I mi smo se tako davili. Na svu sreću bez posljedica za ikoga.
Nego, prvo bih se osvrnula na par usko vezanih stvari za osnovnu školu.
Ovo o kažnjavanju učenika ukorom pred isključenje ne funkcionira baš tako u stvarnosti.
Škole imaju svoje statute i pravlnike, pa tako i one o pedagoškim mjerama .
Za svaku od njih postoje kriteriji odn. stavke prema kojima se dobiva određena pedagoška mjera.
To se od škole do škole razlikuje, ali u jednome ne: da mora postojati postupnost u određivanju određene pedagoške mjere.
Ne znam za srednju školuj, ali u oš su po novome ove pedagoške mjere na snazi:
- opomena
- ukor
- strogi ukor
(a pazi sad ovu)- odgojno-obrazovni tretman produženog stručnog postupka
- preseljenje u drugu školu
Ako učenik nije imao nikakvih pedagoškim mjera, on mora započeti opomenom. Ma o čemu se radilo.
Ako ima opomenu, iduća mjera je ukor.
Ne može ići storgi ukor, a kamoli preseljenje u drugu školu.
To je sve skupa često forma i nebuloza, ali tako mora biti. Recimo, učenik namjerno ode u wc i pokvari kotlić i voda curi i poplava je - dobije opomenu (jer ranije niej kažnjavan), dok u isto vrijeme opomenu ima i učenik koji je 5 puta bio bez preobuće (jer je tako određeno statutom škole)
Poanta je u tome da prosvjetna inspekcija na tome inzistira prije svega, na ovoj postupnosti. Uz stavku da u svakom predmetu moraju postojati najmanje dvije ocjene po elementu u svakom polugodištu. Te dvje stavke su za nji alfa i omega, a tek kad to u škli funkcionira, ide se na provjeru ostalih možebitnih nepravilnosti.
. Ono što sam čula (prisluškivala, bolje reći, jer nije meni bilo rečeno) je da je teta mami i djetetu (by the way, mlađem, iz takve, miješane grupe) na odlasku iz vrtića jasno i glasno rekla kako moraju raditi zajedno (mama i dijete) i prestati vrijeđati drugo dijete (na koju se dijete očito okomilo) koje je jako tužno, do te mjere da ne želi ići u vrtić, da tete ne dopuštaju takvo ponašanje i traže i od mame i djeteta da dijete to prestane raditi. Radilo se o vrlo ozbiljnom (makar prigušenim glasom) govoru, nakon kojeg mi je došlo da tetu izljubim, jer sam ne puno prije na jednom rođendanu sasvim usput upratila priču roditelja kako su se neka djeca urotila protiv nekog drugog, a roditelji onako, promatrači, a radilo se o 5-godišnjacima i ostala duboko začuđena. Naime, ni sama se nisam znala suprostaviti toj nekoj besmislenoj zlobi (danas sam jača 
, imam svoj oklop i buzdovan po potrebi), a vidim da mi je dio tog čuđenja i sinak "pokupio", ono tipa "Kaj im je da to rade?". OFFT Zato su mi dragi i rezultati izbora jer da su drugačiji, potvrdili bi ispravnost stava "Nisam kriv ja koji sam te nasamario, već ti jer se dadeš nasamariti 
"
pri pomisli čega sve danas ima i kako su djeca okrutna.
). i mislim da samo takvi mogu povući kompletan čopor da im se pridruži u ismijavanju, jer, bolje im je tako, da ne bi i oni bili odbačeni zbog solidariziranja s predmetom bullyinga, tj. nepovlađivanja 'facama'.
) nego na iskaljivanje na slabijem: ruganje nevještijem, nespretnijem, bilo kako drugačijem. I nikako ne podržavam mame koje pravdaju svoju djecu time "tko mu je kriv što se dade rasplakat'" (makar ne favoriziram i ne potičem cmizdrenje kao komunikaciju), sigurna sam da ima situacija kada bi se i same rasplakale a zadnje što bi im trebalo tada je da to netko izruga 