(Ne)radne navike
Voljela bih da mi se javi netko tko ima sličnu situaciju a da ju je riješio jer mi se čini da mi stvari izmiču kontroli i da ću za par godina imati velikih problema sa školom. Majka sam 8 godišnjaka, svojedobno na testovima dokazanih natprosječnih kognitivnih sposobnosti i blablabla (nebitno) jer mu je koncentracija i motivacija i odgovornost za školu na nuli. Kod kuće uopće ne radimo i ne vježbamo ništa i pravo je čudo da su ocjene dobre (između 4 i 5) jer nam čak i obično vježbanje množenja (npr. dok se vozimo u autu, izmišljam igre s bodovima da bude zabavno) završi tako da on odgovori na 4-5 pitanja i onda veli da mu se ne da više. Kad vidim djecu svojih prijateljica koja sama brinu o zadaći, školi, učenju, lektiri itd, te doma rješavaju desetine i stotine zadataka, čitaju knjige itd. dođe mi da vrištim od muke jer mojeg sina apsolutno ne zanima nikakvo čitanje (pretplatili ga na sve časopise, on pročita samo strip) a knjige, vježbanje matematike i učenje uopće ne dolazi u obzir.
Sve je to još relativno ok i to se ne kuži jer su mu ocjene ok, sve dok ne dođe na red pisanje lektire.
Trenutno sam u situaciji da imamo tu nesretnu lektiru u ponedjeljak i da ja već pomalo ludim. Imali smo prvo plan- dogovor dok je mlađi na rođendanu, mi ćemo pročitati i napisati lektiru pa onda idemo za nagradu na Bundek, no dogovor je neslavno propao jer je nakon 5 napisana retka za koje nam je trebalo sat vremena jednostavno počeo izvoditi gluposti, potezat se po kauču, zujat, blesirat se itd.
Onda sam rekla, ok sad idem po mlađeg a ti za to vrijeme napiši, u nadi da će se stiltat kad vidi da je vrag uzeo šalu i da vrijeme istječe.
Napisao je samo sporedne likove jedne priče (a ima za napisati 3 i još dvije pročitati)
Onda sam opet probala lijepo, dogovorom, da napiše dok ja kuham ručak. Napisao nije ništa, samo me izludio glupirajući se, čak ni uz moje vikanje, deranje na njega, kazne da ide u sobu. Lektira još uvijek nije napisana.
Vrijeme izmiče, on se pomaknuo nije....ne samo da mi pojede cijeli vikend s tim i što nas blokira da ne možemo nikud ići nego mi pojede i živce.
Pokušavam se skulirati, ostati pribrana, pa čak imam i faze kad velim da me baš briga za lektiru...i da ću ga odvest kod tate pa nek njih dvojica pišu....ne mogu da se ne osjećam izgubljeno, očajno i nesposobno kao roditelj.
U čemu je stvar? Da li je neka patologija koncentracije u pitanju? Lijenost? Moje pogrešne metode? U principu je pomanjkanje radnih navika bilo još vidljivo i u vrtiću jer nikad nije radio zadatke do kraja nego se glupirao i nasmijavao drugu djecu.
Što da još probam? Probala sam dogovor, zajednički rad uz moju pomoć, prepuštanje njemu da napravi sam, prijetnje, vikanje, rezignaciju...
Jednostavno ne znam kako na kraj s takvim djetetom....jer sam ja bila sasvim suprotno dijete, odgovorna od 1. razreda, uvijek sve radila sama bez da me itko trebao pitati da li mi je gotova zadaća...
ovo je užas....njega u principu boli briga kakve će ocjene imati, da li će stići na vrijeme u školu, da li ima zadaću, da li ima lektiru....boli ga briga...
sorry na dugom postu....u principu me najviše plaši kako će biti u višim razredima....jer bez radnih navika se neće moći izvlačiti do srednje škole na inteligenciju...bilo bi mi stoput lakše da je prosječno dijete a marljivo i odgovorno nego da mi na moje pitanje: koje su osobine glavnog lika veli: "ima dvije ruke, dvije noge, 9 zuba i 8 dlaka na glavi".
Help...
Sve je to još relativno ok i to se ne kuži jer su mu ocjene ok, sve dok ne dođe na red pisanje lektire.
Trenutno sam u situaciji da imamo tu nesretnu lektiru u ponedjeljak i da ja već pomalo ludim. Imali smo prvo plan- dogovor dok je mlađi na rođendanu, mi ćemo pročitati i napisati lektiru pa onda idemo za nagradu na Bundek, no dogovor je neslavno propao jer je nakon 5 napisana retka za koje nam je trebalo sat vremena jednostavno počeo izvoditi gluposti, potezat se po kauču, zujat, blesirat se itd.
Onda sam rekla, ok sad idem po mlađeg a ti za to vrijeme napiši, u nadi da će se stiltat kad vidi da je vrag uzeo šalu i da vrijeme istječe.
Napisao je samo sporedne likove jedne priče (a ima za napisati 3 i još dvije pročitati)
Onda sam opet probala lijepo, dogovorom, da napiše dok ja kuham ručak. Napisao nije ništa, samo me izludio glupirajući se, čak ni uz moje vikanje, deranje na njega, kazne da ide u sobu. Lektira još uvijek nije napisana.
Vrijeme izmiče, on se pomaknuo nije....ne samo da mi pojede cijeli vikend s tim i što nas blokira da ne možemo nikud ići nego mi pojede i živce.
Pokušavam se skulirati, ostati pribrana, pa čak imam i faze kad velim da me baš briga za lektiru...i da ću ga odvest kod tate pa nek njih dvojica pišu....ne mogu da se ne osjećam izgubljeno, očajno i nesposobno kao roditelj.
U čemu je stvar? Da li je neka patologija koncentracije u pitanju? Lijenost? Moje pogrešne metode? U principu je pomanjkanje radnih navika bilo još vidljivo i u vrtiću jer nikad nije radio zadatke do kraja nego se glupirao i nasmijavao drugu djecu.
Što da još probam? Probala sam dogovor, zajednički rad uz moju pomoć, prepuštanje njemu da napravi sam, prijetnje, vikanje, rezignaciju...
Jednostavno ne znam kako na kraj s takvim djetetom....jer sam ja bila sasvim suprotno dijete, odgovorna od 1. razreda, uvijek sve radila sama bez da me itko trebao pitati da li mi je gotova zadaća...
ovo je užas....njega u principu boli briga kakve će ocjene imati, da li će stići na vrijeme u školu, da li ima zadaću, da li ima lektiru....boli ga briga...
sorry na dugom postu....u principu me najviše plaši kako će biti u višim razredima....jer bez radnih navika se neće moći izvlačiti do srednje škole na inteligenciju...bilo bi mi stoput lakše da je prosječno dijete a marljivo i odgovorno nego da mi na moje pitanje: koje su osobine glavnog lika veli: "ima dvije ruke, dvije noge, 9 zuba i 8 dlaka na glavi".
Help...



, ne nije lako.
i ne bi si on dozvolio da si jedan dan uništi sa cmoljenjem i prenemaganjem nad knjigom kad zna da to može riješiti u pola sata i ostaje mu više vremena za igru nego da sjedi satima u sobi, kuka nad zadacima i vuče se ko krepana mačka po stanu
... imam osječaj da se boji da je ne razočara ne ispunivši njezina oečkivanja
Nikako da naučim zadnjih 10 godina da si kopiram post prije nego stisnem send 
u tom grmu leži zec