Mame i bebe forum

veliki pozdrav! ja ne znam sto je meni.... mene ti trudnicki hormoni toliko uhvate da je to katastrofa. trudna sam 5 tjedana i nemam nekih velikih problema osim psihe.beba je zeljena i ocekivana,ali onog trena kad sam saznala da sam trudna nekako se pocnem osjecati grozno,uplaseno.neugodno mi je,sve me brine,pocne mi faliti sve sto sam radila dok nisam bila trudna. onda dodu misli kako bih se htjela vratiti u razdoblje dok nisam bila trudna. u prvoj trudnoci nisam imala te probleme,ne znam zasto su sad toliko izrazeni. da li ce to proci u drugom tromjesjecju?

ma gle...hormoni utječu na nas više nego što mislimo i svakog ulovi na poseban način. Nekog na nervozu (ja sam bila kao u najgorem pms-u, grizla sam sve oko sebe) a nekog eto na melankoliju, anksioznost i slično. Nemoj se previše zabrinjavati emocionalnim rollercoasterom i prihvati to pod normalno i pod nešto što će proći. U trudnoći, pri porodu i nakon rođenja bebe, ćeš osjetiti cijeli spektar osjećaja od beskrajne euforije i sreće pa do zabrinutosti, straha, osjećaja panike i bespomoćnosti. Sve je to normalno (osim ako osjetiš da bi učinila nešto nažao sebi ili bebi, onda se obrati za pomoć).

Prihvati svoje osjećaje kao dio trudnoće, radi ono što te veseli i vjerojatno će ti postati lakše u 2. tromjesječju kada trudnice općenito dobiju više snage i volje. Nemoj imati grižnju savjesti jer je ona em bespotrebna em kontraproduktivna. Budi strpljiva sa sobom i sa svojim tijelom koje se privikava na trudnoću i opusti se.

znaci ovo sto ja osjecam nije normalno? nisu hormoni? i nece proci?

i ne namjeravam nauditi ni sebi ni bebi.isuse boze...pokusavam reci da se bojim,i to jako.imam jako kompliciranu situaciju,koja se desila u zadnjih 3 tjedna dok jos nisam ni znala da sam trudna.a i mislim da je nekako normalno osjecati strah jer ipak znam sto me ceka.imam vec jedno dijete i sjecam se da nije lako bas.samo sto prije trudnoce sve su se prepreke cinile jednostavnima,a sada odjednom postaju planine.lose spavam,imam nocne more.strah me da necu uspijeti napraviti sve sto trebam dok beba ne dode,da nece sve biti sredeno,da ce beba stalno plakat,da necu imati obitelj oko sebe da mi pomogne...puno toga me muci,a prije samo mjesec dana se cinilo kao mala prepreka

mislim da je mmar rekla da se konzultiras da tebi bude lakše.
ja sam uvjerena da su hormoni i da ce proći, prvi tjedni su uvijek tako puni previranja dok se tijelo ne navikne i svatko drugačije reagira ali ako ti bude lakse da s nekim pricas i cujes lijecnicko misljenje, javi se za početak svom giniću, on će te znati uputiti dalje.

ja sam nenadano ostala trudna, ali je bilo samo pitanje vremena...sve je bilo super do negdje 7-8 tjedana...isto tako...plakala sam, odma sam počela razmišljat o svim stvarima koje nisam napravila, a tek sad ih neću moć..onda sam bila uplašena, šta kako..sve me brinilo, da neću moć priuštit djetetu sve šta treba,...pa sam prolazila kroz faze da uopće nisam htjela to dijete, i već sam se počela plašit da nešto nije ok samnom...naravno, nisam nikome govorila o tome, i napokon sam pukla jedan dan kad sam bila kod mame...i onda sam joj sve ispričala, mama me ljubila i prošlo je onda

kasnije si i MM dao truda da me umiri i da mi pomogne.i bilo mi je bolje posllje

mmar je napisao/la:Mislim da možda ipak ne bi bilo loše da porazgovaraš s psihologom

x
vjerojatno se jos nisi psihicki oporavila od ab, a sad te jos hormoni krpe. Drz se!

evo sad je ok bilo mi je tesko prvih nekoliko dana od saznanja,ali sad nekako polako govorimo svima (samo obitelji,cekamo da prode prvo tromjesjecje) i planiramo i osjecam se bolje. imam trudnu prijateljicu (6 mjeseci) pa i s njom razgovaram i sad je desi mi se koji los dan,ali nista za ne izdrzat.. pocela sam vjezbat polako,krecem se i ne sjedim doma i odmah je bolje.

Ma naravno, pa ja sam u drugoj trudnoći isto imala puno pitanja i strahova, naime drugo smo djete naravno želili, al nam je duže trebalo dok sam ostala trudna negdje god. i pol s tim da sam u tom periodu imala spontani, i kad se ostvarila trudnoća bila sam presretna, dok nisu pitanja počela kucati po glavi, hoću li se snaći s dvoje djece, kako ću podijeliti ljubav i sada dva djeteta voljeti, pa ja se neću više moći tako posvetiti starijem ko prije, kako će to izgledati i da li će stariji patiti...i tako puno pitanja, a sada će mlađi još malo već godinu i super se snalazimo, oni se obožavaju i sve su se kockice super posložile za sada, sada si ne mogu zamisliti više život samo sa jednim djetetom, mislim da ulazimo u takva stanja naravno zbog hormona, koji zapravo stvaraju takve osjećaje, tu brigu za djecu i budućnost.
Sretno apeitheia, i uživaj sa svojim malenim u trbuhu!

Ako je trudnoća željena i očekivana onda je to samo stvar hormona i najvjerojatnije će sve vrlo brzo biti ok (već kažeš da je bolje).
Ako postoje kakvi problemi, ako te trudnoća "ulovila" nespremnu onda nebi bilo loše porazgovarati sa nekim stručnim ko će ti pomoći da posložiš sve kako triba.
U svakom slučaju i tebi i bebici želim puno, puno sriće, da sve prođe dobro, i da brzo uživate skupa.