Mame i bebe forum

evo skrećem s teme o batinama viewtopic.php?f=45&t=63538&p=2540059#p2540059 da ne idemo u oftopic

pomikaki je napisao/la:ja bi otvorila jednu posebnu temu o toj ne/dosljednosti
baš se pitam je li to toliko bitno?
Pa bitno je da dijete zna moj stav, moje granice. Ali i prilično malo dijete, vjerujem, shvaća da sam i ja nekad opuštena i dobre volje pa reagiram tek nakon par puta, a nekad se preko dana već dogodi svašta zbog čega ću možda reagirati burnije na nešto što sam jučer lakše tolerirala.

Dosljednost mi ide uz priču o kažnjavanju, fizičkom i na druge načine.
Ako dijete učim da poštuje tuđe granice, ne zbog kazne nego zbog ljubavi i poštovanja prema drugima, onda mi se ne čini tako bitno da svaki put reagiram jednako. Kao što nije potrebno ni da se moje metode i moji stavovi poklapaju sa mm-ovim ili s bakinim.
Malo ot, ali se uvijek pitam kad se spomene dosljednost u odgoju.

latica je napisao/la: ne znam jesam li ja dobro shvatila tvoje pitanje, na brzinu sad čitam pa nisam baš koncentrirana, ali po meni biti dosljedan ne znači uvijek jednako reagirati, jer je to nemoguće, nismo roboti, nego nastojati da te naše reakcije uvijek idu u istom smjeru. na primjer, moj mali recimo zna vani kad se igra s djecom uzet bečiji bager i neće vratit, (onda netko kaže kak je on zločest, a meni bude krivo -pa nije on zločest, on je malo dijete i prirodno je da uzme ono što želi i pokuša se izborit). za njega je to normalna reakcija. njemu se to sviđa i iz njegove egocentrične perspektive on to želi imati. na meni je kao njegovoj majci da mu objasnit zašto ga mora vratit (kratko i jasno - jer drugi dečko ide kući i tužan je kad njegov bager nije s njim) i da mu ga na kraju krajeva ako i dalje ne da uzmem i probam dat nešto drugo, ak prođe super - pohvalim ga kako je dobar, vidim kak je on onda sav sretan ... ako ne - on se dere (srećom ovo je rijetko), ja ga zagrlim, kažem da je normalno da je i on tužan, da je nomalno da je ljut, ali on doma ima svoj bager koji ga čeka i da je jako lijepo da je on vratio bager da drugi dečko ne bude tužan ... e sad, to je idealna sitaucija - a nekad sam ja zbog osobnih razloga već sama po sebi nervozna pa ću reći da vrati bager odmah čim vidim da se sprema neki okršaj, nekad ću ga pustit još 5 minuta u nadi da će sam vratit, što se naravno neće dogodit, pa ja time samo odgađam neizbježno oduzimanje, teta koja ga čuva ima vjerojatno svoju metodu da riješi problem, bake isto, ali ako ja uvijek idem istim smjerom u svojim postupcima u sličnim situacijama onda je to dosljednost. ima situacija kad je to važnije - koje su opasnije pa moraš biti i više krut, a nekad možeš bit fleksibilniji pa si dat više vremena da kažeš -e sad je dosta .. ne znam jesam li bila jasna ...sva sam zbkana

ivanaibruno je napisao/la:Pomikaki, pisale mo u isto vrijeme. Ano mi je da svtko u familiji ima drugacije odgojne metode, svjesna sam da cemo na isto brunino ponasanje, mm, ja , jedna baka, druga... Drugacije reairati. S tim sam se pomirila. Zato on i ima sasvim drugaciji odnos sa svakim od nas. Ok.

Medjutim, kak mislis da svaki put, ti, neces na isti nacin reagirati? Da karikiram, ali ako dijete plazi jezik- meni je logicno da svaki put reagiram n isti (kakav god bio) nacin. Ne moze beljenje jedanput rezultirat " kaznom" a da drugi put za beljenje dobije od mene pusu, jer se sad igramo, pa je beljenje dozvoljeno. Nezznam jesam te dobro shvatila.

Evo na zadnji primjer s beljenjem, jer mi je najjednostavniji: neće jednom dobiti od mene pusu a drugi put kaznu, ali recimo jednom ću reći djetetu da me to živcira, a drugi put ću možda ignorirati, pa čak, ako mi beljenje ne predstavlja bitnu stavku u odgoju nego me samo u nekim situacijama živcira, dozvolit ću si i da se ponekad samo nasmijem.

Pa je li to toliki problem?

Kad se guraju prsti u utičnicu, normalno da se neću smijati. Ali u nekim slučajevima koji nisu baš životno bitni, ako nešto dozvolim to ne znači da sutra ne smijem reći: danas ne može.

Zanimaju me vaša mišljenja...

napisala sam vec na batinama ili kaznama da mi se ne svidja splitanje jer su mi te dvije teme usko povezane.
U slucaju beljenja naravno da ces se nekada nasmijati, nekad ga grdo pogledati a nekada ostro kazniti jer nije isto kome se belji i kada se belji.
Odnosno u provodjenju dosljednosti treba odrediti 10 stvari koje su uvijek ne i one su apsolutni ne i tu treba biti dosljedan. Ostalo je po potrebi odnosno ovisi od situacije do situacije.

Možda imaš pravo... ali eto, splitala sam jer me već duže vremena zbunjuju ti postulati o dosljednosti.
Batine i kazne su već kod mnogih prevaziđena stvar, ili ako ne, malo tko još tvrdi da su dobre i potrebne.
Dok je dosljednost u odgoju još uvijek pravilo koje se ne dovodi previše u pitanje. A meni se čini da se na taj način gubi dosta od prirodnosti u odnosu s djetetom.
Čini mi se i da na taj način roditelji često odbijaju preispitati svoje stavove nego se dovedu u situaciju da jednom postavljeno pravilo forsiraju i kad su sami već uvidjeli da im ne koristi previše

ja mislim da je dosljednost važna iz jednostavnog razloga što nam pruža jasnoću i pomaže u definiranju granica ponašanja - vlasitog ponašanja i tuđeg ponašanja - ako se ti nekad nasmiješ, a nekad grdiš dijete za isto ponašanje, njemu je to u neku ruku nejasno šta se sad nekad nešto smije nekad ne. ali naravno, kao što sam rekla nismo roboti pa kad su to neke manje bitne stvari (možemo tu stavit i beljenje) onda si tu možemo dopustit više luksuza da budemo fleksibilni i da idemo sa situacijom pa ćeš se nekad stvarno od srca nasmijat, a nekad ćeš oštro reagirat - to nije lijepo, ne smije se i sl. samo se onda ne treba čudit ako i dijete u tom pogledu preuzme tu fleksibilnost, pa se i dalje belji u situacijama kad to nije poželjno - i ono ima pravo bit fleksibilno dakle, ako ti za nešto procijeniš (ne mislim na temelju dubokog promišljanja, nego spontano) da je manje bitno i sl. i ne reagiraš uvijek u istom smjeru, tu su vam granice labavije i manje jasne, tako da se i od djeteta može očekivat da ih ne poštuje, a i kazna onda ne bi trebala biti ista (ako se to onda uopće može kažnjavat)...
možda je to manje bitno kod nekih situacija, ali kad su neke opasnije stvari u pitanju tim je važnije biti dosljedan, jer onda je ne zaista ne uvijek i samo ne, bez mogućnosti da bude drugačije.
moram ić, a htjela sam još nešto dopisat...

Latice, da li je isto beljenje teti u vrticu, uciteljici na nastavi, prijatelju kad te naljuti ili beljenje kod kuce za vrijeme jela ili igre? Pa ne odgajamo covjeka nize inteligencije. Dijete moze skuziti nijanse, pogotovo ako mu se kod upozorenja kaze zasto to ne smije raditi.
Ili jos banalnije, koliko roditelja djeci dozvoljava sladoled po ljeti ali ne dozvoljava sladoled po zimi? Naravno da nitko nece zabraniti sladoled u svako doba godine samo zato da bude dosljedan. Pa di bi zavrsili?

U provodjenju dosljednosti je najvaznije postaviti jasna i cvrsta pravila. Unaprijed.
I pravila nisu ista za svaku zivotnu dob niti su ista u svakoj obitelji niti trebaju biti ista u svakoj obitelji.
Kad dijete ima 12 mjeseci zivotno je vazno da ne gura prste ili igracke u uticnicu ili da se ne igra s loncima na stednjaku. Kad dijete ima 5 godina onda je to vec trebalo usvojiti a dosljedan treba biti oko samostalnog prelaska ulice.
Djeca moraju znati koje su stvari vama, njihovim roditeljima, osobno u odgoju jako vazne jer prioriteti nisu za svakog covjeka isti niti je stil zivota isti.
Meni trenutno (a djeca mi sada imaju 13 i 10 godina) su strahovito vazne ove stvari:
1. mama/tata mora uvijek znati gdje ste i s kime ste
2. dogovoreno vriijeme se mora postovati. Ako se iz nekog razloga kasni mamu/tatu se mora nazvati ili obavijestiti
3. nikada ni u kojoj situaciji ne lagati. Ako je nesto najruznije i znas da to nisi smio/smjela napraviti, ipak reci. Mama/tata ce mozda malo vikati ali onda ce se skulirati i pomoci ti rijesiti i najgoru situaciju.
Ima toga jos

Kad su mi djeca bila manja (5 i 8 godina) onda je tablica mozda bila ovakva:
1. Nikada ne bjezati nego se javiti mami/tati da znaju s kime sam ili kamo sam otisla/otisao
2. Nikada ne zapocinjati tucnjavu. Nikada. Na svaku uvredu se moze reagirati i bez tucnjave.
3. Ulicu prelaziti uvijek bez iznimke tako da stanem provjerim lijevo, desno, lijevo i na pola ceste desno
4. Nikada ne ulaziti u auto/kucu s nepoznatima cak niti ako kazu da su to mama/tata rekli.

To je i moje mišljenje - zbilja dosljedan treba biti u nekoliko bitnih pravila, koja obično možemo prebrojati na prste jedne ruke. Sve ostalo je pretjeravanje.

pomikaki, jel to stvarno misliš da je više roditelja koji pretjeruju u svojoj dosljednosti? ja bih prije rekla da je veći problem roditeljska nedosljednost i linija manjeg otpora... koja može biti i razumljiva (stres, način života itd.), al je ipak to što je - nedosljednost (najčešće, dugodoročno na štetu djeteta).

mama courage je napisao/la:pomikaki, jel to stvarno misliš da je više roditelja koji pretjeruju u svojoj dosljednosti?

Ne, mislim da mnogi roditelji shvaćaju taj postulat dosljednosti previše doslovno, kao naizgled jednostavan ali potpuno nedostižan ideal .
Za mene je to bilo jedno od prvih načela pravilnog odgoja koje sam zapamtila prije nego sam imala djece, tada mi se činilo jasno i razumljivo, danas mi se čini da može uzrokovati samo nezadovoljstvo roditelja koji mora sebe doživljavati kao nesposobnog da provede jednostavna pravila na dosljedan način, a dijete kao neposlušno i tvrdoglavo.

Fleksibilnost ne mora značiti raspad sistema.

Ja mislim da je dosljednost jako, jako bitna u odgoju djece.
Npr, ako smo odlucili da djetetu necemo davati slatkise prije glavnog jela, onda tu nebi trebali popustati. To je neko pravilo koje bi se trebalo postivati, nije mozda toliko bitno kao prelazak ceste iskljucivo preko zelenog, ali je pravilo i treba ga se pridrzavati.
Ono sto se dogada je da djete vjerovatno vristi, place i sto ti ja znam (jos nisam dosla do te faze ) ali ne smijemo popustiti jer dijete uci da takvim ponasanjem moze dobiti sto zahtjeva. Takoder ako nekad popustimo, a nekada ne- zbunjujemo djecu. A djeci je kao i svima nama jako bitna predvidljivost- koje ponasanje izaziva kakvu posljedicu. Mi isto kad ne znamo sto ocekivati i kako se ponasati, smo frustrirani, a kako tek nece djete koje nema ni priblizno iskustva kao i mi.
Da se razumijemo, ja sam vec rekla kako sam nedosljedna i stvarno je puno lakse u teoriji nego u praksi, ali trebali bi se truditi.
Ja sam cesto umorna, frustrirana jer nista ne stignem, pa idem linijom manjeg otpora i popustim jer mi se neda da vristi, cendra... ALI to je toliko krivo, jer sada tocno zna da T. place, mama skace

Ono što je po meni bitno kad je doslednost u pitanju jeste biti dosledan za bitne stvari i ne trošiti previše energije na gluposti tipa beljenje. Isto kao i za famozno NE treba odlučiti šta je važno a šta nije i time se i voditi. Meni stvarno nije bitno da li će moj sinak razbacivati igračke i da li će ih pokupiti kad mu kažem da ih pokupi. Svejedno ih neću ja pokupiti, srediće to sam kad mu bude zasmetalo. Ali zato će morati da mi da ruku kad prelazimo ulicu, tu me ne zanima ni kako je on raspoložen niti kako sam ja raspoložena ni da li se njemu sada daje ruka ili ne...

B&M odrastaju u lepo vaspitanu decu koja poštuju zadate norme ponašanja (u kući, u kolektivu, u gostima, na ulici, na igralištu...). Ako bismo sabrali koliko puta sam bila dosledna a koliko puta nisam za sve važne i nevažne stvari ispalo bi da o doslednosti samo trabunjam. Ipak, u realnosti nije tako jer, rekoh već, postoje važne stvari za koje nema odstupanja i manje važne stvari za koje možemo da popustimo, ako ni zbog čega drugog a ono da bi oni mislili da i sami mogu odlučivati o nečemu (npr kad će pospremiti svoju sobu). A i puno smo opušteniji, nema bespotrebnih stresiranja jer se mami napelo da istera mak na konac.

@ Rialy - evo, to što pišeš je točno ono o čemu govorim - jako dobro zvuči u teoriji a u praksi se ne da provesti. Čak i da nisi umorna, da ne radiš po cijeli dan i ne održavaš kuću, da nemaš financijskih problema itd (ovo govorim općenito, ne znam ništa o tebi, naravno), možeš li zamisliti da se svaki dan ponašaš prema tom pravilu?

Ni naša djeca se ne osjećaju svaki dan jednako. Ako vidim da je moje dijete uhvatila šiza jer je neispavana ili gladna (sigurno postoje i te savršene majke koje savršenim dnevnim rasporedom osiguravaju da se to nikad ne dogodi, da, da) reagirat ću drugačije nego kad su idealne okolnosti. A i ona će reagirati različito.

Rialy je napisao/la:A djeci je kao i svima nama jako bitna predvidljivost- koje ponasanje izaziva kakvu posljedicu.

A postoji li u realnom životu takav scenarij, takvo okružje, u kojem možemo točno i sa sigurnošću predvidjeti posljedice svog ponašanja?

adorabla - moj primjer je samo moje mišljenje što znači biti dosljedan na "zadanom" primjeru s beljenjem što je i bilo pitanje ako se ne varam. slažem se s tobom da nije isto beljiti se u situacijama koje si ti nabrojala, ali moram dodati da ja pišem iz perspektive djeteta od nepunih 20 mjeseci, dok su tvoji dečki već veliki. jer ja mislim da moj mali kad bi znao šta je to beljit se, ne bi shvatio da je Ok izbeljit se u šali za stolom npr, a ne teti na ulici, a ne mislim da je niže inteligencije.
da se nadovežem i na primjer sa sladoledom - po meni je to upravo primjer dosljednosti da se po zimi sladoled ne jede, dakle dosljedan si u pravilu da toga zimi nema, takav je dogovor, ali ga ima ljeti kada je to primjereno okolnostima. dosljednost po meni nije samo crno-bijelo, da-ne, naravno da ima nijansi, ja baš o tome i govorim, ali maloj je djeci zbunjujuće krenuti sa primjerom ne može se, ali može se ako ... primjerenije mi se čini reći da se nešto u pravilu ne može, a sad - uvijek se dogode i neki propusti jer nismo svaki put u stanju svega se držat ko pijan plota

evo ja ću dat još jedan vlastiti primjer - moj sin ima skoro 20 mjeseci, kad nama dođu gosti na stoliću u dnevnoj mogu stajat šalice s kavom, sokom, i sl, mogu stajat i keksi - on ništa ne dira jer smo mi uvijek bili dosljedni u tome da se to ne smije dirat. njegova je znatiželjna priroda takva da on i dalje testira granice i nekad dođe pa pokuša bi li on mogao malo žličicom promiješat kavu i sl. ali ja to ne dam i ne može. on se ne ljuti, prihvati to iako mu nije drago. s druge strane, nismo mu dali ni daljinske da dira, ali tu nismo bili dosljedni, ja bi mu nekad kad dođem umorna s posla, on bi nešto, vidi daljinski, baca se za njim, ja kažem ajde uzmi malo ... dakle nisam dosljedna - idem linijom manjeg otpora, jednom može, drugi put ne može - on se ima pravo ljutit kad mu ja drugi put to ne dam, jer ne kuži zašto se nešto sad smije sad ne smije. i naravno da je onda uvijek s tim daljinskim natezanje.

i jasno da ima stvari s kojima je lakše biti dosljedan u zabranama jer smo svjesni da su opasne, a neke koje nisu toliko opasne smo spremniji popustit, meni je to normalno, to je dio života. ali kako je ova tema krenula od kažnjavanja, ono što ja želim naglasiti je da je moj stav da mi kao rodtelji moramo bit svjesni svoje odgovornosti za neke stvari - ne može netko kaznit dijete (batinama ili drugačije) kad se dijete ne pridržava pravila koja su i nama labilna. a to i je primjer - ne može netko udarit dijete i kasniej pričat kako nasilje nije OK, dakle nije dosljedan u svom stavu. ili jednom kad dijete plače u konzumu kupit mu tu igračku ,a drugi put ga lupit po dupetu, a treći put nešto deseto - pa to je onda totalni kaos, dijete se uči da ne može predvidjet situaciju jer njegovo isto ponašanje vodi do potpuno različitih posljedica.

još da dodam da nije po meni dovoljno jednom napravit drugačije i sad je dijete totalno zbunjeno i šta ja znam, to je sve stvar cjelokupnog obiteljskog života, stava roditelja i tome slično. i na našim (uglavnom manjim ) nedosljednostima, dijete uči što je dosljednost
fleksibilnost ne znači raspad sistema, ali treba i fleksibilnosti postavit granice. svatko za sebe, nismo svi isti

latica je napisao/la: ali kako je ova tema krenula od kažnjavanja, ono što ja želim naglasiti je da je moj stav da mi kao rodtelji moramo bit svjesni svoje odgovornosti za neke stvari - ne može netko kaznit dijete (batinama ili drugačije) kad se dijete ne pridržava pravila koja su i nama labilna. a to i je primjer - ne može netko udarit dijete i kasniej pričat kako nasilje nije OK, dakle nije dosljedan u svom stavu. ili jednom kad dijete plače u konzumu kupit mu tu igračku ,a drugi put ga lupit po dupetu, a treći put nešto deseto - pa to je onda totalni kaos, dijete se uči da ne može predvidjet situaciju jer njegovo isto ponašanje vodi do potpuno različitih posljedica.

E to je ono... po meni ta priča o dosljednosti ima smisla samo ako prihvaćamo fizičku kaznu.

Ja imam pravo jednom pristati a drugi put ne na nešto što dijete želi! To mora biti razumljivo i malom djetetu. I roditelj može biti samo nepotrebno opterećen pravilom da se treba ponašati dosljedno ako situacije nisu nikad iste.

Ali ako dijete kazniš udarcem, to je već dosta jaka povreda njegovog integriteta. Onda sam dužna biti dosljedna, kako bi to dijete bar donekle znalo kad može očekivati udarac.

A budući da ostvariti takvu vrstu dosljednosti nije moguće, ni kazna udarcem ne može biti korisna... odnosno više je štete nego koristi.

Na primjeru daljinskog: i moje je dijete bilo njime fascinirano.
Nekad bih joj dozvolila da se njime igra - obično bi ga resetirala pa smo ga svaki put isponova namještali.
A recimo da je slučaj da baš hoću nešto gledati, i dijete mi uzme daljinski. Ako ne koristim fizičku kaznu, uzet ću daljinski i reći: sad ti ga ne dam, hoću ovo gledati u miru. Drugi put ću reći, ajde evo ti sad pa se malo igraj.

Ako taj put kad hoću nešto gledati udarim dijete, pa makar samo lagano, sve dobiva sasvim drugačiju dimenziju i dijete je koncentrirano na udarac - a ne na moju potrebu da gledam emisiju, i doživljava kao nepravdu i nedosljednost to što se jučer igralo s daljinskim a sad je kažnjeno.

pomikaki je napisao/la:

latica je napisao/la: ali kako je ova tema krenula od kažnjavanja, ono što ja želim naglasiti je da je moj stav da mi kao rodtelji moramo bit svjesni svoje odgovornosti za neke stvari - ne može netko kaznit dijete (batinama ili drugačije) kad se dijete ne pridržava pravila koja su i nama labilna. a to i je primjer - ne može netko udarit dijete i kasniej pričat kako nasilje nije OK, dakle nije dosljedan u svom stavu. ili jednom kad dijete plače u konzumu kupit mu tu igračku ,a drugi put ga lupit po dupetu, a treći put nešto deseto - pa to je onda totalni kaos, dijete se uči da ne može predvidjet situaciju jer njegovo isto ponašanje vodi do potpuno različitih posljedica.

E to je ono... po meni ta priča o dosljednosti ima smisla samo ako prihvaćamo fizičku kaznu.

Ja imam pravo jednom pristati a drugi put ne na nešto što dijete želi! To mora biti razumljivo i malom djetetu. I roditelj može biti samo nepotrebno opterećen pravilom da se treba ponašati dosljedno ako situacije nisu nikad iste.

Ali ako dijete kazniš udarcem, to je već dosta jaka povreda njegovog integriteta. Onda sam dužna biti dosljedna, kako bi to dijete bar donekle znalo kad može očekivati udarac.

A budući da ostvariti takvu vrstu dosljednosti nije moguće, ni kazna udarcem ne može biti korisna... odnosno više je štete nego koristi.

bojim se pomikaki da se mi nismo skužile
ja sam dala jedan primjer, ali ja nikako ne želim reći da roditelj ima pravo jednom ovako, drugi put onako sve dok pri tome ne koristi fizičko kažnjavanje i to zato što je teško biti dosljedan u svemu u čemu bismo to željeli. oprosti ako sam te krivo shvatila, moguće da jesam ...
ja mislim da nikome, a posebno maloj djeci ne može biti razumljvivo tako nešto. ja se slažem da smo mi uslijed životnih okolnosti često nedosljedni, posebno kada su u pitanju manje opasne stvari, ali ja bih rekla da je dosljednost ipak nešto čemu trebamo težiti. ne da ja neću spavat po noći opterećujući se time što sam djetetu jednom dala daljinski, a drugi put ne, ali na meni je da imam na umu svoje "pogreške" i da ih nastojim ispravit i smanjit kako bi moje dijete u tom segmentu imalo jasne granice ponašanja ...

pomikaki je napisao/la:Na primjeru daljinskog: i moje je dijete bilo njime fascinirano.
Nekad bih joj dozvolila da se njime igra - obično bi ga resetirala pa smo ga svaki put isponova namještali.
A recimo da je slučaj da baš hoću nešto gledati, i dijete mi uzme daljinski. Ako ne koristim fizičku kaznu, uzet ću daljinski i reći: sad ti ga ne dam, hoću ovo gledati u miru. Drugi put ću reći, ajde evo ti sad pa se malo igraj.

Ako taj put kad hoću nešto gledati udarim dijete, pa makar samo lagano, sve dobiva sasvim drugačiju dimenziju i dijete je koncentrirano na udarac - a ne na moju potrebu da gledam emisiju, i doživljava kao nepravdu i nedosljednost to što se jučer igralo s daljinskim a sad je kažnjeno.

po meni je upravo ovo najveći problem u nedosljednosti - da se koristi kao opravdanje za ponašanje: sad ti dam, sad ti ne dam? jer sam ja mama i ja mogu kako hoću. ma nemoj. šta bi dijete tu trebalo shvatit? tvoju potrebu da gledaš TV? a kako si ti shvatila njezinu potrebu da se igra s daljinskim? kažem, možda sam ja krivo shvatila tvoj post, ali meni to nije u redu. još jednom ću reći da je moje mišljenje da je dosljednost nešto čemu u globalu trebamo težit, a ne u startu odbacit mogućnost da se tako ponašamo i reći - bit će kako ja kažem jer nemoguće je uvijek biti dosljedan. a dijete nek shvati ...

Uvijek smo se trudili biti dosljedni, oduvijek se zna sta se smije a sta ne. Razlika je samo sto sam to ponekad odradila s pol snage, a drugi put sam bila umorna pa sam bila ostrija u provodjenju dosljednosti (ne mislim pritom na fizicko kaznjavanje). Ali, uvijek smo reagirali na iste stvari koje nismo zeljeli da dijete radi.

Medjutim, sad smo se uhvatili vlastitih gledista na igru s daljincima/mobitelima, pa to beljenje pa sladoled zimi. Nikad mobic/daljinac/telkac nisu bili djetetu na raspolaganju (em nije higijenski, em ima pun kl.. igracaka pa nek se igra s njima). Nikad ne bih tolerirala beljenje ( makar, moj to nije radio)- mislim, helou?!?, u kom kontekstu beljenje moze biti ok? A sladoled se jede apsolutno u svako doba godine, ne kuzim zasto se ne bi jeo zimi?

Meni je dosljednost uvijek bila okosnica odgoja, volim pravila u svakodnevnom zivotu. Isto tako, kako ste gore znale spomenuti- meni to nije vezano uz kaznjavanje. Ponekad mozda i je, al uopce nije nuzno. Tako da mi dosljednost, za razliku od kaznjavanja, uopce ne zvuci nimalo negativno. Imamo lijepo uredjen zivot, zna se sta se radi a sta ne radi, dijete to zna- nema tu nekih otvorenih pitanja. Sto dalje, sto je on stariji, to je nama lakse.

ivanaibruno je napisao/la:Uvijek smo se trudili biti dosljedni, oduvijek se zna sta se smije a sta ne. Razlika je samo sto sam to ponekad odradila s pol snage, a drugi put sam bila umorna pa sam bila ostrija u provodjenju dosljednosti (ne mislim pritom na fizicko kaznjavanje). Ali, uvijek smo reagirali na iste stvari koje nismo zeljeli da dijete radi.

Medjutim, sad smo se uhvatili vlastitih gledista na igru s daljincima/mobitelima, pa to beljenje pa sladoled zimi. Nikad mobic/daljinac/telkac nisu bili djetetu na raspolaganju (em nije higijenski, em ima pun kl.. igracaka pa nek se igra s njima). Nikad ne bih tolerirala beljenje ( makar, moj to nije radio)- mislim, helou?!?, u kom kontekstu beljenje moze biti ok? A sladoled se jede apsolutno u svako doba godine, ne kuzim zasto se ne bi jeo zimi?

Meni je dosljednost uvijek bila okosnica odgoja, volim pravila u svakodnevnom zivotu. Isto tako, kako ste gore znale spomenuti- meni to nije vezano uz kaznjavanje. Ponekad mozda i je, al uopce nije nuzno. Tako da mi dosljednost, za razliku od kaznjavanja, uopce ne zvuci nimalo negativno. Imamo lijepo uredjen zivot, zna se sta se radi a sta ne radi, dijete to zna- nema tu nekih otvorenih pitanja. Sto dalje, sto je on stariji, to je nama lakse.

XXX

I kod nas isto tako...

Ono sto ja osobno ne mogu nikako razumjeti je NEdosljednost kod nekih roditelja.... Da li je to zbog neznanja, nedostatka vremena, zelje , htjenja, neodgovornosti ? Ne znam ali ima ih jako puno.

najčešće smo mi roditelji nedosljedni jer nemamo živaca slušati ili plakanje kad su mali, ili neprestano zanovijetanja i zahtjeve kad su veliki, i tada popuštamo jednom, drugi put, a djeca dižu granicu i na kraju je nema!
Ne znam zašto kazne poistovjećujete s batinama. Kad bi shvatili kaznu kao jasno postavljenu granicu onda ne bi bilo batina a i dosljednost ne dolazi u pitanje!

latica je napisao/la:po meni je upravo ovo najveći problem u nedosljednosti - da se koristi kao opravdanje za ponašanje: sad ti dam, sad ti ne dam? jer sam ja mama i ja mogu kako hoću. ma nemoj. šta bi dijete tu trebalo shvatit? tvoju potrebu da gledaš TV? a kako si ti shvatila njezinu potrebu da se igra s daljinskim? kažem, možda sam ja krivo shvatila tvoj post, ali meni to nije u redu. još jednom ću reći da je moje mišljenje da je dosljednost nešto čemu u globalu trebamo težit, a ne u startu odbacit mogućnost da se tako ponašamo i reći - bit će kako ja kažem jer nemoguće je uvijek biti dosljedan. a dijete nek shvati ...

Mislim da me nisi krivo shvatila

Po meni je najveći problem dosljednosti što je nedostižna i teško primjenjiva u rl.
I da, dijete će shvatiti s vremenom da tu i tamo želim koristiti daljinski (ili ga koristi baka, tata), a kad mi ne bude trebao da ću joj ga dati da ga malo razgleda (jer sam shvatila njezinu potrebu da istraži taj zanimljiv predmet).
Uostalom za neko vrijeme dijete će porasti i služiti se daljinskim (i dalje uz ograničenja ali drugog karaktera) - znači li to da smo nedosljedni?

Kad se radi o nekim opasnijim stvarima (npr pretrčavanje preko ceste), biti ću maksimalno dosljedna, ali će i djetetu jako brzo biti jasno zašto sam dosljedna. I tako će zanti da ja pravila ne donosim iz hira nego s razlogom.
Dok zabrana daljinskog samo zato da bi se dosljedno poštivalo jednom dano pravilo može samo donijeti frustraciju.

Mislim da se može dosljednost shvatiti kao nešto prema čemu težimo, ali nam istovremeno mora biti jasno da se do nje ne može doći.
I osim toga mislim da je dosljednost uvedena kako bi se fizičkoj kazni dodalo pravilo po kojem bi se mogla prikazati kao pravedna ili zaslužena.

Dosljednost je jako bitna u roditeljstvu. Naravno da zbunjujemo dijete ako jedan dan može nešto raditi a drugi već ne. Kao npr. beljenje što ste naveli. Kako kome,ali meni beljenje ne dolazi u obzir i nikada mi nije opravdano. Kod mene je NE uvijek NE i nema priče.
Roditelj treba postaviti granice i odlučiti gdje treba da bude NE i toga se držati.Naravno svako NE mora biti postavljeno s razlogom.
Teško je biti dosljedan ali ne smije se odustajati .Ako npr. pijem kavu,opuštam se uz tv,pričam s nekim,neću tada reći- neka radi što hoće sada sam zauzeta. Uvijek i svugdje biti dosljedan ali naravno da postoje i stvari koje se nekada smiju a nekada ne . Npr. jedan dan ću joj dati da kupi nešto i počasti prijateljice a drugi dan neću. Niti je želim učiti na to niti mogu joj svaki dan davati da kupuje sitnice.
Prošli smo to NE dirati utičnice i dr. ali uvijek dolazi neko drugo NE i proćemo ih isto tako kao i sve ostalo. Samo, dosljedan treba biti uvijek u skladu sa starosti dijeteta i željama roditelja. Ne mislim željama roditelja jer to roditelj želi već zato što mislimo da je to najbolje za dijete.

Mislim da se može dosljednost shvatiti kao nešto prema čemu težimo, ali nam istovremeno mora biti jasno da se do nje ne može doći.
I osim toga mislim da je dosljednost uvedena kako bi se fizičkoj kazni dodalo pravilo po kojem bi se mogla prikazati kao pravedna ili zaslužena.

1. rečenica: čuj, to što je tebi nedostižna ( zato jer ju ne cijeniš previše pa joj ni ne težiš), ne znači da je i drugima nedostižna

2.rečenica: zakaj dosljednost i fizičku kaznu trpaš u istu rečenicu, na način da su nužno povezane?

ne znam tko je usporedio igru s daljincem i upotrebu daljinca? kak je to za uspoređivanje?

a i to da je dijete znatiželjno pa ćeš mu dati daljinac: so vot? ima stvari koje jesu i onih koje nisu namijenjene djeci. al dobro, ja sam među svojim curkama bila jedina čije se dijete nije igralo daljincem, upaljačima, mobitelima i sl.

Ja pak totalno razumijem o čemu pomikaki priča

Znate ono: najbitnije je da se mama i tata ni milimetar ne razilaze u stavovima u odgoju i bezrezervno se drže svega unaprijed dogovorenog u stavovima i postupcima koji podržavaju stavove. E sad: ili su vojnički kruti i dodatno potpuno se kao osobe podudaraju (ili je jedno odustalo od vlastitih stavova) ili ponekad imaju problema s dosizanjem dosljednosti. Ako je ovo drugo, mogu to doživjeti kao vlastiti neuspjeh ili priznati različitosti i efekt trenutnog nadahnuća pa biti svjesni toga i gledati na to kao na način da se dijete uči i na različitosti i nove situacije.

Osobno, premda imam dijete kojem su rutine pasale, nisam npr. bila rob obroka i spavanja u nekom "ni sekunde odstupajućem" rasporedu. Prednost tog stava je bila da smo uspijevali doći i na fešte na koje smo pozivani, skupa s djetetom koje je moglo odspavati koji sat prije/poslije, da smo mogli prilično proputovati skupa (držeći se strogih rutina teško da bismo), da dijete nije bilo izbezumljeno povremeno promijenjenim dnevnim rasporedom. A ipak se nikad nije igralo upaljačem ni ključevima (pa ni daljinskim, makar mi to nije u istoj kategoriji s prethodnim, opasnijim) nego naprotiv, ima sklonost promatranju, razmišljanju i npr. sasvim suvisloj upotrebi i programiranju daljinskog u prvašićkoj dobi

@ivanaibruno
1. mislim da je i drugima nedostižna :P
2. mislim da dosljednost nema smisla bez fizičke kazne - odnosno da se pričom o dosljednosti pokušava dati legitimitet fizičkoj kazni

primjer s daljinskim - netko drugi ga je prvi naveo, a ja sam samo nastavila s tim primjerom jer mi se činio zgodan.
Čini mi se da dobro pokazuje da nema puno smisla zaljepiti se za pravilo samo da bismo svom djetetu dokazali kako naša uvijek mora biti zadnja, pa i kad od toga nema puno koristi.

Ali ako ima ovdje nekog tko smatra da uspijeva biti dosljedan, neka odgovori na pitanje: Preispitujete li svoje odluke i pravila u odgoju djece? Što činite kada shvatite da ste pogriješili? Ili se to nikad nije dogodilo?

Uletio mi je post od Volvo...

Volvo je napisao/la:Znate ono: najbitnije je da se mama i tata ni milimetar ne razilaze u stavovima u odgoju i bezrezervno se drže svega unaprijed dogovorenog u stavovima i postupcima koji podržavaju stavove.

Da, ovo je također jedno od prevaziđenih pravila - naravno da ja i mm možemo imati različite stavove oko odgoja, kao i oko svega drugoga, bitno je da ukoliko imamo ozbiljnijih nesuglasica ne rješavamo ih u kritičnoj situaciji pred djetetom, koje se onda osjeća krivcem za našu svađu.
I naravo da neće uvijek vrijediti ista pravila kod mene, kod mm-a, kod bake... A ako ne vrijede svuda ista pravila, i ta sveta dosljednost mora pasti u vodu

I s ostatkom tvog posta se slažem, nisam nikad pretjerano robovala dnevnom rasporedu, nego onoliko koliko nam je svima odgovaralo.
I dijete mi nije ništa gore odgojeno od ostalih koje poznam. Zasad

Po mom misljenju je dosljednost apsolutno nuzna i ne vidim kakve ima veze s fizickom kaznom??!

Npr. moji imaju pravo na 1 sat igrica (svih vrsta) na dan. I dogodilo se da je najstariji bio u pola borbe kad je vrijeme isteklo, pa me je molio da li moze duze da zavrsi partiju. Ja sam dozvolila, reko ajde i mene bi zivciralo da prekinem na pola. Medjutim sutradan je vrijeme isteklo kad je bio u toku igre, ali da bi zavrsio trebalo bi mu jos barem 20 minuta. Pita on mene isto pitanje, ali ja ovaj put ne dozvolim. Mogu vam reci da ga je jako SMETALO ne toliko sto nije mogao zavrsiti partiju, vec sto je jucer mogao, a danas ne. I mogla bih vam dati masu ovakvih primjera.

Ja mislim da je dosljednost dohvativa, nuzna i potrebna. Samo se vjerojatno razlikujemo u onome u cemu smatramo da trebamo biti dosljedni. Npr. moji su se oduvijek smijeli "igrati" daljinskim, nisam u tome vidjela nikakav problem, nekog to vidim smeta. Beljenje im nije nikad palo na pamet, ali to ne bih dozvolila. Ali u stvarima koje smatram vaznima smo dosljedni, ne samo ja nego i MM.

Uopce ne vidim kako dijete drugacije odgojiti , ako mu ne das pravila ponasanja. S dvije je to "Ne guraj prste u struju", a s deset "Ne smijes ici van ukoliko nisi napisao zadacu, spremio sobu, pojeo rucak i ukoliko vani pada kisa ili ako nam netko dodje u goste." (parafraziram)

ivanaibrunu
X
ja te potpuno kuzim ni moja djeca se nikad nisu igrala daljinskim, foticem, mobitelom isl iako ni tu ne vidim nista lose, niti mi to smeta... imali su naviku igrati se igrackama...

Ne kuzim zasto dosljednost nije ostvariva, ne kazem da je bas apsolutna i da ponekad nema iznimki ali one su toliko rijetke da ih se moze zanemariti..
I zasto treba fizicka kazna ako ne zelis da ti dijete radi nesto sto se tebi kao roditelju ne svida

Ja sam jedna od onih sto se smatra doseljdnom, preispitujem cesto i svoj odgoj i samu sebe ali jednostavno covjek protiv sebe i svoje prirode ne moze... Zar svaki roditelj ne prispituje sebe u tome i je car roditeljstva, ali kad te te male rucice grle i maze i prihvate te kao svog zastitnika i osobu u koju imaju povjerenja i na koju su ponosni, onda shvatis da si na pravom putu .....

Moja djeca su navikla na pravila koja postoje u nasoj kuci i koje se postuju jer su nam postala sasvim normalni dio zivota i to uopce nisu pravila nego nacin zivota...

Npr. mi imamo pravilo skola, rucak, domaca zadaca ... poslije sto god zelis... I djeci taj red odgovara....

Ako su napravili nesto sto smatramo da je kaznjivo imaju zabranu tipa crtic, komjutor, slatkisi ... i oni to sasvim normalno prihvate i nikad nece moljakati mogu li danaaaas gledati crticeeee ili igrati igrice... nema moljakanja vec prihvacanja kazne kao posljedice a ne uzroka....

Ne znam ja ne mogu shvatiti nedosljednost, npr. kod spavanja ...mi volimo da nam djeca idu uvijek priblizno u isto vrijeme spavata i onda nam znaju doci gosti ( naravno s djecom) u neobaveznu posjetu na kavicu i ostanu do ponoci .... meni to neshvatljivo ... ( osim kad su feste, rodendani ili sl.)

je, preispitujemo se. ali obzirom da sam zapravo prilično blage naravi, ako ponekad i pretjeram- nije to nešto što će istraumatizirat dijete. al sigurno ga nikad nisam kaznila a da kaznu nije zaslužio. i ovdje opet naglašavam- ne kažnjavam fizički. bilo je i bit će situacija da sam ga opalila 1x po guzici, al nisam požalila zbog toga. u svakom slučaju, ne ispričavam se. uvijek saslušam što je bilo, da točno znam što kažnjavam. onda je lako.

muž i ja uvijek pjevamo u isti glas, nema da on popušta a ja kažnjavam ili obranuto. šanse nema.

što se tiče baka- a čuj, ni one ne dozvoljavaju ponašanje koje je opasno, il čini štetu. ali, da će njih nacimati da bleji u telkač "satima"- hoće. to dijete zna, i zato to kod njih može i dobiti. doma ni ne pokušava to tražiti jer zna da neće proći. tako da ne smatram da djeteta previše zbunjujemo. oni vrlo brzo shvate kod koga vrijede koja pravila.

she je napisao/la:Ono što je po meni bitno kad je doslednost u pitanju jeste biti dosledan za bitne stvari i ne trošiti previše energije na gluposti tipa beljenje.

Po meni je ovo što je she rekla poanta. Treba biti dosljedan, da, prije svega oko važnih stvari. Ali složit ćemo se, nisu svima jednake stvari važne, niti približno. Nekome je bitno da lijepo odjeveno dijete ostane čisto i uredno i kaznit će ga ako se uvalja u blato. Ja ću okrenuti očima možda ali me iskreno za to boli džon.

Primjer su bili slatkiši prije jela - ok, i to je nešto što ne dozvoljavam ali ne smatram to tako bitnom stvari da nekad ne mogu popustiti. Ali zna se da je to iznimka, ne novo pravilo.

Nisam tip krutog roditelja sa prestrogim pravilima. I mislim da imam dobru i lijepo odgojenu djecu.

Barbi je napisao/la:

she je napisao/la:Ono što je po meni bitno kad je doslednost u pitanju jeste biti dosledan za bitne stvari i ne trošiti previše energije na gluposti tipa beljenje.

Po meni je ovo što je she rekla poanta. Treba biti dosljedan, da, prije svega oko važnih stvari. Ali složit ćemo se, nisu svima jednake stvari važne, niti približno. Nekome je bitno da lijepo odjeveno dijete ostane čisto i uredno i kaznit će ga ako se uvalja u blato. Ja ću okrenuti očima možda ali me iskreno za to boli džon.

Primjer su bili slatkiši prije jela - ok, i to je nešto što ne dozvoljavam ali ne smatram to tako bitnom stvari da nekad ne mogu popustiti. Ali zna se da je to iznimka, ne novo pravilo.

Nisam tip krutog roditelja sa prestrogim pravilima. I mislim da imam dobru i lijepo odgojenu djecu.

mislim slično, možda sam u krivu