moderni trendovi po svijetu

[skorpionka]

....niti su sva djeca s ovog topika jednako stara....

Jasno, ali autorica topika i pita za osnovnoškolce, znači određeni raspon godina. I bas kako Barbikinom prvoskolcu ne treba mobitel, ima ih kojima je nasušna potreba

[JiA]

mobitel im nisam dala zato sto su zicali, nego zato da me mogu nazvati kad im trebam.
bojim se da ce pasti u parku i povrijediti se, a ja to necu znati, npr.
neki dan je pocela padati kisa dok su bili u parku i zvali su me da dodjem po njih. oni u toj situaciji nemaju kamo, a do mog ureda ne mogu sami, jer prelaze ogromno gadno krizanje.
jucer su bili na izletu i nazvali me na povratku: mama, mi smo kod Mc Donaldsa. Znala sam da trebam izaci iz ureda i otici ih docekati.
ono sto mislim da nisam trebala napraviti: nisam im trebala dati dva mobitela. jedan im je dovoljan, ionako su stalno zajedno. htjela sam sprijeciti svadju, a sad sam dobila svadju zbog toga sto je jedan mob tehnicki moderniji od drugoga .

edit: skorpi, ti znas moju situaciju sa klincima. zanima me kako bi ti to rjesila. dakle... dijete je 15 km od doma, 15 tramvajskih stanica od tatinog posla i 300 m do mog ureda ( s velikim gadnim krizanjem ).

[elizabeta]

Rješevam na način da se u panične situacije nastojim ne dovesti
Moja osnovna pretpostavka od koje krećem je da ga puštamo u situacije za koje znamo da je može samostalno savladati. Tek kad nešto savlada, a da ja zbog toga nisam na iglama, onda ide u to.

potpis,

uh ovo je lako pričati kad dijete ima nekih 7 pa i 8 godina. I još ako je uz to jako odgovorno, poslušno, savršeno savjesno...ali čak i kad je takvo, za koju godinu javi se nešto što se zove - vlastita volja, ili dječja impulsivnost...ili možda nedostatak osjećaja za vrijeme, protjecanje vremena.

E u tom smislu mene spašava sinov mobitel. Dobio ga je s 9 godina (iako me toliko puta smirio i spriječio paniku da mi je sad žao da ga nije dobio i nešto ranije)

Evo kad smo odlučili dati mu mob: bio je tad 3. razred, i uglavnom se van igrao s kvartovskom djecom..kvart je odličan za igru i nije prometno, svi svakog znaju...Prošlo je vrijeme kad sam otprilike očekivala da se vrati doma i već sam se malo počela brinuti...zvala sam ga s balkona - ništa. A onda sam otišla do susjedne zgrade i pozvonila kod njegovog frenda s kojim je i izišao van. Mali mi je rekao da su se rastali kad je njega mama zvala i mislio je i da je moj J. otišao doma...skupa smo ga tražili okolo neko vrijem,e i dozivali ga - bezuspješno. Noge su mi se posjekle, srce lupalo...užas..U to vrijeme još ni kod kog nije odlazio osim kod ovog malog koji je bio sa mnom i još jednog frenda s kojim također ovaj put nije bio.
Još sat vremena ga nije bilo...A onda je ovaj frend ne da ga je zvao nego je urlao..i napokon se moj J. pojavio na prozoru susjedne zgrade, sa zadnjeg kata. Bio je kod nekog sporadičnog frenda, starijeg 2 godine...Išao je slučajno gore, samo da se ovaj napije vode i da mu da nekakve sličice štali...a onda ga je ovaj pozvao unutra jer da mu mora pokazati neke sjajne igrice. A onda mu je došao brat s još jednim frendom, stvorila se ekipica, zaigrali se i zaboravili na vrijeme...roditelja mu nije bilo doma (a niti ih poznajem)
Da je tad imao mobitel, nazvala bih ga i ne bi proživjela sve ovo Još jedna slična situacija se dogodila nešto prije toga, iako je uglavnom poštivao dogovore i dolazio otprilike na vrijeme...E sad, mogli bismo o tome do sutra kako dogovor s roditeljima mora biti apsolutna svetinja i točka blablabla...al eto, i ja, koja sam stvarno bila krasno savjesno dijete, sjećam se nekih situacija u kojima sam malo izigrala pravila i zabrinula roditelje. A bilo je i situacija u kojima sam i samu sebe zabrinula a da roditelji ni saznali nisu.


A što se tiče štetnosti mobitela...eh šta sve danas nije štetno pa nema načina da dijete totalno izoliraš od svega...ne zabrinjava me to puno, a moj mali ionako ne drži taj mob previše u rukama, nit igra igrice (igra ih na kompu) nit sluša glazbu...uglavnom ga spremi u džep, u futrolu i koristi samo kad mu je potreban.

Stvar jos funkcioonira tako da dijete dovede ovo drugo do skole pa se ono samo vrati, medjutim to nazalost prema mojim iskustvima bas ne funkcionira uvijek tako.

pa da...iluzija je misliti da kao roditelj sve možeš isplanirati i nadzirati, u svakom momentu...stotinu je nepredvidljivosti..i što je dijete starije to ih je više.

[skorpionka]

uh ovo je lako pričati kad dijete ima nekih 7 pa i 8 godina. I još ako je uz to jako odgovorno, poslušno, savršeno savjesno...ali čak i kad je takvo, za koju godinu javi se nešto što se zove - vlastita volja, ili dječja impulsivnost...ili možda nedostatak osjećaja za vrijeme, protjecanje vremena.

Na ovo sam se već referirala ranije, da se ne ponavljam iz prijašnjih postova. obajsnila sam zašto je u zdravstvenom smislu bolje da ga dobije s 9 ili 10 godina umjesto sa 6 ili 7.

Inače, primjetila sam isto tako da me znaju zvati roditelji djece koja imaju mob, pa se zaigraju, ne čuju ga, ne jave se, pa opet nastupio panika, tako da je sasvim jasno da mobitel ne nosi nikakvu sigurnost, niti će ukloniti činjenicu da djeca generalno nemaju osjećaj za vrijeme, da će ga s vremenom steći i da pri tom procesu učenja imaju pravo na pogreške.

[skorpionka]

edit: skorpi, ti znas moju situaciju sa klincima. zanima me kako bi ti to rjesila. dakle... dijete je 15 km od doma, 15 tramvajskih stanica od tatinog posla i 300 m do mog ureda ( s velikim gadnim krizanjem ).

Ne kužim zašto bi ja sad imaginarno rješavala tvoju situaciju, ako sam lijepo i jasno ranije napisala da postoje situacije u kojima korist nadvladava rizike. Ja mogu samo pretpostavljati da je tvoja situacija takva, odnosno ono malo što o njoj znam, mi se čini da spada u kompliciranije situacije od 99% onih koje znam a da se odnose na djecu koja u prvom ili drugom razredu idu s mobom u školu, a da im isti uopće ne treba, nego ih se vozi i odvozi iz škole, a takvih je u razredu mog sina većina.

[JiA]

imaš pravo, ne trebas imaginarno rjesavati moju situaciju.