Mame i bebe forum

Što mislite o ovom trendu?

http://www.tportal.hr/komentari/komentatori/238277/Proleteri-iz-Hotela-Mama.html

Nemam djecu blizu te dobi, ali me svejedno plaši ta mogućnost

ježim se

ne mogu reći da me ta mogućnost plaši, prije bih rekla da je to naša realnost

jel ti ti mene

kod nas postoji i tradicijski element gdje se od jednog djeteta i ocekuje da ostane u obiteljskoj kuci, pa ako svi odu onda tek nastaje drama

moji bi bili presretni da oboje odemo, ali za sad se uklapamo u tu priču.
brat je u startu ostao, ima stan na katu kuće, ja se vratila, "privremeno". i ostala već 3 godine, i pitanje je kad ću imati dovoljno sredstava da se maknem.
al ne bih baš to nazvala hotelom
ili bih, al hotel u kojem sam ja sobarica i kuharica

Crazy Daisy je napisao/la:jel ti ti mene

kod nas postoji i tradicijski element gdje se od jednog djeteta i ocekuje da ostane u obiteljskoj kuci, pa ako svi odu onda tek nastaje drama

Nesrećo, ne mislim na par mjeseci i s jasnim planom, nego eto

Kod nas je dosta popularan i restoran Mama, onih koji žive odvojeno, a svaki dan jedu kod roditelja, iako imaju vlastitu obitelj i djecu. Ne mislim pri tom na ručak nedjeljom i slično, nego gotovo svakodnevno. Moram priznati da se i Restorana Mama plašim, al to je već stvar gdje se lakše postaviti i objaviti nepristupačno radno vrijeme restorana, nego kod Hotela Mama gdje je to najčešće nužnost a rjeđe komocija.

moram priznati da meni ne bi toliko smetala djeca
koliko smatram da to nije život adekvatan za mlade ljude, to je ko neka stisnuta pauza i privremeno koje prestane biti privremeno skoro
i ko što kaže ina, nužno zlo, više zlo nego nužno

što se restorana mama tiče, ako sve bude po normalni, ili kako se kaže aBd, kad oni budu imali 30ak, ja ću još debelo morat radit i ne vidim se u nikakvoj uslužnoj računici

pogledala sam malo statistiku za austriju, iznenadio me relativno visok postotak, ja nemam taj osjecaj usporedjujuci svoju okolinu. i cesce su u hotelu mama samo potomci "nasih" ljudi...

jedan je kriterij ekonomska (ne)mogucnost odvajanja, a bome drugi je vlastita komocija: samostalan zivot vuce za sobom i slobodu, ali i obaveze. cini mi se da u austriji roditelji ovom drugom ne pridaju puno znacaja, nego izvoli, mozes, znaci i trebas.

ne znam jesam li vam vec ovu anegdotu u nekoj situaciji pisala, CD, svaka slicnost je slucajna :

kad sam tek dosla u A, preko svoje prijateljice koja je predavala na faksu, sam upoznala i jednu ca 50+ godisnjakinju C., takodjer prof. koja je zivjela sama, imala odrslog sina, ozenjenog, oca 1 djeteta vrticke dobi.
i jednu vecer mi nakon tih predavanja odemo na cugu, a veli C. nama: mozete zamisliti sta mi je XY (sin) predlozio: on ce renovirati svoj stan, pa bi se oni preselili kod mene na pola godine. SVI!!! (svi je zvucalo kao kompletni zaselak prip. donje, jedno 45 ljudi, a ne 3 sin, snaha i unuce. )
veli ona, ja sam njemu rekla ti odlicno zaradjujes, mozes si za tih pola godine i stan iznajmiti, meni je previse stresno da ste vi u kuci

Tanja, pa kad je puna Austrija ljudi s područja ex Yu

Nego mene iznenadili Francuzi, da su manje od Nijemaca s roditeljima, iiiiideeeeeeš

ako stavimo na stranu ekonomski element, meni je to stravično.
i ne razumijem ni one koji ne žele otići od roditelja, ni one koji se vrate, a financijski bi mogli bit sami, a ni one koji svaki dan recimo ručaju kod roditelja.
kad sam otišla od staraca, dok smo podstanarili i nismo imali love, uvijek smo mm i ja kontali, ako bude frka, čega se sve još možemo odreći (izlazaka, cigareta pa i hrane ) samo da možemo plaćat najam i nedajbože vraćat se starcima

Tanja, pa kad je puna Austrija ljudi s područja ex Yu

jest, to je garant razlog.
mi inace uvijek pokvarimo prosjek

tanja

cini mi se da i odgajamo sve nesamostalnju djecu, ono krenes sa citanjem lektire, a zavrsis sa kuhanjem za 10ero dvadeset godina kasnije.

najucinkovitije je poslati ih na fax u drugi grad. najmanja je vjerojatnost da se vrate

Pa ima jako nisku nezaposlenost, manju nego igdje u Europi, vjerojatno je tradicija imigranata taj prosjek promijenila. Nikad ne bi očekivala da je manje u Francuskoj nego u Austriji i Njemačkoj.

Crazy Daisy je napisao/la:tanja

cini mi se da i odgajamo sve nesamostalnju djecu, ono krenes sa citanjem lektire, a zavrsis sa kuhanjem za 10ero dvadeset godina kasnije.

najucinkovitije je poslati ih na fax u drugi grad. najmanja je vjerojatnost da se vrate

Potpis na svaku, ključno ih je otjerati na faks u drugi grad, ključno, ako ikako možeš.

Crazy Daisy je napisao/la:tanja

cini mi se da i odgajamo sve nesamostalnju djecu, ono krenes sa citanjem lektire, a zavrsis sa kuhanjem za 10ero dvadeset godina kasnije.

najucinkovitije je poslati ih na fax u drugi grad. najmanja je vjerojatnost da se vrate

pa ne, mislim, kakav je to osjećaj (nikako ne uzimam u obzir situacije tipa nezaposlenost bez obzira na trud, bolest, siromaštvo... razvod i odlazak ...) sa +30 živjeti na grbači ljudima treće dobi (ili na pragu iste), nemati niti temelje izgradnje vlastita života i čekat da ovi umru da nešto napraviš, to mora da je privremeno ugodno- čisto jer je fino ništa ne radit, ne postavljati si ciljeve koje je teško ostvarit...ali dugoročno, pa to je živa koma, 40a dođe dok se okreneš, roditelji su nemoćni i stari, ti si na nuli..pa prozivaš život.

ako stavimo salu i imigrante na stranu , u austriji je definitivno porastao broj mladih koji studiraju odmah nakon srednje skole, i onda je logicno da dulje ostaju s roditeljima.

TanjaMT je napisao/la:ako stavimo salu i imigrante na stranu , u austriji je definitivno porastao broj mladih koji studiraju odmah nakon srednje skole, i onda je logicno da dulje ostaju s roditeljima.

ovdje su istraživani ljudi od 25 na više, već su morali diplomirat, ta nisu hrvati

ovdje se studira puno dulje.
ne zato sto su losi studenti, nego imaju neki (meni kompliciran) raspored, a svi gledaju i da uguraju neki semstar-dva vani.

Crazy Daisy je napisao/la:najucinkovitije je poslati ih na fax u drugi grad. najmanja je vjerojatnost da se vrate

al nije niti to garancija, mojima nije uspjelo
ma samo da imam mogućnosti, ne bih živjela s njima, nikako. a i oni se slažu, i jadni sve čekaju, nadaju se al moj brat i ja u sve goroj situaciji
dobro, on ima neke nade u skoroj budućnosti otići, neke konkretne planove. ja imam planove, al ništa na vidiku u tako skoroj budućnosti.
i uopće nije lak takav život, ni njima, ni nama, niti ja ne razumijem one koji imaju mogućnosti, a ne odvajaju se od svojih. ali, čini mi se da je kod nas vrlo malo takvih.
više primjera sam vidjela za taj Mama restoran, koji se redovno veže uz Mama vrtić tj. baka servis.
uvale im djecu cijeli dan, i onda kada ih kupe nazad, još svaki dan i ručaju kod mame. toga ima puno.
al čini mi se da je ovaj financijski faktor ipak presudan kod odabira takvog načina života, puno više nego lagodnost takvog života.

za mlade samce nekako i razumijem zašto to rade. nije im opravdanje, al nije mi tako strašno

pa sad i ti
sta ako im ostane hrane, steta je baciti ccc

Crazy Daisy je napisao/la:pa sad i ti
sta ako im ostane hrane, steta je baciti ccc

bez brige, kod nas ništa ne ostaje
ima jedna patologija koja se također vuče u familiji, a izvire iz mentaliteta - ništa se ne baca, sve se "počisti"
loše, jako loše.

šalu na stranu, gledam to iz druge perspektive - koliko je mojima teže s nama, i koliko kukaju kako bi im bilo lijepo da im nismo na grbači
bude mi žao, i dođe mi da iskočim iz ove kože.
i onda još kad se sjetim koliko je meni bilo ljepše živjeti bez da oni nadziru svaki moj korak i gase svjetlo čim zakoračim iz sobe
nema te cijene koju ne bih platila za svoj mir, da mogu platiti

A i vrijednosti su se bitno promijenile, jer sada su aspiracije mlade generacije daleko veće. Potrošačka ideologija otrgnuta s lanca nameće posjedovanje - stana, automobila, garderobe, gadgeta, bilo čega - kao ultimativni imperativ i bitnu oznaku ne samo statusa, nego i osobnog identiteta. Danas je, naime, in 'imati, a ne biti', kako bi turobno konstatirao pokojni Erich Fromm.

Crazy Daisy je napisao/la:cini mi se da i odgajamo sve nesamostalnju djecu, ono krenes sa citanjem lektire, a zavrsis sa kuhanjem za 10ero dvadeset godina kasnije.

ja ne bi rekla nesamostalnije, nego komotnije. ako postoji bedak koji će to odraditi umjesto njih,

a sad da spojim prvi i drugi citat, hotel mama je produkt visoke stope nezaposlenosti i/ili drugačijih prioriteta nego što su u državama s manjim postocima tih koji žive kod roditelja.
sjećam se intervjua u kojem je sjedila njemačka psihologica koja me pitala koji je razlog da s 20 godina živim s roditeljima (tada sam još bila apsolventica). moram priznati da od svih pitanja, to me najviše zateklo. nisam znala hoće mi to pisati pod minus. onda sam shvatila (dok sam argumentirala) da nije bila upoznata s time da kod nas studenti baš ne rade honorarne poslove (odnosno rijetki su koji rade).
gledam svakodnevno jedan primjer: mladi bračni par s malim djetetom, oboje u radnom odnosu. u roditeljskoj su kući, iako ne zarađuju toliko malo da se ne bi mogli pokrenuti. valjda varijanta: drugi plaća režije, kupuje hranu, pričuva dijete i popegla veš pa si možemo priuštiti sve ovo o čemu Fromm govori. ja to razumijem, ali nikad nisam imala tako posloženu listu prioriteta u glavi.
u jednom trenutku sam se vratila nazad u roditeljsku kuću, nakon što me nije bilo 7 godina pod tim krovom. to je trajalo 6 mjeseci i (koliko god imam najbolje roditelje što sam ih mogla dobiti) ne bi više, hvala.

Kod nas je suživot u istoj kući jednako tako dio tradicije. Pa većina odraslih je gradila kuću s najmanje dva stana - za djecu. Ja, iz svoje perspektive ne vidim lošu stranu suživota, dok svaka strana snosi svoje troškove i po mogućnosti ima odvojene kuhinje i ulaze.

Što se života s roditeljima tiče, živjela sam s njima do 30te, a ni sad se nisam daleko odmaknula u nekom trenutku kad sam počela raditi počela sam participirati u troškovima.

moja tri brata su se nakon faksa vratila u hotel mama, puni pansion. toliko im je bilo dobro da su natjerali roditelje da se isele .
zvuči svakako, al nije uopće smijesno. roditelji su otisli u mirovinu i nisu vise mogli ni financijski ni psihicki podnositi takav sistem (naravno, decki su placali hotelske usluge, u razini jednog nocenja u boljem hotelu/mjesecno uz ocekivanje doslono hotelskog sistema: ne pitaj me nista, ja sam samo gost ).
rezultat: tri odrasla muskarca koji ne znaju skuhati, oprati, pocistiti, potpuno nesamostalna.
s obzirom da se ni jedan nije htio maknuti, maknuli su se oni.
u razgovoru s njima dosla sam samo do jednog zakljucka: bogom im je dano.
ne pada im na pamet placati podstanarstvo, ne pada im na pamet dizati stambene kredite, ne pada im na pamet osamostaliti se iako im je preko 30 godina, jer ovako im je sasvim dobro.

ja sam sklona osudjivati takav nacin zivota i razmisljanja, mozda iz sebičnih razloga... jer mi samoj nije bilo bogom dano.
ili ja jednostavno nisam tip koji bi naustrb svoje slobode i mira pristala na sve blagodati koje nosi hotel mama.

na maminom primjeru sam naucila sto znaci biti full na dispoziciji odrasloj djeci i grozim se toga.

mozda sam malo ljubomorna na restoran i vrtic mama.

palunkica je napisao/la:Kod nas je suživot u istoj kući jednako tako dio tradicije. Pa većina odraslih je gradila kuću s najmanje dva stana - za djecu. Ja, iz svoje perspektive ne vidim lošu stranu suživota, dok svaka strana snosi svoje troškove i po mogućnosti ima odvojene kuhinje i ulaze.

Što se života s roditeljima tiče, živjela sam s njima do 30te, a ni sad se nisam daleko odmaknula u nekom trenutku kad sam počela raditi počela sam participirati u troškovima.

Odvojeni ulazi, stanovi i troškovi nisu Hotel Mama, barem po meni. To je više apparthotel

e ja sam u aparthotelu
mi imamo kat i potkrovlje, moji su u prizemlju. glavni ulaz nam je zajednički, onda se razdvajaju. svatko je na svojoj kuhinji, a zna proći i dva-tri dana da se skoro i ne vidimo, zbog različitih dnevnih rasporeda. kuća je velika i ostala bi potpuno neiskorištena, nije nitko vidio razloga da se uvaljujemo u podstanarstvo ili stambeni, ok se slažemo, a dobro mi dođe i mtata koji je sad u mirovini pa mi skupi malog iz vrtića ponekad i pričuva gabudući da je moje radno vrijeme malo neuobičajeno, a muž zna na poslu ostat i do 19h. meni u cijeloj priči na živce ide jedino muž, koji i prečesto ide dole na kavu, pa pita jel tko ispekao kakav kolač i tak, uvaljuje se... račune plaćamo svatko svoje, neke troškove oko kuće dijelimo, neke svak za sebe ako nešto adaptiramo...i ne osjećam se nimalo kao u hotelu. osim tih kolača povremeno

aparthoteli su izvan ove price

ja znam jednu 30+ koja zivi u svom stanu, ali nikad nists skuhala nije, niti je ves masinu kupila, vec redovito mami vozi prljavi ves
meni je to vec sto bi bandic rekao, patolog

Crazy Daisy je napisao/la:aparthoteli su izvan ove price

ja znam jednu 30+ koja zivi u svom stanu, ali nikad nists skuhala nije, niti je ves masinu kupila, vec redovito mami vozi prljavi ves
meni je to vec sto bi bandic rekao, patolog

Imam i ja sestričnu patologinju, ima stan, nema vešmašinu, al zato ima mercedesa i Restoran i Praonicu i Peglaonicu kod Mame