Mame i bebe forum

Ja spadam u te.Kako ste se nosili sa strahovima za bebino zdravlje i život u prvim tjednima?Jel samnom nešto nije u redu ili se i drugima dešava panično provjeravanje diše li i slično??

nisi jedina, to je baš uobičajena stvar
kad prodje bura hormona, prijeđe iz akutne bolesti u kroničnu i traje...pa do tvoje smrti

ako ima klub paničarki ti možda jesi predsjednica ali ja sam vladar u sjeni. naime, zbog svega sam paničarila. svega! ali u sebi. ne bih sijala okolo paniku. već u sebi strahovala i odmah se bacala na čitanje knjiga, neta i što sve ne...
npr tina sam u AS vozila tako da, kad sam bila suvozač, bi držala ruku na prsima da vidim jel diše. naime čitala sam o pravilnom nagibu AS ali nisam bila 100% sigurna da sam ga postigla pa eto. to je trajalo mjesec dana.
provjeravanje jel diše to nisam radila. mene bilo strah da se ne udavi jer je bljuckao pa sam pri svakom šumu noću skakala... i slično...
nisi sama u klubu paničarki. ali kao što kaže krumpirić, prođe, tj nekako postane dio svakodnevnih briga u okviru normale.

moja mama je meni govorila cijeli život: "malo djete mala briga-veliko djete velika briga" a ja sam si mislila kaj glumi pa sad sam velika i znam se brinuti za sebe....kak sam glupa bila....a ona totalno u pravu

s malim djetetom te muče mali problemi-onda krenu u vrtić-pa u školu-pubetret-dječaci/djevojčice.....dalje neću ni pomišljati...ulovi me panika...
-treba se jednostavno prepustiti-postane normalna unutarnja panika neznam kako:dunno

toliko ljudi sam pregledavala i maltene spašavala.nagledala sam se i ovovga i onoga u svom poslu ali uopće nemogu trezveno racinalizirati stvari kad je moj dječačić u pitanju.pa nekad jadničak nemože mirno odspavat od mojih silnih provjera

Ja bi skakala iz kreveta u polusnu da vidim diše li, par puta je bila okrenuta tjemenom, u prvi mah bi pomislila da nema glavu . Nekad bi dojeći zaspala pa bi je tražila ispod majice, a bebica u krevetiću

nevenera je napisao/la:ali ja sam vladar u sjeni.

a sjećam se kako mi je bilo nevjerojatno kad bi se moje prijateljice i rođakinje zadubljivale nad rutinskim svakodnevnim stvarima.a ja sam gora od svih zajedno

ja provjeravm jel diše kad spava duže od uobičajenog.
jednom mi je sveki rekla da šta ga provjeravam, da se ne dogodi djetetu sam tak nešto

meni je fobija bila dugo vremena da li će dobro vidjeti,vid.jer sam bila svjedok užasa jednih roditelja koji su skužili sa bebinih 5mj da nešto ne štima tj da beba ne reagira na šarene zvečke i slično pa je onda hitno medicinski obrađena i ispostavilo se da je jedno oko stvarno smanjenog vidnog kapaciteta
pretjerujem,znam pogotovo otkad ne radim samo o glupostima mislim

snowwhite je napisao/la:ja provjeravm jel diše kad spava duže od uobičajenog.

ja ovo i sad radim, kad imaju 5 i 3 godine
a nisam po prirodi panicar.

Ja nisam baš neki paničar mada uvijek obilazim kad spava da vidim jel sve uredu (to valjda nije panika) .

oooo, kakva sam ja paničarka bila.... pogotovo sa Z. prvim djetetom, kad je bila mala. ako spava malo duže, zašto toliko spava, sigurno nekaj nije u redu, ako ne spava ili spava kratko, zašto tako malo spava, sigurno je bolesna, ako puno jede, zašto tako puno jede/doji, pozlit će joj, ako jede malo, sigurno je nešto boli, ako plače i opet je sigurno nešto boli, ako ne plače, pobogu kaj joj je, zakaj ne plače... provjeravala sam barem 4-5 puta tijekom noći da li diše, stalno sam joj pipkala čelo da nema možda povišenu temp... stalno i sve mi je bilo sumnjivo.
i dalje sam paničarka, puno manje nego prije, ali sad su druge panike i brige na redu. često vrtim crne scenarije po glavi, pokušavam se skulirati malo.

Buhtlica je napisao/la:oooo, kakva sam ja paničarka bila.... pogotovo sa Z. prvim djetetom, kad je bila mala. ako spava malo duže, zašto toliko spava, sigurno nekaj nije u redu, ako ne spava ili spava kratko, zašto tako malo spava, sigurno je bolesna, ako puno jede, zašto tako puno jede/doji, pozlit će joj, ako jede malo, sigurno je nešto boli, ako plače i opet je sigurno nešto boli, ako ne plače, pobogu kaj joj je, zakaj ne plače... provjeravala sam barem 4-5 puta tijekom noći da li diše, stalno sam joj pipkala čelo da nema možda povišenu temp... stalno i sve mi je bilo sumnjivo.
i dalje sam paničarka, puno manje nego prije, ali sad su druge panike i brige na redu. često vrtim crne scenarije po glavi, pokušavam se skulirati malo.

potpisujem
Naročito zadnju rečenicu.
Strah me prometa i djece u prometu. Tu sam najosjetljivija.

moj L. nije htio nikako drukčije spavati nego na trbuhu. prva 3 mjeseca sam doslovno umirala od straha. i sad ga znam pipati i provjeravati diše li.

Masha je napisao/la:moj L. nije htio nikako drukčije spavati nego na trbuhu. prva 3 mjeseca sam doslovno umirala od straha. i sad ga znam pipati i provjeravati diše li.

tako i Tonka isto. (još uvijek kako god da ju staviš okrene se odmah na trbuh)

i ja se ponekad tome prepustim ali se pokušavam kontrolirati...

zamisli tek kad položi vozački i prvi put ide s autom van... ovo je sad pjesmica

ja se dizem i pipam svoju curu skoro od 5god...

ali kao sto je vec neko napisao "ne,ja nisam panicarka"

danas mi se malena tak zahliknula a ja ju udarim sve snage po ledima jer sam mislila da se gusi a ona digne glavu i pocne mi se smijati ali nisam panicarka...

"malo djete mala briga-veliko djete velika briga"

ovo potpisujem

s prvom sam znala sjediti pored kreveta i gledati ju kako spava ili dolaziti svako malo u sobu provjeriti je li živa ili pipati rukom iz kreveta u kreveti je li diše (to ono kratko vrijeme što je spavala u njemu). da ne spominjem da smo s prvom temperaturom od 38.5 otprašili na hitnu
s drugom sam već bila nešto opuštenija, a s trećom da ni ne spominjem. mala je s mjesec dana imala respiratornu krizu (ne znam ni dan danas kako to nazvati), uglavnom, pedica je rekla da je došla neka mama kojoj je to prvo dijete, da bi ih poslala u bolnicu - nas je nakon inhalacije i injekcije solumedrola poslala doma jer sam joj valjda izgledala totalno cool

pridruzujem se klubu panicarki.
mene je bas oprala panika od kad sam rodila.
svasta sam radila...provjeravala da li dise do te mjere da bi ga nekad probudila, zvala hitnu, odlazila na hitnu, sve sterilizirala, bacala igracke iz Kine, svaki plac smatrala da je bebac u jakim bolovima i da mu nesto opasno smeta, proucavala kakicu, postavljala mu svakakve dijagnoze ....uf...
i sto je najgore ne vidim kraj.

Hmm.. inače sam lagani paničar u životu i zbog toga sam se toliko začudila koliko sam opuštena i cool u vezi mišice
Neke stvari su me tako nasmijale a najviše ova

Anika30 je napisao/la:Ja bi skakala iz kreveta u polusnu da vidim diše li, par puta je bila okrenuta tjemenom, u prvi mah bi pomislila da nema glavu . Nekad bi dojeći zaspala pa bi je tražila ispod majice, a bebica u krevetiću

Jer mi se ovo sa tjemenom dogodilo, skočila sam ko oparena

Uf, meni pričaš! Puna san strahova, bila i ostala! Al, ka šta ti Ina kaže, kad rodiš još koje, nije baš da nećeš brinit, al nećeš više imat vrimena brinit toliko ka šta sad imaš.
Disanje dok spavaju znam gledat još uvik, ako sam kojim slučajem budna, jer kad napokon zaspem, ne budim se ni na njihov zov, mm me mora tresnit i osvijestit. Umor čuda čini. Umorom i nedostatkom vrimena protiv paničarenja!

Evo i mene u klubu paničarki. Imam malu od 5 godina i još uvijek paničarim nad njom. Sad je tu i mali od skoro 7 mjeseci i moram priznati da je malo manja panika ali ipak čim zaplače odma pipam čelo, provjeravam ga i slične stvari. Nemoram reći da nikom ne virujem jer uvik strepim, sad je on na podu i počinje sa puzanjem a ja stalno oko njega da ne bi glavom opalio. I istina je malo dijete mala briga a veliko velika.

nisam panicarka, ali mm kaze da jesam.
sve strahove pokusavam provariti i zatvoriti u sebe. gledam ga dok spava, provjeravam dali dise. ali ne panicim ako mu se nesto desi, vec hladne glave odradim sta se treba. e tek kad ostanem sama, onda...

jesam li panicarka!!!!!!ma ne nissssam...osim sto se s prvim djetetom svega bojis pa onda drugo i trece uzas.mama me htjela na psihijatriju poslati.sva sreca pa smo malo mjesto pa poznajes svaku sestru ili babicu pa zene zovem u gluho doba noci....sva sreca sto me antonija iz apoteke ne ubije koliko je gnjavim ... sva sreca sto je dr.saraga normalan covjek i pristojan inace bi me davno stjerao znate vec gdje....sva sreca sto me tete iz vrtica vise ne gledaju poprijeko i sto uciteljica ima strpljenja s mamama koje imaju prvasica....sva sreca sto mi je sin razuman pa kaze mama mogu ja sam a ja vicem ne mozessssss...sva sreca sto nisam od onih mama koje misle da su panicarke...

okej, ako ste mislile da ste panicarke, mislim da niste upoznale mene
posebno se moja panika u punom ruhu iskazala u doba svinjske gripe

al dobro, salu na stranu, na srecu ili na zalost, kak se uzme, kad god panicarim, ispada da sam to ipak radila s razlogom i da sam njusila nesto

nisam se samo jednom u noći probudila iz sna i zdearala se gdje je dijete... sva sreca ona čvrsto spava kad se ...a uz to je stalno gledanje jel dise,a sad ovih dana kad ju unoći prebacim kod sebe u krevet na hranjenje kad okrene glavu od mene uplašim se da nema glavu,ma m friške mame,sve nam se opravdava..kolko spavamo i da nam je od 0-24 akcija..dobili smo onaj baby sense,al nas je strah to koristiti...ovak mirinije spavamo dok to nema...

ne postoji roditelj koji nije provjeravao dise li dijete

tako da spadam i ja medu te

kod mene se poslje poroda probudio veliki strah od zemljotresa
uzasno se bojim, mislim da je zemljotres kad kamion naide, kad susjeda zatvara klizna vrata, kad neko pali auto

uzas kako me pere taj strah

Ja sam onako...zlatna sredina...i obilazim ih obojicu dok spavaju
Užasno se bojim visoke temperature!

ja spadam u one koje se boje padova......to me uzasava.....