Mame i bebe forum

Zašto ste se odlučili na jedno dijete?Je li vam kasnije bilo žao?Mislite li da su jedinici,prema stereotipima barem,razmaženiji i sebičniji?
Je li teže biti dosljedan s jednim nego s više djece?

Puno pitanja nova sam i nadam se da ću se uklopiti,ako negdje postoji tema ispričavam se-ja je nisam našla

evo me.
jedna cura, skoro osam godina.

nisam se odlučila. život me stavio u takvu situaciju da ću radije imati jedno dijete nego dvoje kojima će možda u životu faliti materijalna baza za normalan život (posao mi visi, novi je teško naći, godine su tu).
žao mi je, ali se ne kajem. mislim da ću isto razmišljati za koje desetljeće.
žao mi je i zbog mene koju bi dodatno ispunilo, a ponajviše zbog nje jer nikad neće osjetiti taj poseban odnos koji ne mogu nadomjestiti ni kasniji partner i djeca. imati brata ili sestru je jedinstveno pozitivno životno iskustvo, ispunjujuće emocionalno, psihološki i socijano poticajno, posebno ako je mala razlika u godinama.

jesu. ali ne na onaj klasičan način. moja cura je negdje do četvrtog, petog rođendana bila klasično sebična, u međuvremenu je omekšala, ne pridaje više pozornost materijalnom, veseli se dijeljenju i onda kada to znači da ja neću nadoknaditi njen gubitak. došlo je samo od sebe, sazrijevanjem. no vidi se razlika, ona "ja", a ne "mi" koji se osjeti kod braće.

nije teže što se tiče dosljednosti. nema balansiranja. imaš jedno i tu se usredotočiš kad nešto želiš objasniti ili uvesti neko pravilo.
teže je utoliko jer puno češće nego mame sa više djece slušam "meni je doosadnoooo".

ja mogu reci iz vlastitog iskustva - jedinica sam i ne bih rekla da sam razmazenija ili sebicnija od mnogih koji imaju bracu. mislim da to vise ovisi o odgoju i djelomicno o karakteru.
a sto se tice dosljednosti, za mene je vrijedilo bas suprotno. bila sam puno dosljednija kad sam imala jedno dijete.

eli,vrlo lijep osvrt
je li vam se događalo da djevojčica pita zašto drugi imaju brata/sestru a ona ne?

mene,u principu,najviše zabrinjava taj omjer kvalitete i količine u odgoju.pitam se je li uopće argument "kasnije će imati jedno drugo(mislim braća) i tu dimenziju im nitko neće moći nadomjestiti" ukoliko imate divlji životni tempo i slabe uvjete za odgoj više djece.
kod nas,u principu,postoji problem tog manjka vremena i ludog tempa koji mi posao nameće a kada pređem tridesestu u ovu kategoriju ću ubrojiti i godine šalu na stranu,ali nekako mi se čini da sve više obitelji ima manje djece(barem u odnosu na 80-te kada sam ja išla u vrtić)pa smo kao moj sinko sada raspravljali tko ima bracu,tko seku,tko psa a tko samo mamu i tatu kod kuće

vrtićanac?
poznato mi je.
odgovor je bio onaj koji je mogla razumjeti. a gdje bi stavili bracu ili seku, u ormar? a što ćemo slušati bebu kako plače dok se ja sa tobom igram? (dugo je bila jako zahtjevna)

što se godina tiče, ja sam proljetos, na svoj 37-mi prihvatila činjenicu da očito neće doći bolja vremena. imaš manje od trideset, imaš vremena za čekanje. možda se karte poslože, možda ne. bitno je ne razbijati glavu kad te još ni majka priroda nije stavila u poziciju da doneseš konačnu odluku.

argument kasnije će imati jedno drugo većinom stoji. ne kod svih. moja majka je jedinica i kaže da joj je to najteže padalo u razdobljima pred smrt roditelja i mjesecima nakon. koliko god ima divnog muža, djecu koja je vole, nitko ne dijeli tu njenu bol. mi imamo drukčiji pojam gubitka nego što ga je ona imala u tim trenucima.

vrtićanac glavom i bradom
to što pišete o gubitku mi je poznato jer sam imala prilike upoznati ljude sa sličnim iskustvima.gubitak roditelja,nekako i po prirodnoj determinaciji,najbolje(ako ne i jedino)može shvatiti onaj tko prolazi isto,jednakim intenzitetom
kod svog sina primjećujem da se izuzetno veže za vrtićke prijatelje i svu djecu s kojom se ima prilike družiti,često mi se čini da mu nedostaje "netko"
s druge strane,mislim da griješimo jer mu ispunjavamo većinu zahtjeva u smislu igračaka ili raznoraznih hirova(ben ten mi je izašao na nos više ) i da bi to bilo nekako iznivelirano da ima brata ili sestru.drago mi je što nije sebičan,naivac je i emotivac,nezna se boriti za sebe i vrlo lako ga "preveslaju" (uvijek mislim zato jer se nema gdje i s kim "čeličit" u smislu neke podjele,kompromisa,zastupanja svog interesa koji se razvija u bratskim odnosima)

to što se veže za prijatelje sasvim je normalno u njegovoj dobi. no još uvijek lako zaborave na najbolje prijatelje. to se dobro vidi kad krenu u školu. no opet lako sklapaju nova prijateljstva.

što se kupovine igračaka tiče, tu nema veze je li dijete samo ili nije, već koliko lako roditelj popušta. nema ništa lošeg u kupovini ako će dijete koristiti igračke, igrati se i ako općenito zna prihvatiti odgovor "ne" i "ne sada/ovaj put". dosljednost roditelja i hladna glava su tu bitni. još jedno manje dijete ne bi promijenilo njegovu želju za novom igračkom. no svakako ga treba poticati na posuđivanje, davanje (ali ne pretjerano, ne na svaki zahtjev, ne kupovanje prijatelja) i mijenajanje jeftinijih igračaka. da se ne veže za materijalno.

čeliči se u vrtiću, ako ide. nekom to ide brže, nekom sporije. ne treba požurivati sazrijevanje.

Sreca najveca je napisao/la:ja mogu reci iz vlastitog iskustva - jedinica sam i ne bih rekla da sam razmazenija ili sebicnija od mnogih koji imaju bracu. mislim da to vise ovisi o odgoju i djelomicno o karakteru.

x.
ovako je i kod mene. a cio zivot sam zeljela da imam nekoga.

Nisam jedinica niti imam jedinca
Ali moram priznati da se osjećam kao jedinica iako imam brata, razlika je 3 godine, ja prva (možda je u tome peh ) ali neki odnos ni kao klinci niti sada nemamo.
Nikakva povezanost, totalno smo različiti po karakteru, ja cijenim obitelj on baš i ne (možda jer je još sam ), ne dijeli osjećaje sa mnom, niti kad smo izgubili oca, uopće nismo podijelili tu tugu, ustvari on nije sa mnom ja sam još željela, dapače nismo u svađi ali tak je kak je.
I žao mi je i nemam pojma jel i njemu, i vjerujem da nikad nećemo biti kao moja djeca već sada , tako se nas dvoje nikad nismo igrali niti mazili niti svađali, vjerujem da je i do nas roditelja. Drugačije se odnosimo prema svojima sad nego što su se naši roditelji prema nama , ne znam ali mislim da je i tu djelomično razlog. Ili smo jednostavno drugačiji i povezuje nas samo spoznaja da smo braća.
Eto malo s drugog aspekta. Dirne me to....a nisam jedinica.

ZacKa je napisao/la:Ali moram priznati da se osjećam kao jedinica iako imam brata, razlika je 3 godine, ja prva (možda je u tome peh ) ali neki odnos ni kao klinci niti sada nemamo.
Nikakva povezanost, totalno smo različiti po karakteru, ja cijenim obitelj on baš i ne (možda jer je još sam ), ne dijeli osjećaje sa mnom.

potpis XXXX
imam brata dvije godine mlađeg i ništa nas ne veže...kao mali smo se jako svađali...kao veliki svaki je otišao na svoju stranu i krivo mi je zbog toga.
sve se nadam kad nađe ženu i dobije dijete da će skinuti taj čelični oklop koji nosi oko sebe i pustiti nas da dopremo do njega.

Orca kao da opisuješ mojeg bracu Moj je sad našao nekoga nadam se da bu osnuo obitelj i shvatio što to znači.

i moj isto ima curu ali je 5 godina mlađa i tek je faks upisala, tako da ima puno vremena da osnuje obitelj. ali se barem s njom da razgovarat i ona isto kuži da je on čelični prema nama svima, ali prema njoj je beba....
ali ima vremena omekanit će on još se mi stignemo lijepo družiti kao braco i seka

MM je jedinac. Nije sebican, bas suprotno, najnesebicnija osoba koju sam u zivotu upoznala. Otvoren, topao, pomoci ce svakome. Prijatelja milion, trebalo mi je vise od godinu dana da ih sve popamtim.

Ja imam i brata i sestru i iskreno, stvarno mislim da mi je to jedno od vecih darova koje sam dobila od svojih roditelja. Beskrajno ih volim i jako smo bliski.

Kad smo planirali obitelj, iako sam ja zeljela puno djece, jos vise MM - njemu nikad dosta. Ocigledno, ipak mu je nesto falilo, jer ne znam kako bih drugacije objasnila tu zelju za potomstvom.

Svoju djecu ucim da se vole, da su jedno drugom na prvom mjestu, ispred prijatelja, cak i ispred roditelja jer kad nas ne bude, imat ce jedno drugo. Gledaju kako ja volim svoga brata i sestru (i kako se s njima i posvadjam, pa se ipak volimo) i uce. Tako su i mene moji roditelji ucili, pa se nekako nadam da ce kad odrastu biti bliski.

ja nisam jedinka al razlika između mene i brata je 10 godina (on je stariji) tako da
neke povezanosti pretjerane nije ni bilo
ja sam se i prva udala i prva dobila dijete jer njemu to nije bilo važno
od kad je tata već imamo neke zajedničke teme ...

moje dijete sad ima 8 godina
za drugo sam govorila nije vrijeme radi posla, radi novca , radi ... i sad mi se već nekko čini da uopće nije više vrijeme
iako me pere u zdnje vrijeme želja poprilično

često je pitala a zašto ona nema nikoga al je dobila 2 bratića koji žive ispod nas i sad joj je ponekad i to previše

dali smatram da je zakinuta, ne smatram jer ima društven život, svo naše vrijeme posvećeno je njoj
materijalno joj možemo priuštiti neke stvari koje onda možda nebi mogli
ne mislim da je sebična, samo voli svoj red pa tako ne voli da joj se netko pača u njene stvari

ali i dalje mislim da sve ovisi o odgoju djeteta, učiteljica meni kaže da se na mom djetetu vidi da je jedinka jer nezna timski raditi, i da ju je npr. namjerno stavila sjediti s još jednom jedinkom , ponekad je žestoko kaže

al isto tako sam joj saopćila drugi dio priče koji nezna, npr. kako ta druga jedinka neda mojoj da boja s kojom bojom hoće, da se druži s kim hoće, da joj hoće uzeti pernicu itd.

ja jedinica suprug jedinac...... razlog kod oboje su zdravstvena stanja nasih mama...... a kako sada stvari stoje i nas potomak ce biti jedinac osim ako ne usvojimo drugo....... meni je citav zivot bas nedostajao brat ili sestra ..... ali kad vidim svog oca i muzevog oca i njihovu otudjenost sa vlastitom bracom........ ne znam...... sve je uistinu stvar i kako te roditelji odgajaju a i kakav si sam kao osoba...... jer ako se ne ostvari bliskost medju bracom i sestrama onda je svejedno koliko vas je doma........

i iskreno..... odluka o drugom ili trecem djetetu nije vezana uz materijalna i slicna dobra to su samo izgovori..... vec je bit u tome koliko sam ja osobno spremna imati dvoje i vise djece...... a vecina nas se danas jedva snalazi i s jednim.........

slažem se rucho.
pobornik sam one-sve što želiš-naći ćeš način
sve što neželiš-naći ćeš opravdanje

odluka o drugom ili trecem djetetu nije vezana uz materijalna i slicna dobra to su samo izgovori

vjeruj mi, je, u današnje vrijeme sa nesigurnim radničkim primanjima jedna usta više za prehraniti često cijelu obitelj pa i starije dijete dovedu u situaciju neimanja važnih životnih zadovoljstva i mogućnosti školovanja, a roditelje skoro na glad.

eli je napisao/la:

odluka o drugom ili trecem djetetu nije vezana uz materijalna i slicna dobra to su samo izgovori

vjeruj mi, je, u današnje vrijeme sa nesigurnim radničkim primanjima jedna usta više za prehraniti često cijelu obitelj pa i starije dijete dovedu u situaciju neimanja važnih životnih zadovoljstva i mogućnosti školovanja, a roditelje skoro na glad.

mislim da se uvijek može naći neki način za onoga tko ima veliku želju imati još djece
sva ta zadovoljstva su vrlo relativna
a i mislim da je neusporedivo veće zadovoljstvo imanja brata ili sestre u životu od nekih predmeta ili prolaznih zanimacija
zato dvojim i zato otvoruh temu

mislim da je-gdje može jedno može i dvoje-ipak nekako blizu istini

a u slučaju otkaza?
kako podmiriti sve potrebe četveročlane obitelji sa npr 5000 kn?
ne nalazi se posao tako lako. bar ne u svim djelovima lijepe naše i kad si u nekim godinama, a imaš malo dijete.

Ja mislim da moji roditelji samo sa mnom s jednom manjom tatinom plaćom i maminom inv. mirovinom (otišla kad je mene rodila s 35g)
ajmo reći s tih 5000 kn sada
ne bi puno bolje živjeli da nisam imala brata, da bih ja imala ne znam više obleke, barbika...ne znam ni sama čega...

Istina skromnije smo živjeli nego drugi u mojoj blizini, ali imala sam u manjoj količini (što je samo rezultiralo da sam skromnija danas i ne patim na marke i skupocjene stvari ) nego druga djeca i barbiku (istina ne onu pravu ), i obleku (istina ne marke), i na more smo išli svake godine i stojku imali i hrane je bilo (istina ne oblizeki ali nismo bili gladni) i još su štedjeli svaki mjesec, da bi imali na žalost za vrijeme rata, kad je tata ostao na čekanju.........e da nije bilo rata i takve situacije još bi mi i fakultet platili ali to sve nije imalo veze s mojim bratom tj. još jednim djetetom jer je i on imao ne kao druga djeca ali zbog toga nema danas neke posljedice, nikad nismo krivili roditelje, niti ispaštali jer nismo imali što i drugi.

Kad se sjetim bili smo sretni i zadovoljni kad smo samo čokoladu dobili. Baš smo joj se veselili.

Danas i svoju djecu pokušavam učiti na taj način bez obzira što imam u prosjeku veća primanja nego moji roditelji, ali ne dobiju sve naj naj. I ne nose marke.
Samo na sniženju.

Imam prijatelje koji su živjeli s 5000 kn s dvoje djece, a prije toga živjeli su sa 20 000 kn, strašan pad, e sad nije bilo puno toga što je bilo prije, vozili se biciklima i zdraviji su, posuđivali obleku, snalazili se, štedjeli na hrani ali nisu bili gladni, ako kupuju obleku onda je to jeftino, nađe se danas evo ja kupila tenke za curku za 59 kn s kožnim uloškom a ne za 159 kn ili više....igračaka imaju manje nego moji i više ih cijene nego moji......i još uvijek im djeca idu na aktivnosti, i ja im se divim.........očito znaju.........ali saznali su kako jer su bili prisiljeni.
I što je najvažnije djeca ne ispaštaju nimalo ma niti ne znaju da im jedan roditelj ne radi.
Taj roditelj se zaposlio istina ne u svom rangu za malu plaću, dijeli prospekte ali nađe se svašta danas samo da se radi.
To je samo moje mišljenje i iskustvo . Možda nisam u pravu

na neki način se slažem s eli , dobro je tako razmišljati ali ne uvijek
ja sam ostala trudna s 22, ja bez posla on bez posla , bez kune bez stana
sve se posložilo i mogu reći da mojem djetetu ništa nije falilo
on je našao posao ja sam se snašla i počeli smo drugačije razmišljati i živjeti
ja isto volim reći da nemamo uvjeta za drugo dijete al to je samo isprika jer velik postotak djece živi u nikakvim uvjetima
pa su sretni i zadovoljni (no opet postoje iznimke)

moji starci su bili jako bogati, ja sam imala sve što sam poželjela, brat isto tako
al kad sam krenula u srednju propala firma u kojoj je tata radio,mama otišla u mirovinu , bez ušteđevine
naučili smo živjeti pod drugim uvjetima
ja sam sebična i mislim da je jedini razlog što nemam drugo dijete to što sam si sve lijepo posložila i baš mi tako odgovara i naravno naša trula država koja mi ne može garantirati da će me čekati posao kod privatnika

Ciara je napisao/la: ja sam sebična i mislim da je jedini razlog što nemam drugo dijete to što sam si sve lijepo posložila i baš mi tako odgovara i naravno naša trula država koja mi ne može garantirati da će me čekati posao kod privatnika

u potpunosti se slažem ja sad tako razmišljam o trećem djetetu (a oduvijek sam mislila imati troje).
Baš mi je lijepo sada......sve na svojem mjestu..... i ne pada mi na pamet to remetiti s trećim djetetom.
A željela bih ga.

Ja sam jedinica i imam jedno djete.
Licno nikad nisam osetila potrebu za brata ili sestru. Jebem li ga jel to sebicnost?
U fazi sam kada razmisljam dal ce djete ostat samo ili ne. Al nekako vuce na to da ce ipak biti jedan.

Zivot me stavio u takvu situaciju da ću radije imati jedno dijete nego dvoje kojima će možda u životu faliti materijalna baza za normalan život

Ovo je ono sto mi je najbitnije. Nemogu razumet i nekako sam prizemna sto se tice materijalnog. Nista ne dolazi samo od sebe, za sve se covjek mora pomucit. A ipak i ja i mm znamo koliko i dokle mozemo. Kad bih imala dovoljno finansija i bila bolje materijalno obezbedjena sigurno bi imala i vise djece.

još jedno pitanjce za roditelje jedinaca,imate li grižnju savjesti kada vičete na dijete?ja mislim da radim grešku jer uopće nisam dosljedna,objasnim,pa viknem,pa kaznim al nikad nemam dovoljno snage provest to što sam rekla i na kraju se uvijek ispričavam i ja

mislim da to pitanje nema puno veze s tim jel dijete jedinac ili ne?
ili mislis da roditelji koji imaju vise od jednog djeteta nemaju griznju savjesti kada vicu?

bas ne kuzim pitanje

Bubidea je napisao/la:mislim da to pitanje nema puno veze s tim jel dijete jedinac ili ne?
ili mislis da roditelji koji imaju vise od jednog djeteta nemaju griznju savjesti kada vicu?

bas ne kuzim pitanje

ma ja sam se malo konfuzno izrazila,želim izbjeć generalizaciju,ali nekako sam dojma da roditelji s više djece nekako bolje hendlaju situaciju da su dosljedniji i da ih djeca bolje "slušaju"
možda zbog iskustva,neznam
daleko od toga kako si ti postavila stvar

a meni se cini bas obrnuto, da je lakse roditeljima jedinaca, ipak se jedinac nema s kime svadjati, naguravati, tuci...
vidim ja kak to izgleda kad mom jedincu dodje sestricna, stalno neka cika, tuca i galama
i stalno opominjanje i onda najcesce zavrse u kazni

ma, ne mozes tu generalizirati, sve to ovisi od djeteta do djeteta i od roditelja do roditelja

Bubidea je napisao/la:a meni se cini bas obrnuto, da je lakse roditeljima jedinaca, ipak se jedinac nema s kime svadjati, naguravati, tuci...
vidim ja kak to izgleda kad mom jedincu dodje sestricna, stalno neka cika, tuca i galama
i stalno opominjanje i onda najcesce zavrse u kazni

ma, ne mozes tu generalizirati, sve to ovisi od djeteta do djeteta i od roditelja do roditelja

i ti imaš jedinca?koliko ima god?

puno
11,5

jel imam grižnju savjesti kad viknem na njega (on je jedinac) ? Ne. Ima dana kad me naprosto "ne čuje" i naravno da viknem. neću ga valjda pustiti da radi šta hoće zato jer nije prestao sa glupošću kad sam mu lijepo rekla. to nije često, i kad primijenim tu metodu, uz stajanje u kutu 7 minuta- bude sve ok.

a jedinac je ostao silom prilika (zbog medic. razloga). i to je za sada najvjeroojatnije opcija koja će i ostati. do sad sam s tim naučila živjeti.