Mame i bebe forum

Dijete mi je 3,5 god.staro i do ima par dana sve bilo o.k. Neku večer gledamo ga mm i ja i ne mozemo vjerovati svojim očima. Jadničak izobličio lice, lako što nije ugodno za vidjeti, ali prestravili se. Ništa,išao spavat, ujutro sve o.k., ali za uru vrimena sve opet isto, odmah do pedijatrice i kaže nama žena da su to tikovi, da će to sada vjerovatno trajati mjesecima,da ne obraćamo pažnju na to pogotovo da ga ne opominjemo da to ne radi, a kako je kašljao i imao malo crveno grlo dala mu cefaleksin i sutra popodne ga opet vodimo do nje! Primjetili smo da je situacija najgora kada kad je pospan, a kako je zmaj izbacio popodnevo spavanje, to je već oko 17-18 h pop. Pedijatrica nam rekla da ako ikako možemo vratimo popodnevno spavanje i sada smo se vratili u začarani krug krug kasnog odlaska na spavanje, ali ne bude toliko nervozan popodne.Preplašeni smo, pravimo strategije kako dalje, danas smo bili na krštenju,nisam se ni trudila ljudima objašnjavati što mu je iako sam uočila poglede. Ne znamo što očekivati i kako se boriti protiv neprijatelja. Malo sam tragala, ali nisam našla ništa što bi me ne umirilo, nego približilo problemu, pa me zanima jeli bio itko s nečim sličnim?
Help please!!!

dok ti se ne jave mame koje su prolazile slicno sa svojom djecom, ukucaj u pretraznik "tikovi", pojavit ce se nekoliko tema u kojima je vec opisan slican problem.

Ne znam što da ti kažem.. nisam mama djeteta s tikovima, ali sam dijete s tikovima. imali smo ih i ja i brat.. Prvi put su se javili u ratu, drugi put kad nam je mama umrla.. u biti- tako smo reagirali na stres... traje dugo, nekontrolirano, ali s vremenom prođe.. do nove stresne situacije.. išla sam psihologu kao mala, ali nema lijeka.. kako dođe, tako i prođe.. I danas se ponekad uhvatim, ali kao odrasla žena se mogu kontrolirati.. Samo ću reći da razumijem tvoje dijete, ali i tvoju brigu..

Točno znam kako ti je. Moj sin je imao tikove. Prvi put su se javili kad je imao tri godine i bili su zvučni. Drugi put su se javili kad je imao 6 godina i tada sam skoro umrla od straha jer je izgledao grozno. Došli su iznenada , bez ikakvod povoda (stresne situacije, iznenadnog događaja isl.) Da ne duljim, prošli smo sve moguće pretrage (na moj izričit zahtjev) iako je pedica odmah rekla da je to tik i da će proći sam od sebe, bili kod psihologa, razgovarali s njim, ali tikovi su se nastavili puna dva mjeseca (pedica je rekla da će vjerojatno trajati 2,3 mjeseca ali možda i duže) .S kim got smo se konzultirali (psiholog, pedijatrica, neuropedijatrica) svi su rekli isto: pustite ga, ne opominjite ga, proci će. Neko smo ga vrijeme obzirno opominjali (unatoč savjetima), jer smo se bojali da mu se druga djeca ne počnu rugati.Ali to je stvarno uzaludno jer djete nije svjesno tikova. Uglavnom, kad smo se opustili i prihvatili da nemožemo "izlječiti" tikove, oni su nestali i to u trenu, kako su se i pojavili. Znam kako Vam je sada i znam da dva tri mjeseca ne zvuče nimalo utješno, ali vjerujte mi najbolje što možete učiniti i za sebe i za djete je pokušati se opustiti. Možda prođe i prije. Do tada I još nešto, mnoga djeca imaju tikove bar jednom u životu.

hvala vam puno na vasim iskustvima, ali i mm i ja smo malo nervozni jer sve događaju sve neke same ružne stvari pa nam se to mozda učinilo težim nego što jest, danas bili kod pedijatrice, koja nam je savjetovala još mjesec dva promatranja prije nego krenemo dalje u boj, uglavno sve što ste navele, ne opominjati i ne tome davati neku važnost. Hvala vam jer lijepa riječ zlata vrijedi, a i nekako je lakše kad znaš da nisi Pale sam na svijetu.