Mame i bebe forum

prije nekih 5-6 godina sam se prvi put susrela sa pojmom "aktivno slusanje". mislim da je to bilo u knjizi T. Gordona Familienkonferenz, kod nas prevedeno kao "Skola roditeljske djelotvornosti".
dojmilo me se prije svega zato sto sam u primjerima navedenim u knjizi, prepoznala razgovore izmedju mene i mojih roditelja, razgovore gdje sam ja manje ili vise svjesno nesto skrivala, a oni nisu prepoznavali "signale" koje sam odasiljala, nikad nisu propitivali i zagrebli malo dublje. posljedica toga je da ja sa svojom mamom ni dan danas ne dijelim stvari za koje smatram da bi je mogle uzrujati. (ok, moju mamu uzrujava sve, samim tim je i dubina nase price svedena na povrsnije opisivanje svakodnevice, uz obavezno uljepsavanje stavri koje bi nju bacile u ocaj). velim, dojmilo me se i trudim se svojom djecom razgovarat na taj nacin. tim vise sto je npr. mm apsolutno suprotan primjer toga, on vec ima spreman rjesenje ili savjet, a covjek jos nije ni zavrsio recenicu , ja jos uvijek intenzivno radim na preodgajanju.
zasto sam zapocela temu?
kao prvo zato jer me boli grlo pa sam ostala doma i imam vremena
a kao drugo sto sam sinoc imala mali "uspjeh" sa tim kod sina. pred spavanje mi veli M. da ga boli trbuh. imali smo te cesce prije 3-4 mjeseca, obicno povezano s jelom. u zadnje vrijeme toga nema, zato sam upitala da li mozda mora na wc ili mu je muka. negativan odgovor. penje se u krevet, pita kad dolazi tata (mm je na putu vec 8 dana). i onda pocinje nas razgovor-ovo je nesto skracena verzija :
Ja: jel ti tata vec nedostaje?
M: aha
Ja: i meni, sutra navecer ce doci
M: dobro
Ja: (nabrajam sta cemo sve radit)
M: dolazi autom?
Ja: da, sa nasim autom. zasto? (on onako slegne ramenima, gleda u stranu) jesi nesto vidio negdje?
M: nisam ... ne znam.. na televiziji...
i pocne plakat da je vidio skrhan auto i da su rekli da je vozac bio na mjestu mrtav (ovdje se ne moze mimo slika haiderove pogibije) i da se boji kako ce se tata vratiti
vrlo brzo sam ga umirila, pricali smo o brzini, o vezivanju, o AS o umornim vozacima, uglavnom trbuscic nije vise bolio, zadnje prije spavanja je bio smijeh.
meni je to moj mali uspjeh.

da nastavim:
na ovim linkovima sam pronasla malo vise o tome:
http://cvrcakimrav.com/2008/04/07/sto-je-to-slusanje/
http://www.bebinsvet.net/tekstovi/dete/strane/dete_aktivno-slusanje.html
http://www.dijete.net/strucnisavjetiobitelj112006.shtml

pretpostavljam otprilike sto to znaci, ali morala bih prvo prouciti linkove da sad ne bulaznim napamet.
zapravo sam kliknula na reply jer me zaintrigiralo ovo:

razgovore izmedju mene i mojih roditelja, razgovore gdje sam ja manje ili vise svjesno nesto skrivala, a oni nisu prepoznavali "signale" koje sam odasiljala, nikad nisu propitivali i zagrebli malo dublje. posljedica toga je da ja sa svojom mamom ni dan danas ne dijelim stvari za koje smatram da bi je mogle uzrujati.

na sto mogu dobrim dijelom staviti iksic.
u zadnje vrijeme se i sama puno vrtim oko razgovora s liamom, preispitujem svoje reakcije, odgovore itd. pa mozda i ovdje nesto nadjem...

pogledam kasnije linkove pa se vratim....

Uh, s tim aktivnim slusanjem muku mucim. Nekad mi se cini da ja "preaktivno" slusam, stalno mi je nesto sumnjivo pa ispitujem..
A imam dijete koje nije bas od rijeci - zatvoreni senzibilni tip.. Psihologica me "utjesila" rjecima da ona nikad nece biti pricljiv tip, a samo "grebanje" dublje ispod onog sto ona u datom trenutku zeli reci kod nje stvara otpor i dadatno zatvaranje..
Ja moram biti na raspolaganju i cekati.. Ponekad mi je to jako tesko jer ona npr uopce nebi usla u taj razgovor nego bi samo rekla da ju boli trbuh i trazila da joj skuham caj.. Nebi spomenula auto i slicno
Zavidim majkama s otvorenom djecom

TinaL je napisao/la: ispod onog sto ona u datom trenutku zeli reci kod nje stvara otpor i dadatno zatvaranje..
Ja moram biti na raspolaganju i cekati..

tako nekako. prekomjerno ispitavanje moze stvoriti suprotan efekat.

aktivno slusanje kako ga ja vidim i nije zapravo unakrsno ispitivanje djeteta, vise "osluskivanje" zasto je u odredjenom trenutku nesto rekao. i nije to nesto sto ide 24h na dan, nego eto kad osjetis da nesto zaskripi.
onda je M. nakon tog razgovora rekao: kako bi svijet bio dobar da nema smrti i prasine !
(ujutro smo spremali njihovu sobu, oni su isli prat svo sudje iz male kuhinjice, nakraju je i on zakljucio: eto, a iduci tjedan ce opet sve bit prasnjavo)

i meni je ta gordonova knjiga super. (nekome sam ju posudila a ne znam vise kome ). ono sto je po meni vazno kod aktivnog slusanja je prepoznati kada ga primjeniti a kada ne. jer ponekad npr. "boli me trbuh" znaci bas to. ja sam mojoj curi znala (valjda ) dosadjivati, jer mi je vise puta rekla da previse pricam i da je bolje da mi nije nista rekla. znaci da je samo htjela sa mnom podijeliti informaciju, a ja sam iza toga vidjela svasta. fali miknjiga da ju jos malo procesljam, jer je davno bilo kad sam ju citala.

i nije to nesto sto ide 24h na dan, nego eto kad osjetis da nesto zaskripi.

u isto vrijeme smo pisale.... u mojim usima stalno nesto skripi ma nisam bas tako opterecena, ali desilo se vise puta da zabrijem.

ali zato ima i super dobrih reakcija. npr, jednom sam vozila klince u skolu, i bunio se E. sto idemo prvo njega iskrcati. (pa su se posvadjali jer je B. bilo krivo itd.) I metodom aktivnog slusanja (zaboravila sam detaljan tijek razgovora, davno je to bilo) dosli smo do toga da njemu smeta sto ona ode pozdraviti njegove tete i drustvao dok se on presvlaci, jer mu unisti element iznenadjenja . razgovor je zavrsio takos to je B. rekla "pa sta mi nisi odmah rekao da ti to smeta! nema problema!"

Mala Bornica je napisao/la: jer ponekad npr. "boli me trbuh" znaci bas to.

upravo tako.
moja prva reakcija je bila "jel moras kakat ili rigat". ne. ok.

već dugo znam za aktivno slušanje i kako vrijeme odmiče, nalazim se da ga sve češće i koristim.
Veoma često znam ju pitati "što ti misliš o tome, kako si ti zadovoljna s time?" kada npr donese ocjenu iz škole koja se meni osobno ne sviđa. Prije bih ju napala, a sada ju tako pitam, pa ona bez potrebe da se opravdava ili svađa samnom veli mi iskreno da li je zadovoljna s time ili ne.
Na roditeljskoj radionici smo imali vježbu kako konstruktivno razgovarati s djecom a da se oni ne osjete napadnuto.
Jedna od uobičajenih "loših" roditeljskih rečenica jeste i "Da si više učio, dobio bi dobru ocjenu. Ne, ti si morao igrtai se na PC/gledati TV ... a ja sam ti lijepo rekla ..."
Kada sam princezu pitala kako bi ona htjela da joj kažem kada donese loše ocjenu, iz topa je odmah rekla rečenicu oko koje smo mi roditelji dugo mozgali na radionici.

tanja,

i ja ponekad mislim da preaktivno slusam.

Mislim da je najteži dio kod aktivnog čitanja ČUTI baš ono što ti dijete želi poručiti, a ostaviti svoje brije i pretpostavke što bi kako moralo biti po strani.

Mi imamo neku svoju viziju svijeta, odnosa i reakcija stvorenu na osnovu našeg životnog iskustva, a dijete je osoba za sebe s totalno drugačijim iskustvom i naša pretpostavka kako će doživjeti određenu situaciju (npr. lošu ocjenu, zadirkivanje, to da mu nedostaje roditelj) i kako će si to u glavici interpretirati, može biti svjetlosnim godinama daleko od onog što mi očekujemo.

Primjer: ja sam ko klinka negdje u novinama pročitala da će baciti atomsku bombu (prošlo stoljeće, hladni rat ) Probala sam razgovarati s rodditeljima, ali nisu uopće doživjeli koliko je to mene potreslo. Mjesecima sam išla navečer spavati i molila Boga nek još ovu noć pričekaju s tom bombom i fakat bila u smrtnom strahu. Sad mi to djeluje komično, ali linjenica je da me nitko nije "čuo" bez obzira što sam ja pitala o tome, zato što su oni te informacije doživjeli kao odrasle osobe i nisu im pridavali neku važnost i nije im uopće palo na pamet da bi ja mogla doživjeti to tako drastično.

Uh, s tim aktivnim slusanjem muku mucim. Nekad mi se cini da ja "preaktivno" slusam, stalno mi je nesto sumnjivo pa ispitujem..
A imam dijete koje nije bas od rijeci - zatvoreni senzibilni tip.. Psihologica me "utjesila" rjecima da ona nikad nece biti pricljiv tip, a samo "grebanje" dublje ispod onog sto ona u datom trenutku zeli reci kod nje stvara otpor i dadatno zatvaranje..
Ja moram biti na raspolaganju i cekati.. Ponekad mi je to jako tesko jer ona npr uopce nebi usla u taj razgovor nego bi samo rekla da ju boli trbuh i trazila da joj skuham caj.. Nebi spomenula auto i slicno
Zavidim majkama s otvorenom djecom

...koliko puta sam to pomislila

Neke stvari koje su ga jako dojmile, mučile ili o kojima je intezivno razmišljao bi primjetili tek nakon par mjeseci, kad bi on spomenuo slučajno, valjda kad bi ga "prošlo". I onda bi tek povezali neko ponašanje sa nekim događajima.
I krivila bi se da sam mogla to skužiti da sam bolje slušala.

već dugo znam za aktivno slušanje i kako vrijeme odmiče, nalazim se da ga sve češće i koristim.

...i vidim da napredujemo. Više razgovaramo, i puno je otvoreniji i lakše kaže što mu je na pameti.

Kada sam princezu pitala kako bi ona htjela da joj kažem kada donese loše ocjenu, iz topa je odmah rekla rečenicu oko koje smo mi roditelji dugo mozgali na radionici.

A koja je to recenica? Sad se ne mogu sjetit sta sam ja htjela da mi se kaze al se sjecam da me ista stvar smetala I zapravo ne znam sta da ja sad svojem djetetu kazem u tom slucaju ..

Mi imamo neku svoju viziju svijeta, odnosa i reakcija stvorenu na osnovu našeg životnog iskustva, a dijete je osoba za sebe s totalno drugačijim iskustvom i naša pretpostavka kako će doživjeti određenu situaciju (npr. lošu ocjenu, zadirkivanje, to da mu nedostaje roditelj) i kako će si to u glavici interpretirati, može biti svjetlosnim godinama daleko od onog što mi očekujemo.

Da, i bas zato sto je dijete ipak osoba za sebe to utjece da ima svoju sliku i dozivljaj svjeta oko sebe.. A mi (obicno) ocekujemo djetetovu intepretaciju toga (problema) kroz nas dozivljaj i sliku..I onda (barem ja ) kad ne cujem/osjetim takvu interpreteciju uopce ni ne registriram problem bez obzira koliko slusala..
Evo, npr. ja jos uvjek nisam na cisto s jenom situacijom od ljetos - ona je otisla na jedno grupno ljetovanje par dana i mi smo se onda cule samo mobitelom svaki dan.. Ona mi je kroz tih par dana telefonski djelovala OK, rezgovarale smo o svakodnevnim aktivnostima i sve 5. Onda sam nakon par tjedana saznala (al ne od nje ) da je na ljetovanju izbila neka svadja medju curama, da je bilo suza i da je kasnije to izgladjeno.. E sad ja sam ostala zatecena jer mi ona nista nije ispricala, pa se pitam zasto? Jel sam ju trebala vise ispitivati, biti "dosadna" do detalja, cackati na mobitel dok ona negdje ne "pukne" i sve mi isprica...Jer kad sam ju slusala i isla okolo-naokolo ispalo je da je sve ok.. Ili jednostavno ona nije kao ja i u konacnici nije to dozivjela tako "tragicno" kao sto bi ja to dozivjela u njenim godinama..

Da, primjenjujem, ali samo u točno određenom vremenu - prije spavanja svaku večer legne u krevet, a ja sjednem ili legnem kraj njega i razgovaramo oko pola sata. I nema da se za to nema vremena. I nema što mi ne kaže tada. Tijekom dana i kaže i ne kaže, ali prije spavanja sve kaže.
Što se tiče ocjena prije će mi spomenuti neku lošu nego dobru jer kako on veli, lakše mu je kada mi kaže jer zna da ću ga utješiti i pomoći mu da ju ispravi.
I tak mi razgovaramo o svemu i svačemu i o njemu i o meni i o tati, bakama, prijateljima...i tada sam i ja koncentrirana, a i on jedva dočeka da mi sve ispriča (neki put kad mi prizna koju glupost što su napravili, dođe mi loše i ne mogu poslije toga zaspati par sati).
I često se zna desiti da me nazove njegova razrednica jer zna da ja sve znam o razredu. E, samo onda moram paziti da ne ispadnem cinkaroš, ali to je već druga priča. Neke stvari skužim i prije nego što mi kaže, ali mogu reći da me s nekima baš iznenadi .
Uglavnom, Filip i ja smo jako vezani i kužimo se, slični smo što se tiče karaktera i senzibiliteta, pa mi je i to olakotna okolnost s njim.

i nasa prica je vrlo slicna kao kod fm
meni je jako bitno da svaki dan izvucem sve iz klinaca, s tim da oni to s veseljem rade. i dok je tako - super je .
bude mi tak smijesno - ovaj stariji trci iz skole i vec vise - mama, znas kaj sam danas napravio, znam da ces se ljutiti, ali, moram ti to ispricati (a sve zato kaj sam mu stoput rekla - ma nema takve grozne stvari da mi to ne bi mogao ispricati, nema veze o cemu se radi, ali, sve sve sve se mora reci pa cemo to vec nekako rijesiti, samo nemoj lagati i tajiti nesto).

i volim ih pitati kad dodju iz vrtica i skole - sto im je danas bilo najljepse, sto najsmjesnije, sto najzalosnije, a sto najruznije. to mi sad vec s vrata vicu - mamamaaaaaaaa, mamamaaaaaaaa, znas kaj se danas smijesno dogodilooooooooo.... ... i tako, u tom tonu...

Imge je napisao/la: (a sve zato kaj sam mu stoput rekla - ma nema takve grozne stvari da mi to ne bi mogao ispricati, nema veze o cemu se radi, ali, sve sve sve se mora reci pa cemo to vec nekako rijesiti, samo nemoj lagati i tajiti nesto).

Da, tak i mi i tu mi je najbitnije ostati dosljedna i stvarno ne reagirati burno, a opet dati mu do znanja da je nešto loše napravio ili da su napravili ako se radi o drugima i pronaći rješenje i zadržati njegovo povjerenje (eto i rime), a ostati autoritet, pružiti mu podršku, ukazati na pogreške, pomoći mu da ih ispravi...

O aktivnom slusanju sam ucila na Roditeljskoj skoli (organiziranoj u nasem vrticu), a i kasnije sam nailazila na to, srecom bas sa tog tecaja znala sam bar otprilike na sta se odnosi i trenuci u kojima skuzim da sam aktivno slusala tj. cula dijete su mi divni, dozivljavam ih bas kao Tanja - svojim malim uspjesima . Bas sam danas na poslu (koja koincidencija) radila nesto vezano uz to - predstavljanje knjige o aktivnom slusanju - prirucnik za roditelje i nastavnike jednog tima psihologa koji se bavi edukacijom u skolama (nastavnog kadra).
Zena je navela zgodan primjer (navodim iz svog vrlo siromasnog pamcenja )
kcer kaze: tata, kad si bio mali, kakve su ti se cure svidjele
tata (NE kaze: joooj, meni su bile super ovakve, onakve itd) kaze: hm, zanima te sta privlaci decke u tvom razredu? (tako nekako, bilo je sigurno spretnije postavljeno)
Aktivno slusanje nije vrijeme provedeno u brbljanju s djetetom, cavrljanje ili ispitivanje djeteta sta je bilo, sta se dogodilo i slicno pa usput odgajanje davanje savjeta ili upozoravanje na ponasanje. Nije vezano uz "tocno odredjeno vrijeme".
Nego je (kako sam ja to shvatila) rijec o situacijama kada ti dijete pridje sa "necim" u mislima, sto cesto ne zna (ili ne moze) formulirati racionalno i odmah razumljivo, prezicno, a ti uspijes prepoznati i cuti da se iza tog naizgled obicnog (ili "palog s Marsa") pitanja, reakcije i sl. zapravo krije nesto drugo, pa u svom aktivnom slusanju uspijes doci do toga. Jedna od reakcija koja se uvijek preporucuje je i ponavljanje pitanja djeteta (parafrazirajuci) - cime djetetu dajes na znanje da si ga slusao/cuo, a pri tome mu dajes sansu da u drugacijoj formulaciji, tvojim odraslim jezikom jos jednom cuje svoju nedoumicu (nisam citala linkove, ispricavam se ako ponavljam nesto vec receno).
Bas ovo konkretno sto je Tanja napisala u uvodnom postu, gdje je iz jedne nevezane situacije (bol u trbuhu) dosla do djetetove zabrinutosti za tatu

Ja sam sinoc imala svoj mali uspjeh.
Prali smo zube navecer, i M me gleda u ogledalu i pocne: mama, zasto oci slabe, zasto se gubi vid? I sad ja tu nesto - pa umore se oci, neke nisu tako izvjezbane i bla bla... nesto trkeljam, al on nastavlja : jel tako sve oci gube vid, zasto je to tako i sl... (sve skupa nevezano za bilo sta tijekom dana). Tu se ja sjetim kako je jednom prije dvije godine kad sam spomenula da bi trebala nositi naocale on plakao da ne zeli da nosim naocale).
I pitam ga - jel ti brines da cu ja nosit naocale (ne nosim ih , lijena sam za napravit nove, a nije bas neka panika, mala dioptrija)? Na sto se on maltene rasplace, sa drhtavom bananom umjesto usnica kaze: daa, ti si tako lijepa ovako, ne zelim da nosis naocale.
Uglavnom, izbjegli smo kompletno predavanje o oftamologiji (koje bi u mojoj interpretaciji vjerojatno bilo nezaboravno i neprocjenjivo ) i dosli brzo do onog sto je njega zapravo mucilo, umirio se kad sam mu objasnila da nemam za sad namjeru nosit naocale (MORAM ih nabavit, al su mi zapravo za posao bitne, ovak za po doma i parku nisu), i podsjetila sam ga kako njegova teta nosi naocale kad vozi auto, a van auta je bez njih, i kako to nije losa varijanta i odmah se odobrovoljio i rijesio velike brige koja ga je morila.

Ili primjer kad netko ne moze prihvatit to aktivno slusanje: kad ga baka zovka da dodje kod nje (nakon skole predvecer), a on kaze da ce doci na 5 minuta, a da bi onda doma, onda se baka sva rastuzi i pada u depru kako on ne zeli dolaziti kod nje... ja joj pokusavam objasnit da nije to da on ne zeli ici kod nje, nego zeli svojih pola sata na kompjutoru iskoristit prije spavanja i zato zeli ici doma sto prije

Meni je bilo kakvo drugo slušanje osim aktivnog (u najširem smislu riječi) nezamislivo, bilo s djecom, bilo s kim drugim. Štaviše, nesposobnost slušanja komunikacijskog partnera, a još više nesposobnost i neželja da se čuje njegova poruka - e to mi je jedna od najgorih karakteristika u ljudi.

No, zaista se na tom području može uvijek nešto novo naučiti i priznajem da sam i ja svojedobno zaista ostala paf kad sam neka štivca pročitala.
Kod mene je to više vezano za djecu školskog uzrasta, jel, kako radim u školi, i mogu reći da mi je prilično otkrivenje bila knjiga "Kako razgovarati s djecom da bi bolje učila", autorica A. Faber i E. Mazlish.
No, radilo se o školi ili ne, s vremenom sam skužila da je princip u stvari isti. Aktivno slušanje zasniva se na nekoliko psihološko-metodičkih spoznaja, sve ostalo su varijacije.

A evo, patkice, ti si to baš fino objasnila teoretski, mislim na srž, pa bih se ja na tebe nadovezala primjerima, iz ranije spomenute knjige.

rijec o situacijama kada ti dijete pridje sa "necim" u mislima, sto cesto ne zna (ili ne moze) formulirati racionalno i odmah razumljivo, prezicno, a ti uspijes prepoznati i cuti da se iza tog naizgled obicnog (ili "palog s Marsa") pitanja, reakcije i sl. zapravo krije nesto drugo, pa u svom aktivnom slusanju uspijes doci do toga. Jedna od reakcija koja se uvijek preporucuje je i ponavljanje pitanja djeteta (parafrazirajuci) - cime djetetu dajes na znanje da si ga slusao/cuo, a pri tome mu dajes sansu da u drugacijoj formulaciji, tvojim odraslim jezikom jos jednom cuje svoju nedoumicu

Zaista, treba izbjegavati propovijedanja, poučavanja u bilo kojem obliku, nego je ključno parafraziranje onoga što dijete želi reći. Postoje u stvari kao nekakva 3 koraka u takvoj komunikaciji, ali se zaista ne sjećam točno u detalje, smisao je ovaj:
- poslušati partnera
- parafrazirati riječi i uzeti u obzir osjećaje sugovornika (npr. Primjećujem da je to bilo neugodno i da si se uzrujao zbog toga...)
- eventualno izraziti svoje osjećaje u vezi tog događaja (ako smo izravno upleteni)
- pokušati zajednički naći rješenje

Ali evo, da ne duljim, da vam stavim primjere par oglednih dijaloga...

I) Umjesto kritike, pitanja i savjeta prihvatite i reagirajte na djetetove osjećaje i želje

A- dijalog (negativan)
Dijete: Mrzim Petersona (učitelja), glup je.
Mama: Ne bi smio s nepoštivanjem govoriti o svom nastavniku.
Dijete: Pa ni on ne poštuje mene. Vikao je na mene bez veze.
Mama: Sigurno si nešto pogirješio. Inače on ne bi vikao.
D: Samo sam pokušao posuditi list papira.
M: Štaa, nisi imao ni list papira? Pa ša drugo onda možeš i očekivati ako dolaziš nepripremnljen na nastavu? Koliko te puta moram podsjećati što sve trebaš učiniti prije škole?
Da si naučio misliti unaprijed, to ti se ne bi dogodilo.
D: Skini mi s s vrata.
M: Ne budi prost.....

B dijalog (pozitivan, kako bi se komunkacija treabla odvijati):
Dijete: Mrzim Petersona (učitelja), glup je.
Mama: Izgleda da si ljut.
Dijete: Vikao je na mene bez razloga.
Mama:To ti je sigurno zasmetalo.
D: Poludio je samo zato što nisam imao papir.
M: Oooo!
D: Pa, nekad i ja zaboravim stvari.
M: Hmm... i sad ti je žao.
D: Pa... možda bih si trebao ostaviti nešto papira u ormariću u garderobi. Tako ne bih imao problema, čak i ako zaboravim bilježnicu.
M: Izgleda da si smislio novu taktiku.
D: Da!

Kažu da su ovi uzvici empatije - Mmm, Ooo, Hm, Ah itd deset puta vriejdniji od čitaba i propovijedi koje obično serviramo djeci.
Naravno da je ovaj primjer dijaloga idealan, i preštreberski, ali pomaže. Meni je zaista pomogao x puta u školi, ne uvijek i ne sa svakim i ne odmah, ali to je bit. Redovito predstavim ovo na roditeljskim sastancima, strašno je koliko se roditelja prepozna najčešće u prvom dijalogu, ovaj drugi im je SF, ali, moram priznati često i meni, s vlastitim djetetom. To se jednostavno treba i učiti.

Evo još jednog primjera:

II) Opisne pohvale - umjesto ocjenjivanja opišite situaciju

A:
Kćer: Tata, pogledaj što sam nacrtala u školi, je li dobro?
Tata: Jako dobro. Ma, ti si prava umjetnica,.
K. (misli u sebi) Zapravo i nisam. Ne znam dobro nacrtati lice.

B:
Kćer: Tata, pogledaj što sam nacrtala u školi, je li dobro?
T: Zanimljiv crtež. Nacrtala si crno nebo, blijedi mjesec i žute zvijezde.
K. (misli u sebi) Znam nacrtati noć.

Ili:
A:
Sin: Hej, mama, dobio sam peticu iz geometrije.
Mama: Bravo. Ti si genij.
Sin (misli u sebi): Da je bar tako. Dobio sam peticu jer mi je Paul pomogao. On je genij.

B:
Sin: Hej, mama, dobio sam peticu iz geometrije.
Mama: Sigruno si jako zadovoljan. Ipak si puno učio za taj test.
Sin (u sebi): Geometrija se ni ne može naučiti ako se ne radi.

I još samo jedan :

III) što napraviti umjesto kazne

A)
Mama i tata: Sto puta smo ti rekli da ćeš nešto razbiti ako tako budeš divljao.
Dijete: (u sebi): Uf, sad sam nadrljao.
Mama: Znaš kako me je bil stid kad su me nazvali iz škole i rekli da je moj sin razbio naočale jednom dječaku.
Sin: Ali bilo je slučajno.
Tata: Dosta mi je tvojih isprika. Zaboravi na Tv idućih mjesec dana.
Sin: Ali, to nije pošteno.
Tata: Nema ni džeparaca. Možda te to nauči pameti.
Sin (u sebi, klonulo): Tata je zao, ja ništa ne valjam...

B
Tata: Zvao nas je ravnatelj. Kaže da si razbio Jimmyjeve naočale.
Mama: Jako smo ljuti.
Sin: nisam htio, samo sam se zafrkavao.
Tata: Drago mi je da nije bilo namjerno. ali, sad Jimmy više nema naočale.
Mama: A njegovi roditelji kažu da su nove jako skupe.
Sin: Stvarno mi je žao.
Tata: Možda mu možeš pomoći pri kupovini naočala od svoje ušteđevine.
Mama: ili možda zaraditi novac?
Sin: Mogao bih raditi u vrtu... Ili izvoditi pse iz susjedstva u šetnju.
Tata: Jimmyjvi bi roditelji trebali znati što planiraš.
Mama: I da ti je žao.
Sin: Hoćete li mi pomoći da im napišem pismo?

...
nastavljam od sinoc. super je tema.
podocnjaci, hvala na primjerima
da ne kazem - blago djeci koja imaju ovakvog ucitelja/nastavnika koji na roditeljskom zagrebe i malo dublje, a ne samo po rasporedu i suhoparnom nabrajanju sto ce se raditi u skolskoj godini...

vratimo se na temu.
moji klinci definitivno nisu tipovi djece koja nesto duboko u sebi nose, koja se ne znaju ili nece izraziti i kod kojih moram cupati i vaditi smisao pojedinih situacija. recimo, ja si tocno mogu zamisliti starijeg klinca kako mi - da parafraziram tanjin primjer - zabrinuto kaze - "bojim se za tatu i bojim se da ne nastrada u nesreci". nema sanse da ce on reci da ga boli trbuh pa da jo to moram okolnim putem saznavati

no, ima i tu problem.
TinaL je rekla - blago mamama koje imaju otvorenu djecu.
je, moji jesu otvoreni, direktni, vrlo glasni , eksplicitni - ali - sto ako i mi padamo u zamku? sto ako u cijeloj toj prici JA s vremenom postajem pasivna slusajuci dijete koje sve naglas i bez uvijanja kaze? jel i to neka poruka? jel i u tom eksplicitnom izrazavanju moram pronaci dublji smisao?
uglavnom, etotigana.
sad sam si samo dodatni problem nabila na glavu, a mogla sam lijepo provest vikend

inace, ovu foru s "aaaaaaaaaa?" i "ohoooooooooo" koju spominje podocnjaci - redovito koristim. i fakat ima uspjeha. ako nista drugo, preusmjeri pozornost i cesto okrene pricu na salu - sto je nama super

podocnjaci - hvala i za preporuku za literaturu. bas idem u knjiznicu pa cu si potraziti tu knjigu

citam i ucim.
sjajni primjeri.

patkica je napisao/la:Aktivno slusanje nije vrijeme provedeno u brbljanju s djetetom, cavrljanje ili ispitivanje djeteta sta je bilo, sta se dogodilo i slicno pa usput odgajanje davanje savjeta ili upozoravanje na ponasanje. Nije vezano uz "tocno odredjeno vrijeme".

Ja bih za sebe rekla da cijeli dan aktivno slušam i nehajno brbljam, a u točno određeno vrijeme (prije spavanja) djelujem kroz naoko nehajno brbljanje.
A ovisi i o djetetu, moj definitivno nije zatvoreno dijete.

podocnjaci forever je napisao/la:Meni je bilo kakvo drugo slušanje osim aktivnog (u najširem smislu riječi) nezamislivo, bilo s djecom, bilo s kim drugim. Štaviše, nesposobnost slušanja komunikacijskog partnera, a još više nesposobnost i neželja da se čuje njegova poruka - e to mi je jedna od najgorih karakteristika u ljudi.

Potpis ko kuća za ovo s djecom jer kad bolje promislim ja aktivno ne osluškujem samo svoje dijete, nego svako dijete.
ovo za druge ljude nisam sigurna je li ih aktivno slušam ili ne. Odrasli znaju glumiti, pa mi se ne da truditi otkrivati je li ili nije ono što govore baš ono što govore, ali ako mi je bitno onda se bar potrudim otkriti šta se krije iza riječi, pokreta...

...dobro sam bila pretpostavila....
nisam znala da to ima ime i da postoje knjige o tome, ali trudim se to raditi. mislila sam i da mi dobro ide. sad na pf primjerima vidim da to bas i nije tako.
jucer mi je liam iz cista mira rekao da on ne zeli nikad biti stricek, da zeli uvijek biti mali. pretpostavljam da ima neke veze s brigom za njega, ali nisam uspjela dokuciti zasto. zadnje sto sam dobila od njega je bilo da mi nece reci. ok, to je vise zvucalo kao da mi ne zna reci, ali ipak.
ocito mi ne ide. morat cu malo detaljnije prouciti ovo.

I za svog muža mogu reći da ne zna aktivno slušati. Njemu Filip što kaže, kaže, nema šanse da ovaj išta posumnja, skuži, skopča, poveže, ispita, preispita...

Naravno da ovisi o djetetu, moje je brbljavo, al je zatvoreno u smislu da kad ga nesto muci ili jednostavno o necemu razmislja, vrti u glavi kombinacije, i cesto pokusava doci do zakljucka sam, i dovede se u situaciju da zapocne razgovor o naizgled sasvim necem drugom, ili se dovede u situaciju da su mu reakcije i ponasanje nepotrebno neprimjerene (slucaj Male Bornice i Erika koji se ljutio dok se nije iskristaliziralo sta ga smeta, mogli su se oni jos godinu dana navlacit ujutro s njegovim plakanjem da nisu dosli do toga sta mu zapravo smeta)...
Ono kako sam ja shvatila taj pojam aktivnog slusanja je da rijec o konkretnim situacijama kada je umijece prepoznati o cemu se radi i pomoci djetetu da shvati i sam sta ga zapravo muci, i pomoci mu da sam dodje do rjesenja, pri cemu i samo dijete osjeti zadovoljstvo jer je doslo do rjesenja a nije dobilo kritiku. Tako nekako.
Zato sam napisala da mislim da nije rijec unaprijed odredjenom vremenu za cavrljanje, ili sponatanom cavrljanju tijekom dana...

Tu bi se slozila s tobom, znam da ne valja generalizirati, al cini mi se da su ocevi tu puno slabija karika opcenito.

vracam se na jednu tezu nekoliko puta spomenutu: "otvorena i zatvorena djeca" (namjerno pod navodnicima).
mislim da je aktivno slusanje jednako dobro i primjenjivo i za jedne i za druge, i ne poistovjecujem ga sa "obicnim" razgovorom sa djecom.
ja za svojeg sina npr ne bih rekla da je zatvoreno dijete. dobro, on mozda ne preprica svaki dogadjaj koji se desi u toku dana, ali to mislim da je vise zato sto sve u toku dana dozivljeno nema jednaku tezinu u njegovom zivotu i razmisljanju. npr. znam sigurno da nece propustiti ispricati mi u najsitniji detalj nogometnu utakmicu odigranu u boravku popodne, ali ce sigurno zaboravit da je u boravku bio puding za uzinu - to mu jednostavno nije bitno.
svakodnevno cavrljanje s djecom ipak zna biti okidac jednom dubljem razgovoru.

Skužila sam patkice što si htjela reći (aktivno sam čitala ) i dobro da si to napisala jer iz mog posta stvarno ispada kao da ja malo pročavrljam s djetetom i mislim da sam s tim riješila sve.
ja dosta grešaka radim s Filipom što se tiče njegovih radnih navika, tu sam nula od majke i sva sreća da ima i oca što se toga tiče, ali ako nešto dobro radim i trudim se u tome - to je da ga kužim. Valjda zato tak površno o tome pišem.
A što se tiče otvorenosti, nije on inače pretjerano brbljav, ali je jako iskren i otvoren (i ja sam takva valjda). valjda zato što smo slični dolazi do toga da i on mene aktivno sluša. Ma nema šanse da pred njim sakrijem kad me nešto muči. Koliko god se pravila da je sve ok uvijek me skuži (dok muž baš i ne).

Cure i dalje aktivno čitam ovaj zanimljiv topic.

čitam topić i otvorio mi je oči u nekim stvarima
makar tu se javlja jedan drugi problem
sina kužim u većini i iz obićnog brbljanja mogu puno toga saznati kako se on osjeća i što mu je u glavi, ali kćer mi je enigma i nisam naučila u potpunosti doprijeti do nje, jednostavno u nekim razgovorima na kraju steknem dojam da ona manipulira sa mnom odlučujući što će reći i nažalost to radi dobro.
Jednostavno jedan model razgovora ne pali s jednim i drugim, s tim da je kćer puno brbljavija i više će toga ispričati

TanjaMT je napisao/la:vracam se na jednu tezu nekoliko puta spomenutu: "otvorena i zatvorena djeca" (namjerno pod navodnicima).
mislim da je aktivno slusanje jednako dobro i primjenjivo i za jedne i za druge, i ne poistovjecujem ga sa "obicnim" razgovorom sa djecom.

samo da ne bude zabune, tanja , slazem se i ja da su izrazi "otvoren i zatvoren" nezgrapni za ovu diskusiju, ali ja naprosto nemam bolji termin niti mi trenutno pada na pamet nesto drugo

pojmovi su nezgrpni utoliko sto ja ovdje mislim prvenstveno na otvorenost i zatvorenost u smislu iskazivanja, prepoznavanja i artikuliranja osjecaja, trenutnog stanja ili problema koji ih muce - i to prema meni, roditelju (bas ovako nekako kako to fm istice),no nikako tu ne mislim na otvorenost kao stvar karaktera (valjda se opet nisam krivo izrazila ) - moji klinci su, dakle, s jedne strane stvarno otvoreni - prema meni, no, vrlo su zatvoreni, sramezljivi i na distanci u novim situacijama i prema drugim ljudima.
cisto da ne bude zabune na koju sam tocno razinu otvorenosti mislila .

no, tema je svakakao zanimljiva i daje mi za misliti jel sve dobro radim, jesam li mozda postala preuljuljkana i pasivna mislec kako mi klinci sve pricaju - sto mozda uopce nije tocno jer naprosto ne znam prepoznati njihove signale.