ako odredim neki rok u kojem se treba pojesti, i opet nista s tim ne dobivam, jer onda ce vrlo malo pojesti.
ako kazem da necemo stici van, u park, na bicikl, sto god, njega to ne dira. samo mi kaze da on ni ne zeli ici. (makar i zelio).
par puta smo i otisli bez njega Z. i ja, mm i on su ostali doma. nista to njega ne tangira.
ako priprijetim zabranom crtica - nula bodova.
njemu je sve ravno do srijema. naci ce si on nesto drugo za zabavu.
mogu samo sjesti i plakati.
znas kako smo pricale da liam mora jednom osjetiti posljedice?
neki dan. trebamo ici van (ovak bezveze u setnju i s bicom koji obozava, ne neka obaveza). on drami, oteze, sve mu je tesko, pa se zaigra, pa daj mama ti, pomozi mi i bla bla.
na kraju balade ja si mislim, ok, ovo je dobra prilika. kazem mu da nece ici van ako se ne pozuri i brzo spremi. "ja se bas hocu polako spjemati". ok, onda neces ici van. "a tko ce ostati sa mnom?" ja. "supej! onda cemo se mi igjati s vlakom i kian nam nece unistavati."












reda mora biti, mora se znati kad kako kome se nesto smije, a sto se ne smije... nisam ja nikakva baba roga, samo si ne dozvoljavam da mi djeca skacu po glavi, ni moja, a bogme niti tudja
on bi bio u stanju 3 sata rucak jesti. em ode, em se zaigra/zamisli pa ne uzima u usta. pa mu dojadi pa hoce da ga ja hranim (sto je, kuc kuc kuc, sve rijedje, moram priznat), pa mora otic po autic, pa ide nesto pogledat, pa ga kian maltretira i izaziva 




Sunce malo grlio me i ljubio cijelu večer...