Mame i bebe forum

Zapravo me zanimaju vaša iskustva, a priznajem - tražim i lagano ohrabrenje.

Moja iskustva s prvim djetetom bila su sve samo ne lijepa, što u detalje sigurno znaju svi koji me se sjećaju sa mojim starim nickom. Od prvog dana sve je krenulo loše - strah, pritisak okoline, krivi položaj pri dojenju, strašne rane i bolovi, nedovoljni prirast težine, pa onda ono strašno i neprekidno izdajanje sve dok se nismo uhodale tek kad joj je bilo već 4 mjeseca. Neslavno je počelo, ali je super završilo i ipak je dojena nešto manje od dvije godine i bila sam na to strašno ponosna.

Sad sam opet na pola trudnoće, opet čitam, razmišljam, pripremam se i hvata me panika da će opet biti sve isto. Sad točno znam šta su onda bili problemi, ali činjenica je da sam to jako dobro znala prepoznati i tada ... samo kad jednom uđeš u taj začarani krug jako je teško izaći iz njega.

Neke me višestruke mame već hrabre i uvjeravaju da je prvo iskustvo (kakvo bilo da bilo) ipak velika prednost. Molim vas, recite da je istina, da je s drugim djetetom sve, pa tako i dojenje, puno lakše!

a cuj, prvo podji od toga djeca zaista jesu razlicita
koja je vjerojatnost da nova beba bude identicna drugoj, moji su zaista bili totalno, totalno razliciti sisavci, prvo je recimo vise volilo dudicu nego siku, a drugo je nije moglo vidit iz daleka (dudu) a sika

po ovome sta si napisala, rane i bolovi su vjerojatno bili izazvani krivim polozajem, sad ces to znati, pritisak okoline - okruzi se pozitivnom okolinom
i definitvno je iskustvo velika prednost

Imam dvoje djece za usporedbu:
-prvo iskustvo s dojenjem; strašan strah, neiskustvo, manjak samopouzdanja, nervoza, pritisak okoline da ne "mučim ni sebe ni dijete, tj da prestanem kad ne ide", nedostatak podrške, krivi položaj, slabo ili nikakvo izdajanje i još sto stvari...... U biti spasilo me jedino teoretsko znanje koje sam skupila o dojenju prije i tokom trudnoće da ne odustanem i spoznaja da oboje trebamo naučiti dojiti i da su vjerovatne teškoće kojima ima rješenja. Djete je samo reflektiralo moju nervozu i nesigurnost i u skladu s tim je i ona krenula s dojenjem. Kasnije smo naučile, opustile se i obje uživale.

-drugo iskustvo; opuštenost, smirenost, samopouzdanje, iskustvo, ispravljanje uočenih grešaka, srtrpljenje pri ispravljanju istih, ponovno učenje i prilagodba s lakoćom. Dijete je bilo definitivno drugačije.
Poanta bi bila da je drugi put bilo psihički lakše i niko nije mogao poljuljati moje samopouzdanje jer sam ovaj put znala da ja to mogu i želim. I usput da napomenem da se još dojimo.

Zato, opusti se i ne brini previše jer češ ovaj put biti puno sigurnija u sebe ako se pojavi kakav problem ili ako ne krene odmah ko po loju jer sjetičeš se prvog iskustva i što ste sve prošli do uspjeha.

Želim vam još jedno uspješno dojenje.

Meni dojenje s ni jednim nije bilo upitno ili bilo kako ugrozeno ali mi je s prvim bilo zasigurno lakse jer je on bio idealna beba (odmah uhvatio dojenje, puno spavao, nije se ni podrigivao ni nista, super se debljao itd...).
S prvim sam bila na rubu masititisa povodom jake navale mlijeka drugi dan u rodilistu i s drugim sam bila spremna na to, odmah prepoznala znakove i tu drugu noc u rodilistu se vise manje stalno masirala i izbjegla prenapunjenost i zastoj (imala sam i weledino ulje za dojenje sa sobom, s tim sam se masirala).
S prvim sam imala strasne ragade, s drugim samo par dnevnu bol u jednoj bradavici ali zanemarivo.
Medjutim druga je beba jako puno spavala i jako malo dojila prve dane, tjedne, tu sam vec morala vise forsirati dojenje, pa i izdajanje. Jako je puno bljuckao, dojio, plakao na sisi, odgurivao se i trebalo mi je vremena da naucim kada ga podrignuti, pod kojim kutem ga drzati i hraniti da bi ga najmanje smetalo (bila sam uvjerena da ima neki oblik refluksa). U trecem mjesecu nije dobio skoro nista na kilazi jer ja, uljuljana u uspijeh prvo-rodjenog, nisam uopce pazila na to kada doji i na kojoj, a on nije dolazio do masnog mlijeka.
U glavnom, s prvim nam je dojenje islo kao podmazano od prakticki dana jedan, s drugim smo se nasli (ovo je bas odlicna rijec, jer sam ja cijelo vrijeme imala osjecaj da nismo dobro uglasbeni) tek s neka 4 mjeseca.

Kakvo god dijete drugi put dobiješ, lakše je ako iza sebe imaš uspješno dojenje prvog djeteta.

Pixy, ja bi na tvom mjestu krenula od činjenice:

Neslavno je počelo, ali je super završilo i ipak je dojena nešto manje od dvije godine i bila sam na to strašno ponosna.

Znači, ti to možeš, sama kažeš da sad znaš koje ste probleme imali i kako ste ih rješavali, zato nekako vjerujem da će drugo dojenje biti ljepše iskustvo.

Bebe jesu različite, mojih troje koliko god bili pravi cicoljupci koji su imali i dobre položaje i ja ne znam što znači rana ili ragada na dojci, ne znam što je zastoj mlijeka, opet su svaki imali neke svoje specifičnosti. Al sam svaki sljedeći put bila sve opuštenija.

Neslavno je počelo, ali je super završilo i ipak je dojena nešto manje od dvije godine i bila sam na to strašno ponosna.

tko na ovo ne bi bio ponosan
Kod mene dvoje djece,obje dojene ali su sasvim različite.Kad sam sa drugom zatrudnila nije me brinulo dojenje,mislila sam imam iskustvo,lako ću ja to.Starija mi je obožavala siku,nikakve upale,zastoji,lako odrađeni skokovi u razvoju,ma sve super ali kilaža nam nije bujala.Sa njenih 6 mjeseci sam joj počela uvoditi ad poslije sike.Tek nakon 4 mjeseca je prihvatila ad.
Sada sa mlađom prva tri mjeseca samo problemi,upaljene sike,ona uspavana,skokovi katastrofa,mlijeka nema dovoljno ili jednostavno nije znala izvući ma svašta nešto.Uvela sam joj bila i ad ali smo brzo i ukinuli jer vidim da mala napreduje.Ona za razliku od seke voli papati(seka je više cuclala).Sada četvrti i peti mjesec nam je odličan,uživamo jedna u drugoj,mala je našla svoj ritam,baš je zadovoljna beba i nadam se da ćemo još dugo dojiti.

Dobro je čitati,educirati se....ali ja uvijek kažem da te na brak,dijete i dojenje (ma koliko željeno )ne može nitko pripremiti.Svi mi imamo slična a opet posebna iskustva.
Zato sada uživaj u trudnoći a kad dođe dojenje,cure su uvjek tu da daju savjet i ono što je u dojenju najvažnije-podrška.
Iako ja ne sumnjam u tebe,koja si prevalila toliki staž

S. je bio neverovatno efikasan sisavac, ne bi pustio siku ni pod kojim uslovima dok nije sit, napredovao je kao bumbar.

M. je bio pravi "pekmez" cim bi naisao jaci let down on bi pustio siku, mleko siklja na sve strane, a on neutesno place i nece ni da proba, dok ne bude prigodno i udobno da siki bez napora i stresa, pa tako do 6-og meseca. Ali je zato bio super uporan kasnije i veliki cicoljubac.

Bas sinoc mi objasnjava, gledamo slikovnice i na slikovnici krava sa teletom koje siki (aha asocijacija na mamu ) kako je on sikio isto kao tele, ali kod svoje mame i da je bilo mnogo lepo. Sva sam se rascmoljila, seca se.

Hvala cure!
Nevjerojatno kako zapravo zaboravljam taj svoj skoro dvogodišnji staž dojenja, a pamtim samo početne probleme! Ali na vrijeme krećem s pozitivnim mantrama.

Moje iskustvo s prvim djetetom je jako gorko .Naime moj sin nije htio uopce moje mlijeko niti na cicu niti izdojeno.Pa smo presli na ad.Ali zato drugo dvoje se nije skidalo s cice .M. sam dojila svaki sat vremena.Bit ce sve u redu ne brini...

nisam ni znala da dojenje moze biti i toliki problem.. ja kad sam rodila nakon (dva sata odmora).. bilo mi dosadno.. uzela bebaca i probat cu ga stavit da doji.. odma je on zgrabio i doji meni je to bilo nekako smijesno i cudan neki osjecaj.. i kad god ga stavim on doji (nije nikako plako) tek sutra dan sam primjetila da doji i guta.. nisam imala problema.. i kasnije kad sam mu caj davala iz boce oce i to..
mada je cica samo dudu nece
rastuzim se pri samoj pomisli kad prestane dojit
i slazem se da je svaka beba za sebe..

I kod mene dva različita sisavca...

Prvo dijete totalni cicoman, od početka vuko ko lud, mogl je biti dan i noć na cici, prva 4 mjeseca nikad nije izdržal dulje od 2 sata bez cice, dobival kilu i pol na mjesec, cica je bila sve-hrana, utjeha, uspavljivanje, maženje, igračka-ma sve! dojili 20 mjeseci

Drugo dijete-čista suprotnost! cica je samo hrana i ništa više! Izdrži i po 4 sata bez jela, dobiva na težini pola manje od prvog, pošto imam jaki let down na to se jako ljuti , pa svaki put na početku podoja pusti cicu i neće ni blizu dok ne prestane mlijeko špricati,dojimo isključivo na ležečki, jer se u drugim položajima jako buni, dok bi prvi dojil i postavljen na trepavice, niti jednom nije zaspala na cici, ak joj probam dati za smirenje ili utjehu okreće glavu i još se više ljuti, ma nema šanse da stavi cicu u usta ak nije pošteno gladna...Prvih mjesec dana sam ju teškom mukom mogla probuditi za jelo i stalno sam ju morala forsirati za jelo, a ni sad nije puno drugačije....cijelo vrijeme sam u strahu da premalo jede i da bude iz nekog razloga počela odbijati cicu...

Ja sam se i prvi put jako dobro pripremila za dojenje, ali i ovaj put baš iz razloga jer je prvi put išlo sve glatko, pa da me nešto ne iznenadi...

Slažem se da je lakše ako imaš iza sebe već uspješno dojenje, a ti imaš! I kako si prvi put bila ustrajna i uspješna sigurno budeš opet!

Mada je prošlo dosta godina od kada sam dojila to se ne zaboravlja. Troje djece, svako drukčije. Prvo dijete, kada je sada gledam vidim da je to njena osobnost, nestrpljiva. Dok bi je dojila toliko mi halapljivo jela da bi se nakupila zraka i dugo je imala jake grčeve. Počela sam piti čaj od komorača koji je kroz mlijeko ublažio grčeve. Također problemi s okolinom koji ti savjetuju sve i svašta i poljujaju ti samopouzdanje. Dobra pedijatrica mi je dala savjet da nakon mjesec dana obrokujem dijete na svaka tri sata. Bilo je borbe ali smo uspile, podojiti npr. lijevom stranom pa desnom, a slijedeći put početi dojiti na desnu stranu pa lijevu... S tom curicom sam morala satima šetati po sobi da bi se nakon podoja oslobodila nagutanog zraka. I dok nisam shvatila da plače zbog toga što treba podrignuti a ne zbog gladi tribalo mi je mjeseci . Druga curica med i mliko, posisa i spava satima. Treća curica kombinacija seka. Iskustvo je bitno i dobrodošlo, ali fleksibilnost i naša smirenost je najvažnija. Ako smo u grču oni to osjete i eto problema. Bit će te vi dobro, samo se nemojte previše brinuti.