Mame i bebe forum

za početak ću citirat jednu curu s drugog foruma, nešto šta mi se usjeklo totalno:
"Žive smo.

To je najvažnije. To jedino pamtiš.

To su najvažnije riječi nakon poroda.

One su su jače i od srama, i od osjećaja nemoći, i od osjećaja prevarenosti.
One su, kažu, glasnije od krikova boli, usamljenog zapomaganja, reskog zvuka škara koji reže tkivo, i žamora u kojem otac prvi put u životu gleda svoje dijete preko stakla.
One su tako velike da ispunjavaju prazninu i prekrivaju krivicu.
To su one koje se govore prijateljici koja čeka porod kad nas pita kakav je porod zapravo.
One s kojima se tješimo nakon poroda.

To je najvažnije. To jedino pamtiš.

Evo, tu su, pa ako vam je to jedino važno, nemojte čitati dalje.
Bit će vam naporno.

Jer meni su važne i druge stvari. "

u kontekstu ajkuline zle konstatacije, moram započet po svome
spominjala sam već jednu rečenicu iz jednog filma (sad će emsa), ovog:
http://www.youtube.com/watch?v=4DgLf8hHMgo
(to je trailer samo)
The woman, as long as she live, will remember, the way she felt (the way she was made to feel) at the moment she gave birth..
Nothing compares to the privilege of giving life and the responsibility of doing it...

Prvo i osnovno, za razliku od kimine konstatacije, ja sam ziheraš, jarac, kukavica i uvijek bi išla rodit u bolnicu. BIla sam bolesna i nemam povjerenja u svoje tijelo. Točka.
Ali itekako, iako imam zdravo PREDIVNo dijete, imam PTSP od prvoga poroda. Od nekontrole situacije, od nalijeganja na trbuh, od nelijepih riječi, od nedozvoljavanja kretanja, od dripa, od rezanja, od odvajanja bez potrebe,....od SVEGA. Osim od činjenice da je na kraju stiglo moje dijete-živo i zdravo,...
čitam statistike, pa većina vas/nas je bez razloga imala drip, epizotomiju, lijekove?
Da ne pretjerujem s piskaranjem:
Jel vam činjenica da ste rodile živo i zdravo dijete DOVOLJNA (jer ima situacija kad se to ne dogodi ) ili mislite da to zbilja nije moralo bit tako?

Živo i zdravo je jedino što želim,
čudim se kako to nekome ne može biti dovoljno.

Ali ja sam imala loša iskustva pa...

Snjeskaa je napisao/la:Živo i zdravo je jedino što želim,
čudim se kako to nekome ne može biti dovoljno.

Ali ja sam imala loša iskustva pa...

to ja apsolutno druga stvar , kad imaš takvo iskustvo

Dovoljno mi je da je dijete zivo i zdravo. Naravno, voljela bih da drugi put bude drugacije, da mi ne induciraju porod, da me ne rezu, da mi ne skacu po stomaku, da mi daju da se barem okrenem na bok, ali...kad se sve zbroji i oduzme, ja sam sebi tu najmanje bitna. Bitno mi je da je ON/A dobro, a to sto su mene razvalili, prezivjet cu. Jer onog trena kad sam rodila- nista mi vise ije bilo bitno. Spicila me euforija, doktori su susprezali smijeh nad mojim ushicenjem, a jos su me sivali i stosta. Nista vise nije bilo bitno,ona je bila dobro.

krivo sam shvaćena. Ofkors, kad neznam pisat
NARAVNO NARAVNO da je svima najvažnije i na kraju krajeva-jedino istinski bitno-da smo oboje živi i zdravi?
da preformuliram--mislite li da ste mogle imati to i imati lijepo iskustvo?
ili uopće nikad ne razmišljate o tome-nikako-osim "nije me briga šta će bit, samo da preživimo"

najvažnije je zdravlje, a bitno je i da se osoblje prema rodilji odnosi kao umnom biću. pristala bi na sve razumne intervencije pod uvjetom da su normalno obrazložene.

no nismo svi isti. znam primjere traumatičnih poroda i sretnih rodilja, kao što u obitelji imam primjer prirodnog kućnog poroda uz babicu koji je ostavio traume zbog svoje duljine i intenziteta.

u svoje tjelo vjerujem. bar u pitanju poroda. vjerovala sam i prije prvog poroda, ohrabrena od strane svih ginića koji su mi zadnjih mjesec dana prognozirali brz i lak porod. da, uvjerena sam da mogu roditi sama i bilo gdje bez ikakvih posljedica po vlastito zdravlje, no ne mogu ruku stavit u vatru da bi sa bebom koja je ipak drugo biće bilo sve u redu.

ma skuzila sam te ja, zato sam napisala da bih voljela da nije bilo tako, jer bi mi ostalo u ljepsem sjecanju. Ali tesko je kad si prvorotka, drugi put tocno znam sto cu i kako cu se postaviti, ne bu mene nitko maltretiral
Ne dam drip, trazit cu kretanje, ako ne moze sa kreveta, onda barem plozaj na bok, bogme cu zahtjevati da mi daju piti, jer to mi je bilo jos najgore od svega...
I ne dam se u bolnicu dok ne zagusti. Prosli put su bili lazni trudovi koji su stali dolaskom u bolnicu Sad dok ne osjetim onaj pritisak dolje- ne idem.

I ne dam se u bolnicu dok ne zagusti

to sam i ja govorila, ali da slučajno nisam došla u bolnicu prije nego što su trudovi uopće krenuli rodila bi doma uz veš mašinu.

eh, to o čemu pričam je eli lijepo u kratkoj rečenici napisala "da se osjećaš lijepo, ko čovjek", bez obzira kako sve počne, što se dogodi (mislim na intervencije)...
eli, ja isto računam neću nema šanse nema šanse, a dr mi je rekao da će to ić jako brzo ovaj puta (mala beba,mala glava-a prvo veliko i glavato, otvorena), samo nekako mu ne vjerujem...ne mogu zamislit

Ja nemam romantičnih pogleda na porod.
Mislim, kad nešto promjera 32 cm treba proći kroz
nešto desetak puta uže, ne vidim tu romantiku ni ljepotu.
Isto tako ne mogu u toj boli pronaći ništa lijepo. A
nije da se nisam trudila. I uvijek iznova se čudim pred
veselim i euforično sretnim pričama sa poroda.
Krumpi, je l će ovo otić u priču o porodima u našim rodilištima
ili općenito u filozofiju, psihologiju i fiziologiju poroda?
Da ne trkeljam u krivom smjeru.

kako god hoćeš (te)
nego, hm, nemam pojma, ipak donosiš svoje dijete na svijet, ipak ti je to najnajvažniji trenutak u životu. Kako okreneš.
Boli, da, užasno boli. To je činjenica.

nije boljelo baš ništa al se ni ne sjećam, znam da mi je sve išlo u krug i da sam se trudila vidjeti koliko je sati al
kazaljke su mi bile mutne
al kao što sam to već na nekoliko mjesta opisala i ne želim više ponavljati

doktorova rečenica drugi dan nakon poroda dotukla me a glasila je

Imate sreće da je curica jer su one otpornije

znači meni je živa i zdrava dovoljno

Srećom imam zdravu djecu, ali zaista bi voljela da su mi oba poroda ostala u ljepšem sjećanju. Najdivniji dio oba poroda mi bila je činjenica, nakon saznanja da je s bebama sve u redu, da je kraj boli, muci i meni i bebi.

Stvarno, stvarno mi je žao što u tom činu za mene nije bilo ničeg uzvišenog, duhovnog, ničeg u čemu bi uživala. Porod je bio sredstvo tj. ono što sam morala proći do clja.
X puta sam znala reći da bi 100 puta bila trudna, 100 puta prolazila sve faze u prvoj godini bebe bez da trepnem, samo da ju netko drugi rodi.

meni su oba poroda bila carski, ulazila sam unutra sa strahom hocu li se probuditi iz narkoze, da li ce biti sve u redu, prespavala porod i probudila se kad je sve bilo debelo gotovo. Nikakve uzvisenih i carobnih osjecaja nije bilo, samo strah i briga da to sve prode u redu.

Ako cu ikada ponovo radjati-pozeljeti cu, ponovno, samo zivo i zdravo...

Ali, isto tako zeljela bih dogovoreni carski, a ne da radjam 15 sati i da tek onda zakljuce da sam preuska...
Danas ne bi vjezbali da sam odmah isla na carski i da se moj mis nije tolko mucio...

Jesu, najvažniji su to dani u mom životu. Ali ne i najljepši.
Kkako dan ispunjen sa boli (da ne spominjem one vanjske faktore koji
nas vrebaju u rađaoni) smatrati najljepšim?
I prošla sam dva poroda. Jedan grozan, iskompliciran sa sretnim završetkom,
drugi normalan, brz. Nemam sjetnih niti romantičnih misli za niti jednog od njih.
Ne lepršaju mi srčeka nad glavom kad ih se sjetim
Meni su najsretniji dani u životu ona dva kada sam došla doma iz rodilišta.
I tu je onaj odgovor-meni nije dovoljno da smo samo živi. I da mislim da bi
moglo ljepše, ali ne u našim uvjetima.
Nisam za porod kod kuće. Vidjela sam na vlastitom primjeru kako se u
doslovno pet minuta stvari promjene i onda je svaka minuta od životne važnosti...

ja moram priznati da nisam imala lose iskustvo na porodu, sasvim prirodno i bez komplikacija, a bilo me je uzasno strah poroda.
zao mi je sto su nas odvajali ali nisam ni znala da postoje druge opcije pa sam to prihvatila kao tako i veselila se danu kada cemo doma.
e doma mi se sve osvetilo s dojenjem. sad kad mislim na drugu bebu vise me je strah dojenja nego poroda.
dijete je rodeno zivo i zdravo i kad slusam price kod ljudi kojima nije bilo tako sretna sam i zadovoljna i svi moji problemi padaju u vodu.
ali bilo bi lijepo da sve (porod i dojenje) prode bez problema pa da svaka mama moze 100% uzivati u svojoj bebici.

najvažnije je zdravlje, a bitno je i da se osoblje prema rodilji odnosi kao umnom biću. pristala bi na sve razumne intervencije pod uvjetom da su normalno obrazložene.

no nismo svi isti. znam primjere traumatičnih poroda i sretnih rodilja, kao što u obitelji imam primjer prirodnog kućnog poroda uz babicu koji je ostavio traume zbog svoje duljine i intenziteta.

u svoje tjelo vjerujem. bar u pitanju poroda. vjerovala sam i prije prvog poroda, ohrabrena od strane svih ginića koji su mi zadnjih mjesec dana prognozirali brz i lak porod. da, uvjerena sam da mogu roditi sama i bilo gdje bez ikakvih posljedica po vlastito zdravlje, no ne mogu ruku stavit u vatru da bi sa bebom koja je ipak drugo biće bilo sve u redu

Od riječi do riječi ću potpisati Eli.

Boli, da, užasno boli. To je činjenica.

Bol mi nije najupečatljivije sjećanje na porod, odnosno, bol trudova nije najjača bol koju sam iskusila.
Inače, oba poroda su mi zaista ostala u najljepšem sjećanju. I unatoč tome što su bili brzi i laki znam da nitko na ovom svijetu ne može garantirati sa 100%tnom sigurnošću da bi isto tako prošao moj sljedeći porod. Komplikacije su uvijek moguće i zato je meni uvijek na prvom mjestu da smo zdravi i živi. Sve ostalo mi dolazi iza toga. Važno mi je i sve ostalo ali ovo je prvo na listi prioriteta.

Nazalost, poucena prvim iskustvom, osim sto mi je najvaznije da se rodi zivo i zdravo jako mi je vazno da takvo dodje i kuci.
Sami porodi kao takvi su mi bili i vise nego dobro iskustvo.

Nemam sjetnih niti romantičnih misli za niti jednog od njih.
Ne lepršaju mi srčeka nad glavom kad ih se sjetim

Vidiš, ja baš naprotiv imam najlješe emocije vezane uz te dane. Definitivno mi je porod najintenzivniji i najljepši događaj u životu. MM kao promatrač isto tako kaže da mu je to nešto najbolje što je ikada doživio. Osobito prvi trenuci s bebom, upoznavanje, zmirkanje pa otvaranje očiju, prvo dojenje, itd....

Ja sad ne kužim zašto svi potvrđuju da je najvažnije da je živo i zdravo?
Pa o tome je bezpredmetno razgovatari. Naravno da je to na prvom mjestu.
Pitanje je da li nam je to dovoljno ili ipak
očekujemo, želimo još nešto osim toga.
edit: ja ne nalazim ljepotu, najintenzivniji događaj svakako, nezaboravan,
neopisiv, također. Lijep? Ne.
Čudno je to. Ja i danas imam pomiješane osjećaje kad se nađem u
toj bolnici. Nekakva mješavina sreće, straha i ljutnje. Uglavnom imam
leptiriće u želucu kad se penjem prema Sv. Duhu.
Slično je kad mislim o porodima. Ne mogu baš točno riječima definirati.
A sad kad ovo pročitam zvučim ko da sam malo "makla"

IINA je napisao/la:Ja sad ne kužim zašto svi potvrđuju da je najvažnije da je živo i zdravo?
Pa o tome je bezpredmetno razgovatari. Naravno da je to na prvom mjestu.
Pitanje je da li nam je to dovoljno ili ipak
očekujemo, želimo još nešto osim toga.

upravo to, mislimo li da MOŽE bit više od toga, il mora bit samo to-patnja sa svrhom?

nije mi bitno da pamtim porod kao božasnki ekstatični događaj ( kao što ga ni ne pamtim tako) i uopće mi nije bitan ni drip ni klistir, ni brijanje ni carski

The woman, as long as she live, will remember, the way she felt (the way she was made to feel) at the moment she gave birth..
Nothing compares to the privilege of giving life and the responsibility of doing it...

iskreno, ne sjećam se kak sam se osjećala kad sam došla k sebi kad sam rodila
i da, svakako ima jako puno stvari u roditeljstvu koje se mogu usporediti sa rađanjem,

čak štoviše, ima puno ljepših i emotivnijih trenutaka
veličanje samog poroda u odnosu na ostatak roditeljstva mi je blago rečeno - smiješno

govorom o mojoj perspektivi, vjerujem da netko drugi ne misli tako

Osobito prvi trenuci s bebom, upoznavanje, zmirkanje pa otvaranje očiju, prvo dojenje, itd....

Ovaj dio mi s porodom nema veze. Taj dio i je bio najdivniji. Imaš svoje sićušno predivno biće, znaš da je sve u redu i što je najbolje znaš da je porodu kraj.

I da, ne znam dal na žalost ili na sreću, meni to jest bila najjača bol koju sam iskusila i najdugotrajnija.

ja se s prvoga poroda sjećam samo jednog osjećaja, ni sreće ni euforije, ni tuge ni ljubavi-ničega.
SAMO OLAKŠANJA.

A je l tebi baš sad treba ovaj topic

IINA je napisao/la:A je l tebi baš sad treba ovaj topic

hahaa, treba, samo teoretiziram, zapravo sam neopterećena.

Meni moj porod kad gledam unatrag nije bio traumatičan, bilo je stvari za koje sada znam da su možda mogle drugačije no tada sam mislila da to tako treba . Što se tiče bolnog dijela on mi je trajao oko tri sata (nakon što su mi pojačali drip), no nakon bolnog izgona osmijeh mi se odmah vratio na lice i osjećala sam se euforično, još samo da je onih dva sata koje smo MM i ja proveli zajedno na hodniku i L. bila s nama mojoj sreći ne bi bilo kraja
A ono što mi je sada kada gledam unatrag nedostajalo je prisustvo MMa, u predrađaonu nije smio u rađaonu nije mogao i to je jedan od glavnih razloga zašto mi kad razmišljam o porodu izgledaju privlačno porodi koji se nude vani pa čak i kućni uz babice,

Ovaj dio mi s porodom nema veze. Taj dio i je bio najdivniji. Imaš svoje sićušno predivno biće, znaš da je sve u redu i što je najbolje znaš da je porodu kraj.

Kako god to ti doživio, to je dio poroda. Govorim isključivo o tim prvim minutama. Ne o kontaktu s bebom kasnije.

Prvo u čisto "tehničkom" smislu, jer porod po definiciji čini i IV porođajno doba, dva sata nakon poroda, u kojem je isto tako dosta komplikacija i mozes izgubiti glavu ili zavrsiti na histerektomiji zbog atonije maternice i posljedičnog krvarenja, itd... D

Drugo, u emotivnom smisli mi je neodvojiv, jer cijelo vrijeme iscekujem da ugledam bebu, i onda ju napokon ugledam i pomirišem... to biće koje je bilo u tebi 9 mjeseci i upoznajes ga, prvi put ga vidis, pomirišeš, podojiš, itd....sav taj adrenalin koji te puca sa svih strana, mene je učinio totalno euforičnom u tim trenucima. Ai dalje sam bila dijelićem mozga svjesna da svi rizici poroda jos nisu nestali, da se jos svasta moze zakomplicirati itd...

najvažnije je zdravlje, a bitno je i da se osoblje prema rodilji odnosi kao umnom biću. pristala bi na sve razumne intervencije pod uvjetom da su normalno obrazložene.

Potpisujem eli
Meni je bilo najgora kad ih pitaš nešto vrlo jednostavno, a dobijem odgovor A kaj ste vi po struci ?