Mame i bebe forum

Evo, ja sam nova tu na ovom forumu i na ovoj stranici. Ali u svakom slučaju sjajni ste. Samo me muči jedna stvar nakon što sam pročitala pa gotovo skoro sve teme. Užasno me frka poroda, a trebam roditi u 10 mjesecu. U početku sam mislila ma to je sve normalno, nema kaj da ne štima, to je sve prirodno, ali kad pročitam sva iskustva s poroda, dođe mi lagana frka. Pa ako ima koja mama da mi da jedan ,a može i više pravih savjeta da si olakšam sve to. Hvala unaprijed <i></i>

Mamamaja sasvim je prirodno da se bojis neceg nepoznatog i vjerujem da ce ti biti lakse cim ti se cure pocnu pisati i kad vidis da su manje vise svi imali strahove da li od samog poroda ili da ce biti sve Ok sa bebom isl. No ono sto ti mogu reci iz osobnog iskustva da svaki strah prestane onog trena kad sve krene i kad nemas vremena za razmisljanje, do tada pokusaj svoju nergiju potrositi na to da naucis sve sto mozes o porodu od disanja do teorije <i></i>

joj, i mene je bila strasna frka...<
>potpisujem post adrianovemame.<
> <i></i>

Ja sam bila skroz cool sve do ulaska u deveti mjesec trudnoće tj. prije par dana. Do tad sam sve živo čitala, iščitavala, kopirala, pratila forum, i doslovno sve upijala, ali čim sam ušla u deveti mjesec, a osobito mi je krivo što nisam stigla na radionicu kluba trudnica na SD o porodu tamo (jer se inače užasavam i ulaska u nepoznatu sobu, a kamoli ....) moram reći da je i mene spopala blaga nervoza. <
>ajme rečenice, niti početka niti kraja, niti zareza niti točke, ma vidite da me frkaaaa<
> <b>"Zaželi i ostvarit će ti se!"</b> <i></i>

Mene je bilo frka od negdje 6. mjeseca, kad mi je trbuh počeo jako rast i već je stršao "preko ceste". Sve sam si mislila kako ću ja to rodit. Sve sam živo čitala, a najgore je bilo kaj sam si kupila "Bebe" posebno izdanje o porodu sa živim slikama. Neuljepšanim. Tad sam skužila da je vrag odnio šalu, i da ću "lubenicu" stvarno morat istisnut kroz "rupu veličine limuna" (to ti je iz filma "Gle tko to govori"). I frka me bila grozna, ali nisam baš imala s kim podijelit. Malo s mamom. Ona mi reče: Znaš boli to, ali to zaboraviš i nakon par tjedana se više uopće ne sjećaš". Tad sam mislila da mi je mama malo čuk-čuk - jer kak možeš, a mora da boli, tak veliku bol zaboravit ???!!!?? A zaboraviš ne za par tjedana, nego za par dana.<
>I još nešto. Čim sam ušla u deveti mjesec straha je nestalo. Već sam bila tak nestrpljiva i teška, da sam jedva čekala da postanem 2 komada. <
>Sasvim je normalno da se plašiš poroda. Znači da si svjesna kaj te čeka. No vidjet ćeš da ti se majčica priroda za sve po
inula. <
>Više će te izmučit ljetni mjeseci (barem mene jesu), nego porod.<
>Sretno!!!!!!!!! <
><
><b><i>"Kad odustaneš, izgubio si."</b></i><i></i>

I frkicu je bilo frka. I te kako. A još sam i pekmezasta i baš ne podnašam do
o bol. Najviše sam se bojala poroda za vrijeme cijele trudnoće (naravno osim da je sve ok i sa bebom). Isčitavala sam literaturu, upijala sve živo, ispitivala ljude oko sebe, ali mi nitko nije htio olakšati. Pred kraj trudnoće sam se prestala bojati. Razlog: nemaš izbora, dijete MORA van. Jednostavno, shvatiš da se to mora dogoditi i da apsolutno ništa na svijetu to ne može promijeniti. I tu činjenicu sam prihvatila. <
>Ja sam se još bojala panike. Mislila sam da će me uloviti kada dođem u bolnicu.<
>Ali,kad je počelo, nisam mogla vjerovati da sam ja jedna te ista osoba (a bogme nije vjerovao niti muž). Bila sam totalno cool. Sama sebi sam ufurala u glavu da me panika neće nikamo dovesti i da to obavim na najbolji način i za bebu i za sebe. Jednostavno, kao da sam bila druga osoba. <
>Eto, inače spadam u strašljive osobe i paničarke.<
>Usput, i ja ću roditi svoje drugo dijete krajem 10. mjeseca. Iako sada točno znam što ću proći, nije me strah. <i></i>

MamaMaja, evo kako mozes na to gledati: bol boli, i nekad boli jako (a ja ti zelim puno srece i da to ne bude bas jako jako ), ali svaku bol kad prodje zaboravis. <
>A onog trena kad vidis svoju malu bebu, bilo prvi cas, bilo kad ti ju nakon par sati donesu umotanu i cistu, i kad prvi put osjetis toplinu njenog malog tjelesca uza se, pomislis kako je to najljepsi osjecaj na svijetu - i vjerovala ili ne, sva bol sa poroda nestane iz tvog sjecana kao rukom po
isana. I mozes ti misliti na svoje iskustvo s poroda, mozes se sjecati kako te je mozda bolilo i kako te bilo strah, ali to stvarno skoro u sekundi predje u neki drugi film, kao nesto sto si zapravo gledala na tvu.<
>Meni je bilo tako - iako mi porod nije bio bas lak, jos bih stoput rodila za taj divan osjecaj srece, zadovoljstva, ljubavi i cega vec ne kad sam vidjela kako mali Hrvoje stvarno vise nije u busi, vec tu lezi pored mene... <
>Ne boj se, sve to s porodom
zo prodje, a tvoje najdraze ostaje s tobom za cijeli zivot. <i></i>

Svi smo se mi bojali. Ja se možda nisam bojala toliko boli koliko da li ce sve biti ok sa bebom i samnom. Ali vjeruj mi, svu muku i bol zaboraviš ne za par tjdana ili dan već isti onaj tren kad ti najljepšu bebu na svijetu (a to svaka mama misli za svoje djete) stave na prsa. Kad shvatis da je jos prije nekoliko sekundi bila u tebi i da ste se skupa mučile i da ste sada zajedno. Sve nestaje i muka i bol, a ostaje ponos da si uspjela i ogromna sreća. Nema razloga strahu! Vidis s koliko ljubavi pričamo svi o tome. A ružna iskustva....ima ih ali o njima se priča da bi to iskustvo podjelili sa drugima koji ga mogu razumjet. <i></i>

Ja sam isti tip kao frkica ( grozna paničarka) ali na porodu sam se ponašala super. Totalno cool. To ti govorim ukoliko si se naslušala budalastih priča tipa -ti si paničarka, sigurno ćeš na porodu radit frku itd.I s tobom će sigurno biti sve ok, uopće ne sumnjam - vjerujem da si se do
o informirala, vježbaj disanje jer će ti puno pomoći, dogovori se s mužem ili s nekim bliskim da bude uz tebe jer je tako lakše i tješi se da to traje samo određeni
oj sati, a nakon toga kad vidiš simpa paketić..... <
>I ako te netko bude pilao u smislu - ponašaš se kao da ćeš ti jedina roditi, paničariš bez veze, sve smo mi to prošle dok nije bilo ovakvih uvjeta kakvi su danas , blablatrućtruć - pošalji ga slobodno u neku stvar. Nema žene koja se poroda ne boji i to je sasvim normalno. <i></i>

Već mi je nekako lakše...<
>Pozdrav svim mamama i vašim malenima <i></i>

Mene bila frka oduvijek! Stanovali smo preko puta Petrove bolnice i ponekad sam ljeti čula žene kak viču i uvijek sam govorila da nikad neću roditi.Naravno godine su prošle ja sam rodila i nije uopće bilo "tak strašno" kak su mi govorili.I ono kaj je bolilo zaboravila sam vidjevši svoju bebicu. <i></i>

I mene je bilo frka, uzasna... pa sam si uzela muza na porod - da i njega bude frka - ma stvarno mi je pomoglo sto je on bio sa mnom, bolilo je a ja sam imala to kome reci, a on me je tjesio i pomogao oko disanja i tiskanja. A da se zaboravi, fakat je to tako...bilo pa proslo. <i></i>

porod je prirodna stvar i priroda se nekak po
inula da ne bude tako frkovito kako ti se čini.<
>kad se pričalo o porodu dok još nisam bila trudna, ja sam umirala od straha. ali, za vrijeme trudnoće bila sam puno više cool - valjda hormoni.<
>kako trudnoća napreduje, trbuh ti toliko naraste da ti počne ići na živce i jedva čekaš kad će beba van - opet ti i to smanjuje strah.<
>pred kraj trudnoće kupuješ stvari za bebu, to ti pruža zadovoljstvo i već jedva čekaš da ju vidiš - smanjit će ti strah.<
>ako trudovi krenu prije vremena - iznenadit će te, samo ćeš uletiti u porod i nećeš se stići pošteno preplašiti<
>ako preneseš - čekanje će ti toliko ići na živce da kad konačno krene reći ćeš: "Hvala Bogu!!!"<
><
>i tako, vidiš... kako god bilo... neće biti tako grdo kako ti se sad (u ranoj trudnoći) čini.<
>naravno, uvijek postoji i epiduralna ako bude nepodnošljivo.<
><
>ja sam se UŽASNO bojala (jer nepodnosim igle, bolnice, bolest... sve to), a evo već razmišljam o drugom djetetu (rodila sam u 3. mjesecu). <
>da je tako strašno, nitko ne bi imao drugo dijete. (to mi je netko bio rekao dok sam bila trudna, i to me je tješilo).<
><
>sretno cure!!! to je na kraju krajeva prekrasno iskustvo! <i></i>

ja nisam neki paničar, i uvijek sam govorila kako su svi tako ću i ja. Međutim ipak me negdje u sredini trudnoće uhvatila panika. Isto sam čitala sve šta sam dohvatila o porodu. A onda sam opet stala, nisam se bojala, nego sam jedva čekala taj trenutak. Najviše od svega sam se bojala da prenesem, jer sam bila užasno nestrpljiva. I kada mi je doktor rekao da sigurno neću roditi na termin (nego bar 7 dana kasnije) to me toliko razočaralo. Ali ipak moja mrvica nije slušala doktora, 2 dana nakon pregleda, pukao mi je vodenjak. MOram reći da na to NISAM bila uopće pripremljena! I tu me malo uhvatio strah!<
>I kad sam došla u bolnicu s trudovima, bez vode, a svi me gledaju u čudu i nešto šapću - i tu me bilo strah! I kad sam cijelu noć provela na dripu, a nigdje nikoga oko mene - isto me bilo strah. I da bolilo je - bolilo me tako da sam u jednom trenutku pomislila 'nikad više'. <
>I ja sam si dovela mužu i njemu plakala kako me boli. Ali one sekunde kad je izašla moja bubica sve je prošlo! I jedva čekam ponovo!!!<
>I moje frendice koje nisu rodile pitaju stalno da li boli.. kao da očekuju da im ispričam o porodu sve najružnije na ovom svijetu. Ali ja ne mogu naći ni jednu ružnu riječ za to. <
>Sretno!! I ne
ini!!! <i></i>

Ja sam inače paničar u vezi bolnica, igala i sl. ali u vezi trudnoće sam bila kul dok nisu počele one priče na TV-u u vezi poroda, djece sa slomljenim ključnim kostima, ... TAman kad sam postala i službeno trudnica (pretrage, hodanje po Domu zdravlja, doznake,...) umrla je ona žena zbog prsnuća maternice, onda ona cura u Dalmaciji,... tako da me povremeno uhvati napad frke i panike, a onda se ovaj mali javi, lupi me tu negdje oko pupka, našto se ja o
adujem da se "okrenuo" i više nije na zadak (prije je lupao u donjem dijelu trbuha) i tako,.... kažem mu nešto tipa "mišumojsrcemojeKarlomoj...." i onda furam dalje i čekam kolovoz smirena (do nove naslovnice Večernjaka)<
> <i></i>

ja trebam roditi u 11 mjesecu. za sad me nije frka (ali me stigne biti), uglavnom frendice su mi rekle boli, bilo pa prošlo..a komentar jedne je bilo: kak je ušlo, tak je i izašlo, na što sam pukla od smjeha. Ona je uglavnom na oba poroda sama uzela torbu otfurala se autom/SAMA/ u rodilište, rodila, i reka nije to ništa strašno. <
>Uglavnom uzmem si stav da će ići sve bez komplikacija, jer trudnoća i porod su čist nekak prrodna stvar. <i></i>

Martina, svaka čast tvojoj frendici. Mislim da su takve rodilje prava rijetkost, mada bih i ja voljela da dođem tam, solo, bez nervoze, malo stisnem, a bebica izađe van. Ali mislim da to baš i nije bezbolno. Jedna frendica mi je rekla ovak: boli, boli , boli do besvjesti, a kad pomisliš da ćeš umrijeti od boli i da nećeš više izdržati tu bol, onda je gotovo i sve prestane. <i></i>

Ustvari kad rodim, u drugoj polovici 10 mj., javim vam ukratko kak je bilo sa mnom. <i></i>

Da i ja malo doprinesem ovj frci.<
>Termin mi je za dva tjedna i trenutno me nista nije strah, ali posto sam ja malo pannicarka u nekim situacijama ko zna kako ce mi biti kad sve to krene. Jedva cekam i ne cu razmisljati o tome do zadnje sekunde. Tako se ja lijecim od straha. <i></i>

Neces stici razmisljati o strahu, kad porod krene, onda ces razmisljati jel to to ili lazna uzbuna, pa onda da li da krenes u bolnicu sad ili da jos pricekas, i tako sve jedno za drugim ... Ja to iz prve ruke, jer sam grozna panicarka, ali sve dodje na svoje, porod je nesto sto sam prilicno do
o "odradila", i to cak dva puta, inace se grozim npr. jednog obicnog gin. pregleda. <i></i>

u prvoj trudnoci bila sam totalno cool, razmisljala sam na nacin: koliko zena svaki dan rodi, to je najprirodnija stvar na svijetu, nemoze biti toliko strasno da nemozes prezivjeti. I to je sve istina. I bilo je sve OK, iako mi je jedna od prvih misli kad je sve bilo gotovo bila: drugi put nema sanse da rodim bez epiduralne.<
>U drugoj trudnoci pocela sam razmisljati o porodu i boli sredinom trudnoce i bilo me je strah -vise nego prvi put, definitivno, jer sam tocno znala sto me ceka. I opet je sve do
o proslo, bilo je intenzivnije i bolnije nego prvi put ali i krace. I opet sam pomislila: to je bilo to, nema vise, 2 djece je dovoljno. To je bilo prije 12 dana. Danas vise nisam 1000% sigurna da necu ponoviti. Svaki trud i bol je vrijedan, jer te vodi do tvoje bebe.<
>Admama je u pravu: kad stvar zapocne, jednostavno uopce ne razmisljas o strahu od poroda, samo se koncentriras da sve sto prije i sretnije zavrsi.<
>SRETNO! <i></i>

Mene nije uopće bilo frka poroda, cijelu trudnoću sam nekako mislila da ima još vremena do toga pa kad dođe onda ću razmišljat. Onda mi je prošao termin pa sam čekala i čekala i jedva čekala, pa nisam opet razmišljala je li me frka. A kako god, znaš da mora van kroz istu rupu kroz koju je ušao, tako da od frke nema puno koristi nego suprotno.<
>Majo, moj ti je savjet budi što više u pokretu, šetaj, penji se uz stepenice, vježbaj (sve to ako možeš naravno, ako ti ginić dozvoljava). Što si u boljoj formi to će ti porod biti lakši. To su svi meni govorili, nije da sam baš čvrsto vjerovala, ali imala sam puno energije i stalno sam bila u điru. I porod je prošao zaista lagano. Dva dana prije sam šetala cijeli krug oko Jaruna. <
>Želim ti da ti porod bude lagan kao moj.<
>Pozdrav od Barbi<
> <i></i>

barbi, nastojim se normalno kretati, kako je bilo i prije. S tim više da mi trudnoća super prolazi, nemam nikakvih loših simptoma, niti sam imala dosada (5 mj), kao npr. mučnine, povraćanja, evo da kucnem u drvo kuc-kuc, tak mi je od samoga početka. Osim što ovih dana umirem od vrućine. Moram na posao, jer još uvijek radim i ne vidim razloga zašto bih išla na bolovanje, kad mi je do
o, osim ovih vrućina zadnjih dva dana. A da bih baš sad mogla prešetati krug oko Jaruna, baš se i nemrem pohvaliti, ali nastojimo suprug i ja kupiti za našeg bebaća kolica za jogiranje, pa da svi skupa možemo na rolanje oko Jaruna, to je već druga stvar. Pa se eto možda i vidimo dogodine na Jarunu. Pozdrav Kenu i bebi. <i></i>

Mala ispravka. Pusa Patriku. <i></i>

Evo da se i ja pridruzim...<
>Prva je trudnoca i u 9-tom sam mjesecu. Inace sam strasna panicarka sto se tice bolnica, doktora, pa cak i vadjenja krvi! Onda mozete mislit koliko me je strah od nepoznate situacije "ja odlazim u bolinicu"! Informirala sam se, procitala
do literature (zao mi je samo sto nisam stigla na neki tecaj za pripremu za porod- jer sada moram mirovati), izjadala iskusnim prijateljicama, al strah i dalje traje.. Ponekad mi se cini da pretjerujem i da ce sve biti cool, a onda me opet uhvati panika. Hm. Razmisljam o trenutku kad je "stvar gotova": imam tudove i prijavljujem se u bolnici. Nadam se da cu stisnuti zube i ako ne zbog sebe onda zbog svoje bebe progurati tih par dana! <
>Dakle cure, drzite se - mnogo ih je rodilo, valjda cemo i mi to savladati! <i></i>

Sorry sto upadam ... meni je velika olaksica pred porod bilo to sto sam tocno ZNALA sto ne zelim. <
>Nije u pitanju stisnuti zube ili ne, meni je bilo u pitanju sto ne zelim dopustiti da se radi/desi s mojim tijelom (i bebom) i da sam u to sigurna svim svojim bicem. (sad, nastranu sto sam na kraju rodila na carski ...)<
>Zena moze izdrzati puno, pitanje je mora li ..?? <i></i>

Meni je termin 6. 09., nosim blizance i za sad me jos uvijek nije frka, sto je strasno cudno jer sam se prijr trudnoce uzasavala poroda. (Kazu da su to hormoni). S druge strane, ako mi trbuh jos malo naraste, a vjerojatno hoce mislim da cu jedva cekati porod (vec i sada jedva cekam da vidim svoju curu i decka). Naravno da se racionalno bojim komplikacija, ali tu ja ne mogu puno napravit. Ako bude moguce muz ce biti sa mnom, pa ce naganjati tamo koga bude trebalo.<
>Bili smo na dvodnevnom trudnickom tecaju, osnove znamo, a upute ce mi valjda dati babice i doktor kad dodem tamo.<
>Jedino sto me malo plasi je sto moram zapravo roditi dva puta i nije bi bas sasvim jasno kako to ide kod blizanaca (mislim da me nece slati na carski).<
>No, u svakom slucaju odlucila sam da sam ja jaka i da cu ja to sve vec nekako napraviti i sto kaze djecakovamama pokusat cu reci (ako budem mogla govoriti ... ha ha) sto hocu a sto ne. <i></i>

Cure ja sam uz vas. Pa mislim si i ja..kolike su rodile pa mogu i ja. Al nije mi još uvijek svejedno. Ali jedva čekam da moja beba ugleda svijetlo dana pa da se mogu baviti njime. <i></i>

ja sam sebi nekak bila rekla, pa kaj je porod naspram svih onih ljudi koji imaju operacije kojima im spašavaju živote, a "ništ" ne dobivaju s njima, a nakon poroda znaš zašto te je boljelo <i></i>

Cure, sjajne ste!<
>Ne mogu se pohvaliti da je moj suprug jako oduševljen idejom da ide sa mnom...al još uvijek se nadam da ću ga nagovorit. To bi mi značilo.<
>sve u svemu ima VIPmama pravo: samo da bude sve u redu, pa onda znam zašto me je boljelo!<
>Hvala svima na potpori. <i></i>