Mame i bebe forum

Pozdrav svima! Suprug i ja imamo troje djece u dobi 10, 8 i 4 godine i u zadnje vrijeme razgovaramo i raspravljamo o mogućnosti četvrtog. Koliko god bi i sama to htjela, toliko se i bojim i tisuću mi se pitanja i situacija vrte po glavi. Kako ćemo financijski, šta ako se netko od nas razboli, hoću li im moći sve priuštiti šta im treba ili ćemo završiti na socijali, kada počnem raditi, hoću li moći sa njih četvero izbalansirati kuću i posao, čak i do toga šta ako počne treći svjetski rat i kako ću tek onda ih uspjeti nahraniti sve , ma i sama sebe iznenađujem ali... i tako dalje, i još milijun pitanja i bojazni. Naime, baka servisa nemamo, suprug radi po cijele dane i eventualno je za vikend kod kuće, ja sam pri kraju diplomskog i trenutno sam nezaposlena. Što se financija tiče, nije bajno ali bi izgurali do kraja porodiljnog, jednu ili te tri godine, ovisi na koliko bi se odlučila. Na djetetu bi radili sad ili nikad Šalu na stranu ali iskoristila bi ovo vrijeme diplomskog dok ne krenem raditi za porodiljni. Kad krenem raditi jednostavno mi nije opcija ići na porodiljni. Odluka je na nama ali me zanimaju vaša ISKUSTVA i vaša razmišljanja ako ste bili u sličnoj situaciji.

Ki bi da bi pitanja su uvijek tu, u zraku, iznad nas. Što nosi budućnost? To nitko ne zna.
Kad makneš pogled s njih, vidiš svoju prekrasnu djecu. Jedino što će ostati iza nas su naša djeca. Vu to ime, ja čekam šesto, a ti kak oćeš!

a sve sto si nabrojala, svi strahovi vezani uz cetvrto dijete...koja je razlika sada kad imas troje?

Jedino što bih ja istaknula kao problem pri prelasku s troje na četvero djece je veći auto. Jer ti auto stvarno treba i moraju svi biti u sjedalicama. A kad budeš pogledala svoju krasnu djecu nećeš moći ni zamisliti kako bi bilo da ih ne bi imala.

Mariachi ne bi se baš složila da su djeca jedino što će ostati iza nas.
I ljudi koji ne mogu imati djece mogu ostaviti svoj trag, svojim riječima i dijelima, među ljudima koji ih okružuju a i šire.

layla mayla četvrto dijete kao i svako donosi mnoštvo pitanja. ono što bi mene najviše mučilo je vrijeme kojeg ni sa troje nemam dovoljno. niti za njih niti za sebe. zato i nejdem dalje.
dalje navodiš da nemaš posao, to što si pred kraj diplomskog ne garantira da ćeš naći posao. nemaš bake, nemaš muža po cijele dane. imaš već troje djece!?
Mislim da je pametnije diplomirati, naći posao pa vidjeti dalje. Tako ja razmišljam. ali ja sam racionalna, volim raditi, volim svoj posao. biti doma s djecom me ne ispunjava dovoljno. Fale mi odrasli ljudi i intelektualni razgovori.

A to što te muči, treći svjetski rat, e on će biti težak i s troje i s četvero

Da, slažem se sa svima i svime, sve to stoji. Ma nije meni čak ni toliki problem i da sam kod kuće sa djecom još neko vrijeme. Ostala djeca su sad veća, idu u školu i vrtić i stvarno si uzmem vremena za sebe. Međutim, znam da bi mali bebač tražio puno moje vrijeme a to bi značilo 1-2 godine odgode svih mojih aktivnosti, putovanja i sl. Opet s druge strane, dobijem nešto neprocjenjivo za obitelj i sebe. A vi mame, sa troje+ djece, kako se snalazite, imate li kakve pomoći? Jer, naravno da je puno lakše ako je tu barem jedna baka koja, eto, kuha ručak za sve i sl.
P.S. Onaj treći svjetski rat je bio spomenut samo radi neke usporedbe dokle daleko sežu moje brige i razmišljanja o tome

i ovo što je mariachi napisala i snow mi je divno na svoj način - pokazuje koliko smo zapravo u neku ruku različiti i koliko svatko samo mora znati za sebe što želi da bude sretan.
ja bih ipak više potpisala snow ja sam isto teško racionalna

mi imamo sada troje i ja sam nekako sigurna da je to to. koliko god mislim da bi bilo lijepo imati još jedno, ja ne bih mogla imati 4 a da radim, posebno ne ovim tempom ko do sada, nemamo baš pomoći osim ako svekiji ponekad ulete kratko, a nisam iskreno tip koji bi dugoročno bio sretan kod kuće s djecom. meni bi posao jako falio. koliko god me djeca ispunjavaju, treba mi i ta druga strana.
a druga stvar, već sada s troje vidim da nam životni stil na neki način "pati" naravno da ne mislim da je to najvažnije, ali ja volim putovati, volila bi putovati i s djecom, ali kad zbrojim koliko nas nešto košta s troje djece, onak, još jedno dijete bi mi bilo previše i organizacijski i financijski. sad kad se vratim na posao, ok imam staru plaću a ne više porodiljnu naknadu, ali imam i trošak dadilje, kasnije su tu njihove aktivnosti, ma sve, ja volim da mi svuda idemo i landramo i tak, a to bome sve i košta. kažem opet, nije to najvažnije, ali meni je to zadovoljstvo kojeg se ne bih lako odrekla. mislim, imam ih troje, nije da nemamo djece

mislim isto da je kod prijelaza na 4 važno znati da nema teoretske šanse stat u normalan auto, dakle to je svakako jedna stavka o kojoj bi trebalo razmislit!

a treći svjetski rat - to je briga koju ja potpuno razumijem. potpuno. dakle, ja se u nekim trenutcima kad nakon dugo vremena pogledam vijesti zaista počnem hvatat kak razmišljam gdje bi mi i kako mogli otić u slučaju rata i šta bi mi napravili da bude neko nuklearna katastrofa. iskreno, one filmove takvog sadržaja uopće ne smijem gledat, meni je to sve prestrašno, jer mislim da je svijet ipak dovoljno lud da se tako nešto ponovi...

snowwhite je napisao/la:Mariachi ne bi se baš složila da su djeca jedino što će ostati iza nas.
I ljudi koji ne mogu imati djece mogu ostaviti svoj trag, svojim riječima i dijelima, među ljudima koji ih okružuju a i šire.

Naravno! Slažem se.
I slažem se s curama o potrebi većeg auta. Onog sa 7 sjedala, da svi klinci budu propisno vezani. Mi smo upravo u potrazi jednog sa 8 sjedala, uvijek smo pazili na to da svi sjede vezani, oni kojima treba as, da budu u njoj. Grozim se kad vidim da klinci "tancaju" pa autu ili, još gore, da se netko vozi u gepeku.
Što se tiče financija, moje je iskustvo da, kad god smo se otvorili životu, materijalno je došlo skupa s tom odlukom i tim djetetom. Bilo je i kriza i teških situacija i uvijek su se nekako prebrodile.

Što se tiče baka servisa, mama mi živi 1500km od mene a svekrva ima preko 80 godina i isto nije baš tu blizu. Ima veliku volju i želju pomoći, ali ju ne gnjavim previše. Samo onda kad se ne možemo sami organizirati. To je par puta godišnje. Pretpostavljam da vi koje nemate taj način, platite sittericu.

Ja razmisljam slicno ko snow i latica. Troje mi je taman . S time da je mm skoro stalno na raspolaganju, ima "normalno" radno vrijeme i nista mu nije tesko.

ja sam stala na 3. da mogu ne bih, ali jesam. mi smo gotovi
na stranu sve, što ti kaže srce, jesi "gotova"?
auto je veliki faktor. ali meni nema neke razlike 3 ili 4. 3 ili 5, e to je već drugo
zamisli da budu blizanci

Da, nisam ni ja tip za " budemo već nekako" i sl. Što se tiče auta, trenutno imamo auto u koji jedva mi stanemo tako da bi u skorijoj budućnosti ovako i onako trebali na novi auto no financijski će nam trebati neko vrijeme da si ga uspijemo priuštiti.
Zaista puno razmišljam o tome koliko je djeci zaista potrebno jer po meni nije ni zdravo učiti ih da sve što požele i dobiju i da stvari padaju sa neba. Jer smatram da i ako im mogu financijski pružiti sve što požele, trebaju se naučiti nekim drugim vrijednostima i radu jer bogatstvo mogu spiskati ili ga izgubiti a sposobnost da znaš te novce zaraditi i snaći se u životu nema veze sa početnom "zlatnom" žlicom u ustima. Radije ih učim neka stvarno promisle o tome i zapitaju se "treba li mi to zaista". Male radosti koje nas vesele su naravno poželjne ali smatram da nema potrebe za nekakvim skupocjenim mobaćima, markiranom odjećom (koja kod nas u RH i ovako i onako nije kvalitetna), i najnovijem modelu bicikla..pa šta fali i onom polovnom?! To je samo moje mišljenje i svatko se može složiti i/ili ne mora. Ono što mene brine kada razmišljam o četvrtom djetetu pa čak i sa ovo troje djece i njihovoj budućnosti jest da li ću im moći priuštiti pošteno školovanje ( ali njihova je odluka da li će na studij ili ne jer mi se često čini da roditelji uzimaju pod gotovo da će njihovo dijete 100 % htjeti studirati ), neke male životne radosti za koje su ti OPET potrebni novci kao npr. putovanja, kazalište, slobodne aktivnosti i sl. te da sam tu da im pripomognem financijski u čemu će im već pomoć biti potrebna ( naglasak je na pomognem ). I naravno tu je nezamjenjiva i neprocjenjiva obitelj i roditelji koji se prije svega međusobno vole i poštuju i to prenose i na djecu.
U svakom slučaju, za četvrto dijete sam ZA ali u konkretno mom slučaju ću pričekati po zavretku diplomskog i financijskoj mogućnosti kupnje većeg auta i čak onda ću još malo razmisliti. S tim da bi kod nas razlika u godinama bila i do 10, 12 godina između najstarijeg i najmlađeg tako da bi se i ti troškovi malo rasporedili, odnosno, nebi istovremeno imala 4 srednjoškolca ili 4 studenta. Čak i ako se najstarija djeca odluče za faks, najmlađe bi po završetku njihovog faksa tek u srednju krenulo tako da bi se već nekako dalo tako
Raspisala sam se, nemojte zamjeriti, ali mi je bilo onda šteta to sve brisati kad sam se već tako potrudila

Da, imam osjećaj da "nisam gotova". A i o tome sam razmišljala..a šta sad, i ako budu, dobrodošli su..ma neee...neće

My two cents. Nisam u skupini "3 ili 3+"-djece, ali mi je otac bio jedan od osmero djece... to je super, ali mislim da se davno moglo razmišljati na način "bumo već nekak'".
U današnje vrijeme mi je to teško prihvatljivo, jer se promijenilo i društveno uređenje, i dinamika života i organizacija obiteljskog života, svjesniji smo da se život može stubokom promijeniti pukom činjenicom stečaja tvrtke u kojoj netko od supružnika radi... nema te (lažne) sigurnosti kao u socijalizmu itd...
Ako je financijska konstrukcija vrlo dobro posložena, ako su obiteljski uvjeti zadovoljavajući, a supružnici imaju i volje i snage i privrženi su toj ideji, go for it...

Pitanjce za Mariachi...Stigneš li ti raditi i radiš li sa petero djece?

Ne radim. Imam status majke odgojiteljice.

Ja imam troje i kad god pomislim na četvrto, lupi me kao šamar konstatacija ginića da su mi opet šanse za dupliće 50-50.
i koliko god bih voljela još jedno, nekako nemam više živaca kao prije 4 godine. Vremena čini mi se još manje,jedva nekad stižem i s ovo troje pohvatati sve obaveze. Mm je često na putu i nije baš da bih se mogla na njega osloniti. Ja sam tip koji voli hodati, s djecom i bez djece. I ovi su mi sad taman dovoljno odrasli da mogu svugdje s nama, ali i da mogu ostati kod nena i deda kad mi negdje hoćemo sami.
Ja nisam ni za ni protiv, svako treba da sam sa sobom najbolje skonta šta želi i koliko šta može.
Što se strahova tiče ja bih ti preporučila da što manje čitaš štampe i kreneš hodati po prirodi i vrijeme troši na sebe i djecu. Bit će što mora biti, ono što ne možeš promijeniti ne treba ni da te sekira.

[quote="Mariachi"]Ki bi da bi pitanja su uvijek tu, u zraku, iznad nas. Što nosi budućnost? To nitko ne zna.
Kad makneš pogled s njih, vidiš svoju prekrasnu djecu. Jedino što će ostati iza nas su naša djeca. Vu to ime, ja čekam šesto, a ti kak oćeš! [/quot

Malo offtopic - Ajme, draga, bravo!!!! Kad sam pročitala naslov, vjeruj da sam se prvo tebe sjetila .

Smatram da tko god ima fainancijske mogućnosti i ljubavi i želje da ne bi trebao imati razloga protiv.