela popiti kavu....nakon pet minuta provirim u kupatilo...a ono dvije crtice...ne,nije moguće...TRUDNA SAM
Po preporuci doktorice sam otišla na održavanje trudnoće,ali to je bio samo početak...
Zbog malo povišenog šećera sam morala kratko vrijeme ležati u bolnici,dok se ne napravi OGTT,a zbog nasljedne trombofilije sam si morala davati injekcije Clexana za razrijeđivanje krvi,ali....
10.12.2008.sam došla u bolnicu na pregled i usput sam pitala doktoricu dali bih ja mogla u rađaonu.Bilo me je strah jer si nisam smjela dati injekciju 12 sati prije poroda,a nikad se ne zna kad će porod početi.I,na moju sreću,doktorica je pristala te je porod dogovoren za 11.12. u 8 sati.
Rano ujutro nakon svih obavljenih priprema odvezli su me u rađaonu,odmah mi probušili vodenjak i prikopčali na drip.Nisam očekivala toliku bol,bar ne u početku,ali šta je tu je...nema povratka...
Mamina prijateljica koja radi tamo me je često obilazila,ohrabrivala i uistinu mi pomogla da se izborim sa svim tim trudovima...sati su prolazili...odjednom sam dobila poriv za velikom nuždom....bože,koja sramota...nisam ni slutila da je zapravo porod započeo...
Sletilo se njih par u rađaonu,okrenili me na leđa i tražili od mene da tiskam...ah,napokon,do tada nisam smjela tiskati...samo par trudova i moj sin je ugledao svjetlo dana...sva ona bol i patnja su mi se izbrisala iz sjećanja,kao da se nikad nisu dogodila
Dali su mi ga na stomak da se upoznamo i da ga nadojim.To je najljepši trenutak u mom životu kojeg ću se sjećati do kraja života.
U to vrijeme mi je već trebala izići posteljica ali pošto nije morali su je čupati van...i naravno,nije bila čitava kad su je izvadili pa su me morali očistiti a nakon toga zašiti...samo da požure da mogu ići kod svoje bebe-prvo je što mi je palo na pamet
Kad su oni to napokon obavili i čestitali si na dobro obavljenom poslu iz mene je šiknila krv i poprskala sve nazočne...naravno,samo su me pogledali u nevjerici
Nakon četiri duga sata ležanja na hodniku ispred rađaone napokon su me odvezli u sobu.Za to vrijeme ja sam razmišljala samo o svom anđelu
Proveli smo šest dana u bolnici i napokon su nas pustili da idemo kući.Sutradan sam otišla do doktorice po uputnicu za transfuziologa jer sam morala na kontrolu a završila sam u bolnici.Naime,doktorica je zaključila da loše izgledam pa me je htjela pregledati na uzv...i pronašla mi ostatke posteljice...tako sam po drugi puta bila na čišćenju.Srećom,dojila sam pa je sin smio biti sa mnom u bolnici.Kad smo se vratili kući odahnula sam te nisam ni slutila da će se opet nešto dogoditi.Mjesec i pol dana čistog uživanja u roditeljstvu prekinula je bol u lijevoj nozi uz jako otjecanje,tako da sam morala opet doktoru.Hitno sam hospitalizirana zbog duboke venske tromboze,ali ovaj put beba nije mogla biti sa mnom jer sam tjedan dana bila totalno vezana za krevet,nisam se smjela pomaknuti.Dali su mi tablete za prekidanje laktacije što me je dodatno deprimiralo jer sam doista uživala u dojenju.Danima sam plakala.Kad sam nakon deset dana izišla iz bolnice nitko nije bio sretniji od mene.Opet sam sa svojim sinom....jedino što nisam preboljela i zbog čega mi je i sada teško je činjenica da ga nisam smjela dojiti,ali me tješi to da on napreduje i na umjetnoj prehrani a to je jedino bitno.
Prošlo je već osam i pol mjeseci od poroda,tromboza se povukla i nadam se da se neće više vratiti,a ja svake večeri dok gledam kako moj anđeo spava i kako se smije u snu zaključujem kako bih sve prošla ponovo jer sreća doista nema cijenu...
Tri godine smo suprug i ja pokušavali dobiti bebu i kad smo već pomalo odustajali srela sam kolegu koji mi je preporučio da pijem nekakve vitamine,kao njemu su pomogli pa će možda i nama.Iako nisam baš vjerovala u to ipak sam ih kupila,vrijedi pokušati....Prošlo je možda mjesec dana i ja pošaljem supruga da mi kupi test za trudnoću,onako,u šali...
Ujutro sam supruga ispratila na posao,napravila test i sjela popiti kavu....nakon pet minuta provirim u kupatilo...a ono dvije crtice...ne,nije moguće...TRUDNA SAM
Po preporuci doktorice sam otišla na održavanje trudnoće,ali to je bio samo početak...
Zbog malo povišenog šećera sam morala kratko vrijeme ležati u bolnici,dok se ne napravi OGTT,a zbog nasljedne trombofilije sam si morala davati injekcije Clexana za razrijeđivanje krvi,ali....
10.12.2008.sam došla u bolnicu na pregled i usput sam pitala doktoricu dali bih ja mogla u rađaonu.Bilo me je strah jer si nisam smjela dati injekciju 12 sati prije poroda,a nikad se ne zna kad će porod početi.I,na moju sreću,doktorica je pristala te je porod dogovoren za 11.12. u 8 sati.
Rano ujutro nakon svih obavljenih priprema odvezli su me u rađaonu,odmah mi probušili vodenjak i prikopčali na drip.Nisam očekivala toliku bol,bar ne u početku,ali šta je tu je...nema povratka...
Mamina prijateljica koja radi tamo me je često obilazila,ohrabrivala i uistinu mi pomogla da se izborim sa svim tim trudovima...sati su prolazili...odjednom sam dobila poriv za velikom nuždom....bože,koja sramota...nisam ni slutila da je zapravo porod započeo...
Sletilo se njih par u rađaonu,okrenili me na leđa i tražili od mene da tiskam...ah,napokon,do tada nisam smjela tiskati...samo par trudova i moj sin je ugledao svjetlo dana...sva ona bol i patnja su mi se izbrisala iz sjećanja,kao da se nikad nisu dogodila
Dali su mi ga na stomak da se upoznamo i da ga nadojim.To je najljepši trenutak u mom životu kojeg ću se sjećati do kraja života.
U to vrijeme mi je već trebala izići posteljica ali pošto nije morali su je čupati van...i naravno,nije bila čitava kad su je izvadili pa su me morali očistiti a nakon toga zašiti...samo da požure da mogu ići kod svoje bebe-prvo je što mi je palo na pamet
Kad su oni to napokon obavili i čestitali si na dobro obavljenom poslu iz mene je šiknila krv i poprskala sve nazočne...naravno,samo su me pogledali u nevjerici
Nakon četiri duga sata ležanja na hodniku ispred rađaone napokon su me odvezli u sobu.Za to vrijeme ja sam razmišljala samo o svom anđelu
Proveli smo šest dana u bolnici i napokon su nas pustili da idemo kući.Sutradan sam otišla do doktorice po uputnicu za transfuziologa jer sam morala na kontrolu a završila sam u bolnici.Naime,doktorica je zaključila da loše izgledam pa me je htjela pregledati na uzv...i pronašla mi ostatke posteljice...tako sam po drugi puta bila na čišćenju.Srećom,dojila sam pa je sin smio biti sa mnom u bolnici.Kad smo se vratili kući odahnula sam te nisam ni slutila da će se opet nešto dogoditi.Mjesec i pol dana čistog uživanja u roditeljstvu prekinula je bol u lijevoj nozi uz jako otjecanje,tako da sam morala opet doktoru.Hitno sam hospitalizirana zbog duboke venske tromboze,ali ovaj put beba nije mogla biti sa mnom jer sam tjedan dana bila totalno vezana za krevet,nisam se smjela pomaknuti.Dali su mi tablete za prekidanje laktacije što me je dodatno deprimiralo jer sam doista uživala u dojenju.Danima sam plakala.Kad sam nakon deset dana izišla iz bolnice nitko nije bio sretniji od mene.Opet sam sa svojim sinom....jedino što nisam preboljela i zbog čega mi je i sada teško je činjenica da ga nisam smjela dojiti,ali me tješi to da on napreduje i na umjetnoj prehrani a to je jedino bitno.
Prošlo je već osam i pol mjeseci od poroda,tromboza se povukla i nadam se da se neće više vratiti,a ja svake večeri dok gledam kako moj anđeo spava i kako se smije u snu zaključujem kako bih sve prošla ponovo jer sreća doista nema cijenu...
