Mame i bebe forum

Željela bih malo čuti kakva su istustva u susretima s posvojiteljima i njihovom djecom. Ako vas je nešto posebno dirnulo u srce, ili znate neku zanimljivu anegdotu, napišite nam.

Nama, potencijalnim posvojiteljima, mnogo znači svaka priča jer nemamo puno prilika razgovarati s nekim o tome.
Stoga, dajte svoja iskustva...

Udomiteljica sam i poušat ću ispričati kao to izgleda iz mojeg ugla....Djeca su bila kod nas 2.g., naravno znali smo da su roditelji u procesu oduzimanja roditeljskih prava (posjetili su ih jednom u 2, god. i možda 5 puta zvali telefonom). Kad prođu sve pravne zavrzlame nazovu iz CZSS i kažu da imaju potencijalne posvojitelje (jedan veliki dio mene živio je u nadi da se to neće dooditi). Uskoro se jave potencijalni roditelji da dogovorimo susret...Tisuću pitanja, strahova....i knedla u grlu koja guši.Volite tu djecu ali morate im dati mogućnost da idu. Ja imam svoju biološku djecu i moram iskreno reći...ipak su moja biološka djeca mrvicu "više moja" i ne dati toj djeci da nekome budu na prvom mjestu, da nekome budu naj, najvažnija bića na svijetu bilo bi nepravedno i nepošteno. Bojite se susreta s posvojiteljima...kakvi su to ljudi, zašto žele djecu, hoće li ih oni razumijeti kao ja, hoće li prihvatiti njihove mane i vrline, hoće li se veseliti njihovom uspjehu, ali isto tako i znati prihvaćati neuspjeh...Uglavnom, ja nisam djeci rekla:"Dolaze vam novi mama i tata", već sam rekla da mi dolaze jedni prijatelji iz daleka....Kad su došli posvojiteli osjetite njihov strah, njihovu nesigurnost, da su na nepoznatom terenu U mojem slučaju vrlo brzo se stvorila ta potrebna "kemija" između djece i posvojitelja, sjećam se kad je curica prislonila glavu uz svoju posvojiteljicu i meni je u glavi kliknulo "Da, to je to - oni su obitelj, odgovaraju jedni drugima, čak i fizički imaju neku sličnost, njihove ruke "pašu" jedna u drugu". Kasnije sve ide svojim tijekom, odlasci na vikend i naravno rješavanje papirologije. Moja djeca su bila veća djeca, svjesna da im se događa velika promjena u životu i lomila su se, osjećate da ne znaju na koju bi stranu...Tu opet morate zatomiti svoje osjećaje i želju da ih zadržite uz sebe i morate ih usmjeriti. Sada nakon par godina znam da sam to dobro odradila...djeca su sretna, imaju roditelje kojima su najbitnije osobe u životu, imaju kompletnu obitelj - i bake, tete, stričeve...Ipak, sobu u kojoj su spavale još uvijek nazivamo njihovim imenom, zagrlim ih svaki dan u mislima.Čujemo se, ali sve rjeđe, naravno, imaju mnogo ljudi koji ih vole i koji su im u blizini...ali znam da jedan dio njihovog srca pripada i meni i da znaju da uvijek, bilo kada u životu, mogu zakucati na moja vrata.

Dory, zaista je lijepo čitati tvoja iskustva. kad to čitam čini mi se da bi tako trebalo biti, tako funkcionirati

Zanima me koliko su bila stara djeca kad su otišla od tebe i kako tvoja djeca prihvaćaju udomljenu djecu.

Djeca koja su posvojena od mene bila su u dobi od 9. i 4. g. Kad su došle u moju obitlej imale su 6g. i 2. g. Moja biološka djeca bila su u dobi od 10. i također nepune dvije godine. Ispočetka to nije bajka....Morate sve uskladiti. Djeci koja su oduzeta svojim biološkim roditeljima nije jasno zašto je to tako, one poznaju i vole svoj dom onakav kakav su imale, pa bio to zemljani pod ili kuća bez prozora....to je njihov dom, u njemu su provele određeni period života i ne znaju da postoji nešto drugačije i da treba biti drugačije. Boje se....Kad se sjetim - zagrlite ih, a njihove rukice vise sa strane, ne znaju vratiti- jer nisu na to naučene. Treba proći 3-6 mjeseci prilagodbe, tada se djeca "udomaće", oslobode, steknu povjerenje....Moje cure su to dobro prihvatile, ali naravno da je na početku bilo kriza. Starija kćerka je bila dugo sama - 8.g.Samom idejom je bila oduševljena, ali kad je došlo do realizacije često smo plakali svi i udomljena djeca, i moja biološka djeca, a i ja skrivećki i bilo je dana kad sam se pitala:"Što je meni ovo trebalo?!" Moraju se postaviti jasna pravila - svi u kući smo jednaki, nema privilegija, nagrade i kazne su iste za biološku i udomljenu djecu i....morate puuuuno pričati i s jednima i s drugima. I ono što sam rekla da mrvicu ipak u srcu dajem prednost svojoj djeci - to znam ja, oni to ne smiju osjetiti.Kad je krenuo proces posvajanja moja starija kćerka je željela da ih mi posvojimo ali to ne bi bilo u redu iz više razloga - željela sam da nekome budu No 1 na svijetu jer to zaslužuju i to su dobile, a drugi razlog je da im roditelji žive u blizini i mogu mi za god.-dvije pokucati na vrata i uništiti sav trud
Sa mlađom kćerkom mi je bilo lakše jer je bila mala i jednostavno je živjela s tim gotovo od početka svoga života - kad udomljena djeca odu na ljetovanje preko CZSS svakog se jutra budi s pitanjem "Hoće li danas doći?"Mislim da smo svi u kući, primivši djecu bez adekvatne skrbi, bogatiji za jedno vrijedno i pozitivno iskustvo i da to pozitivno utječe na moju biološku djecu.

Ja ću isto se javiti na ovu temu,mislim da sam kompetentna
Mislim da je udomljenje uvijek bolja opcija od smještaja u instituciji;pročitala sam malo postova od Dory i svaka joj čast;to je ono najljepše i najnesebičnije što čovjek može posjedovati-bezrezervna ljubav.
Svojevremeno su izlazile brojne ankete u kojima je pokazano kako je veliki broj udomitelja niske stručne spreme i iznad poželjne dobne granice;upravo moje iskustvo u struci pokazalo je da navedeni parametri nemaju nikakve korelacije sa stvarnom kvalitetom udomiteljskog kadra i onime što isti prenosi djeci.Htjela sam se osvrnuti na to jer sam generalno mišljenja da stručna sprema i dobna skala(naravno,ukoliko nije riječ o ekstremima)ne igraju gotovo nikakvu ulogu.Može zvučati idealistički,ali najvažnije je (ovo što zrači iz Dorynih postova ):ljubav,strpljenje i velika moć žrtvovanja i nadilaženja brojnih konfuznih i kaotičnih situacija.Nevjerojatan je taj osjećaj topline i nade kada uđete u jednu takvu obitelj,kada vidite onaj "kreativni nered" i iskrenu privrženost djeteta udomiteljskoj obitelji,obiteljski odnos-zdravi odnos u takvoj zajednici.
Ima i drugačijih primjera;sitnih duša i (ne)ljudi koji zbog nekih mizernih interesa stvaraju privid i lažnu idilu i nažalost-sustav je tu najčešće slijep i nemoćan a šteta nepopravljiva.
Nažalost,naš mentalitet i površna okolina često (nikada) ne percipira usvojenje kao način zasnivanja obitelji već kao čin milosti ili humanosti.Tipa;neka,lijepo je da uzme napušteno dijete kad već nemože imati svoje.Nije istina,onoga trenutka kad je proces posvajanja zaključen dijete je vaše i vi njegovi,vi ste obitelj,nedjeljiva zajednica potpuno istovjetna biološkoj,jedina razlika je u načinu zasnivanja.
Osobno poznajem obitelji koje imaju biološku i posvojenu djecu,i zaista,jednako ih vole.Nekoliko puta smo razgovarali i osjeća se jedna potpuna ljubav,jednaka prema biološkoj i usvojenoj djeci.
Neznam kako bih to drugačije sročila(nemojte me samo pitati čime se bavim jer nesmijem i neželim otkrivati)ali htjela bih ispričati jednu anegdotu koja me se posebno dojmila,u idućem postu jer mi bježi tekst

Djevojčica o kojoj pišem tada je imala 10 mjeseci.U odnosu na drugu djecu bila je,recimo-drugačija.Dva para velikih uplašenih plavih očiju obično su s velikom distancom i strahom prihvaćala okolinu.Bila je jedanaesto dijete jedne (duboko disfunkcionalne) obitelji,neka braća bila su joj udomljena,neka usvojena,druga seka već na putu...
Još u utrobi dok je bila majka je trpila zvjerska zlostavljanja,ali se zbog svog mentalnog stanja nije(htjela/mogla/znala)oduprijeti...samo da dobijete predodžbu
Djevojčica je bila vidno istraumatizirana,povučena,ranjena,distancirana...
kao da je jučer bilo sjećam se para koji ju je usvojio,kakvi divni ljudi-koji su također prošli kalvariju.vodili su je na vikende nekoliko puta,uvijek su prepričavali kako po noći nebi spavali nego gledali u nju kako spava ,ta ljubav koja ih je sve više povezivala i rasla u ta dva mjeseca koliko su je posjećivali.Njezin napredak bio je dirljiv,osmjeh sve češći,preobrazila se...
Danas je to već predškolski uzrast i sretna je,a i njezini roditelji često znaju reći:s njom je nama sunce svanuloa

Loreta, prekrasna iskustva.
Nevjerojatno je što može napraviti ljubav i strpljenje, kakve sve teškoće se mogu prebroditi

Nažalost,naš mentalitet i površna okolina često (nikada) ne percipira usvojenje kao način zasnivanja obitelji već kao čin milosti ili humanosti.Tipa;neka,lijepo je da uzme napušteno dijete kad već nemože imati svoje.Nije istina,onoga trenutka kad je proces posvajanja zaključen dijete je vaše i vi njegovi,vi ste obitelj,nedjeljiva zajednica potpuno istovjetna biološkoj,jedina razlika je u načinu zasnivanja.

to i mene strašno ljuti, potpuno nerazumijenvanje....

Beppa Joseph je napisao/la:Loreta, prekrasna iskustva.
Nevjerojatno je što može napraviti ljubav i strpljenje, kakve sve teškoće se mogu prebroditi

Nažalost,naš mentalitet i površna okolina često (nikada) ne percipira usvojenje kao način zasnivanja obitelji već kao čin milosti ili humanosti.Tipa;neka,lijepo je da uzme napušteno dijete kad već nemože imati svoje.Nije istina,onoga trenutka kad je proces posvajanja zaključen dijete je vaše i vi njegovi,vi ste obitelj,nedjeljiva zajednica potpuno istovjetna biološkoj,jedina razlika je u načinu zasnivanja.

to i mene strašno ljuti, potpuno nerazumijenvanje....

ljudi su često površni,zločesti i neupućeni,a prazna glava je uvijek tvorac predrasuda
i na to se netreba obazirati
ali uvijek baš uvijek intervenirati i ne dopustiti da vam nameću svoje sitnodušje

U okolini imam nekoliko primjera. U poslovnom okruženju imam par slučajeva.
Kolegica, neudata, je usvojila predškolarku staru 6 godina, to je bilo prije 16 godina, sad je to već velika cura. Druga kolegica je isto prije par godina usvojila curicu, tada staru 3 godine. Kolega je prije nekoliko godina usvojio sestrice, s njim sam najviše pričala na tu temu, on i supruga su oduševljeni i preporođeni. Stalno mi priča o njima, baš je jako sretan. Starija curica je bila dosta istraumatizirana, s njom je bilo problema raznih koje su uspješno prebrodili, plus logopedski problemi koji su bili zanemareni do tada. Mlađa je bila svega godinu i nešto sitno stara, pa nije imala nekih većih trauma. Frendica moje jako dobre frendice i bivše cimerice koju i ja tako posredno stalno viđam kod ove moje, je nakon razvoda, znači kao singlica isto usvojila curicu staru 7 godina, koja je bila smještena u udomiteljsku obitelj. Bila je dosta zapuštena kad je kod nje došla, što se tiče higijjenskih navika, zdravlja zubi i sličnog, ona je puno truda uložila da ova usvaja postepeno neke navike koje je trebala usvajati ranije. Braća i sestre ( a ima ih puuuuno jer njena biološka majka i dalje rađa) su neka u domu, a neka u toj udomiteljskoj obitelji, a ona s mamom posjećuje ove s kojima je odrasla. Nju stalno susrećem na igranju i rođendanima kad se nalazimo na zajedničkim okupljanjima i nevjerovatno je koliko su njih dvije jedna drugu usrećile, baš ih je gušt gledati. A slatko je kako na svim tim zbivanjima di je hrpa djece, ona obavezno navlači ove mlađe, dadilja ih, jako brine o djeci manjoj od sebe. Stalno se oko njih mota, briše im usta kad se zamusaju, ko neka mala mama, a sad je 10 godina stara.

Lani su pak sestra i zet od MM-ovog vjenčanog kuma usvojili curicu staru 8 mjeseci. Oni su jedini od nabrojanih išli po novom zakonu što se tiče razlike dobi djeteta i posvojitelja i moram reći da me jako iznenadilo da su oni jedini dobili bebu ispod godine dana, s obzirom da je ona godinu dvije bila ispod 50-te a on je pedesetu debelo prešišao. Tu nisam sigurna da se baš gledao interes djeteta.

Dali je itko danas gledao dnevnik? Pokusati cu sutra staviti link za one koje nisu...Srce mi se steglo kad sam vidjela djecu u Nazorovoj...Poci cu tamo i pokupiti ih sve doma!!!! Briga me i za godine, i za sve,samo nek su smenom...Tako mi je tesko koda imam na dusi kamen od 200 kila ,i ne mogu disati ne mogu misliti ....Toliko zelim,da nema smisla uopce pisati o tome...sva moja mastanja su usmjerena samo k tome,da dolazim po nju\ njega,i da vodim kuci...Doci ce i to vrijeme jel tako?! Neznam sto mi je,ali danas me potreslo kad sam ih vidjela...Morala sam podiliti sa vama,jer neznam s kim cu,vise nitko nezeli slusati o MPO ,o posvajanju...Dojadila sam svima...

ja sam gledala,i kad su donesli voće kak su pohrlili k tome...
ja sam plakala ko kišna godina,a imam dečka starog 13mj!
Oduvijek sam bila sklona plaču kad su tak maleni u pitanju,pogotovo
nakon kaj sam dobila svoju bembulicu...
i ja bi ih,Mare moja,sve pokupila i dovela doma da se
samnom igraju!
Ja sam u pregovorima sama sa sobom da posvojim jedno dijete...
to mi je oduvijek bio san...

znam da ne spadam na ovu temu,samo sam došla reći Marici
da ju u potpunosti razumijem!

odlicna tema.

pratim sa zanimanje.

nazorova je,i inače,vrlo loš dom
osobno,ne simpatiziram ni ravnateljicu ni voditeljicu ni glavne sestre
ono što sam imala prilike čuti,iz pouzdanih izvora,porazno je i neznam koliko je dozvoljeno o istome pisati pa neću duljiti da vas još više ne rastužim čim se sjetim tog doma razljutim se
amaria-samo ti lijepo ovdje nama piši o posvojenj,mi ćemo te rado saslušati i razumjeti
vjeruj,kada dobiješ dijete sve ćeš ovo zaboraviti,a to će biti uskoro,nemoj gubiti nadu mi smo uz tebe!!

Sustav kod nas je spor i ništa se po tom pitanju ne dešava. Djeca ostaju godinama u neadekvatnim uvjetima, kad se konačno oduzmu roditeljima koji ne brinu o njima - onda pak ostaju godinama u domovima ili u udomiteljskim obiteljima....djeca u to vrijeme odrastaju, dođu u dob od 10-12 godina i tada je naravno teže naći posvojitelje.
Nedavno sam bila na jednom stručnom skupu o alternativnoj skrbi i smjernice su stavljene na prevenciju i rad s biološkim roditeljima djece. Sve to lijepo zvuči, ali nažalost bojim se da je teško izvedivo i da brojke pokazuju kako se nažalost vrlo mali broj djece koja su maknuta iz svojih bioloških obitelji vraća roditeljima.
Ono što možda isto tako usporava proces posvajanja je činjenica da biološka obitelj iz koje su djeca oduzeta ima u najvećem slućaju 3-oje i više djece, pa se onda tu postavlja pitanje razdvajanja braće i vrlo je teško vjerojatno i soc. radnicima donjeti odluku o tome da li braću razdvajati a naravno da je teško naći nekog tko će posvojiti svu braću zajedno...

imam iskustvo s posvajanjem u uzoj rodbini, pisala sam vec dosta o tome na ovom pdf-u.

uglavnom, presretni smo sto imamo malenu, ona je u cijeloj nasoj porodici super prihvacena . moji decki imaju isti odnos s njom kao i s drugim rodjacima, ama, nikakve tu razlike nema.
sve u svemu - divno zivotno iskustvo koje nas je sve skupa obogatilo
i posebno mi je drago sto moja djeca odmalena odrastaju u okolini u kojoj su imali prilike upoznati i ovakav poseban oblik roditeljstva
o tome kako su malenu prihvatili dida i baka i kako se identicno ponasaju prema njoj i prema mojim deckima - ne trebam ni govoriti. sve su to njihovi unuci

nego, ima jedan mali detalj koji me uvijek fascinira.
fascinira me kako sva posvojena djeca s vremenom pocnu liciti na svoje nove roditelje
i nevjerojatno je kako skinu mimiku, razne "mote", fore, nacin govora... sve, sve
malena o kojoj pricam toliko je slicna sogorici (cak imaju identicnu boju kose i identicno im je kovrcava , mislim, tko bi to znao u onome trenutku prije nekih 7-8 godina kad su je posvojili jer ona je tad imala ful kratku kosicu) i bas nitko nikad, tko ih gleda sa strane ne bi rekao da ona nije njezina bioloska majka.

o tehnickim detaljima, dugackom putu koji je prethodio tom usvojenju - znam podosta, no, sad je vec ohoho vremena proslo, izmijenili su se zakoni i te cinjenice nikako vise nisu aktualne pa ih i ne spominjem .

Imge - i mene je zaprepastila ponajprije, a onda i obradovala činjenica kako se ta djeca brzo stope s novim roditeljima i kako uhvate njihov način govora, ponašanja,izražavanja...a stvarno i fizički sliče na posvojitelje i njihovu obitelj - moja kćerka je bila u posjeti djevojčici koja je od nas posvojena i upoznala njenu tetu (sestru od oca posvojitelja) Vidjela je sliku tete kad je bila u dobi od 7-8. g. i kaže da su maltene jednake, da nitko ne bi rekao da nisu u srodstvu i kao što sam već rekla - Netko to odozgo vidi sve i posloži sve kockice na mjesto-nekad malo kasni, ali ipak stigne i stvori jednu sretnu obitelj, na jedan drugačiji način, ali u većini slučajeva obitelj ispunjenu bezgraničnom ljubavlju i veseljem.

evo mene u vasoj temi...... vrlo me zanima..... naime otkad znam za sebe vise sam razmisljala o usvojenom nego o vlastitom djetetu..... valjda zato sto me trudnoca i porod i dan danas toliko plase a ne znam zasto..... usput sad sam u 29. tjednu trudnoce ...... i i dalje zelim usvojiti dijete ali cekam da suprug na to bude spreman...... nije on protiv toga ali kako da sad objasnim..... njemu je to velik korak.... jos veci od prilagodbe ovom djetetu koje ce se uskoro roditi.... inace sam primjetila da je ljudima to itekako veliki korak i nesto sto trebaju dosta "zvakati"..... ne znam koliko je vama trebalo za odluku i o cemu ste sve razmisljali i raspravljali s partnerom.... ja sam malo drugacija: meni je dijete - dijete ..... svejedno mi je iz cije **** (da prostite) dijete izadje jer jednom kad mu ti odlucis biti roditelj ono je tvoje..... da mi netko sutra dodje s nekim malisem i kaze hocu li ja bih odma rekla DAAAAAAAAAAAAAAAAAAA......... potpisujem sta god treba........

Rucho, lijepo je to posvojiti, samo što je problem da je malo dijece za posvajanje, a puno je parova i imaju prednost oni koji ne mogu imati svoje dijete. Možda je za parove koji imaju djecu bolje udomiteljstvo, mislim da je i lakše onda ne vezati se previše za udomljeno dijete i pomoći mu da nađe svoj put

ančice, lijepo rečeno. Mnogi od nas isprva na posvajanje još u mladosti gledamo jako romantično, no hladan tuš stiže parovima koji ne mogu imati biološko dijete kad shvate da su domovi puni, a da djece za posvajanje nema.
Zato je zaista potrebno udomiteljstvo.

I ne samo udomiteljstvo, već mijenjanje zakona da se što više djece može posvojiti i naći svoje obitelji. Imam jedno pitanje za one iskusne: ako želiš posvojiti dijete s posebnim potrebama, kako naglasiti kakvo dijete možeš tj.spreman si posvojiti? Je li na taj način lakše doći do djeteta? Znam da sam malo nespretno napisala ili su malo neobična pitanja
Još jedno malo čudno pitanje: da li žena koja je u braku sama može posvojiti dijete?

u molbi napišeš svoja ograničenja (dob/zdravlje/boja kože) ili napišeš da ti nije važna neka od tih činjenica. što je manje ograničenja, veća ti je šansa. obično je ljudima najvažnije da dijete nema većih zdravstvenih poteškoća ni pp.

ako po zakonu mogu posvojiti i singl žene, nema razloga da ne mogu one koje su u braku. to je na papiru. no u praksi sigurno bi bio veliki minus jer dijete ulazi u obitelj, kako to da si ti mama, a tvoj suprug ne želi biti tata djetetu, pa odmah u njihovim očima ne ispadate idealna obitelj, a svakom djetetu traže idealnu obitelj za njega.

ančica - na žalost djeca s pp se vrlo teško posvajaju barem koliko je meni poznato i ukoliko si spremna prihvatiti i posvojiti djete s pp to je svakako pohvalno..e - sad druga stvar - kad dođeš na centar i predstavljaš se - ili si u braku i posvajate dijete kao obitelj ili si samac i posvajaš dijete kao samac....Centri su skloniji dati dijete u jednu zdravu, funkcionalnu obitelj nego samcu,ali naravno postoje iznimke...

Beppa Joseph je napisao/la:ančice, lijepo rečeno. Mnogi od nas isprva na posvajanje još u mladosti gledamo jako romantično, no hladan tuš stiže parovima koji ne mogu imati biološko dijete kad shvate da su domovi puni, a da djece za posvajanje nema.

... i mi smo mislili da necemo imati svoje..... jos i danas nam je cud(n)o kako sam ostala trudna..... a grozno je sto toliko djece jest u domovima a nemogu se posvojiti a mislim da ni udomljavanje ne ide tako lako...... iskreno nisam "proucavala" slucajeve udomljavanja jer mi je ipak draza dugorocna varijanta tj da dijete ostane kod mene sve dok samo ne odluci otici nakon 18-te (ako odluci otici......).....

ali u pravu ste.... prednost treba dati parovima koji malo vise godina od nas ne uspijevaju imati svoje biolosko......