Mame i bebe forum

ako imate iskustva sa vise djece odjednom sigurno znate da jako malo vremena imate za sebe u cijelom tom kosmaru

djeca, muz, kucanstvo..., kako sve stignete


ja jedva, cak se nekad zamislim gdje sam ja u svemu, djeca traze svoj dio, muz svoj, zivot svoj, nekad se iskreno nadem izgubljena al opet nekako se dignem na noge

ispricajte i vi svoje price bez ikakve bojazni da cu vas osudivati, jer cu vas razumjeti


puno pozzzz


p.s. znate sto je jedan stariji gospodin u mojoj blizini rekao:"majkama koje imaju blizance treba dati najveci orden koji posjeduje ova drzava"

dok su bili mali mali, mislila sam da sam supermama da sve hendlam s lakocom, bebaci su bili dobri jeli i spavali, prosli smo bez grceva... dok nisam pukla prvi put..imali su oko 5 mjeseci.
od onda mi se cini da samo prezivljavam...jedem usput, spavam na jedno oko, nocu se dignem 6353453 puta za jedno pa za drugo pa za trece, jer nedaj boze da se probude svi odjednom... sad imaju skoro 11 mj i ja sam jucer skoro kolabirala. probudilo me u noci gusenje i lupanje srca.. i potrajalo je cijeli dan uz nepodnosljivu vrtoglavicu... mislim da je to umor.. kronican...

O da .
Vrijeme za sebe dobila sam tek sa nekih njihovih 5 godina.
Do tada sam bila robot.

daphne potpuno te razumijem, moja prva epizoda je bila kad su imale oko 3 mjeseca bila sam upala u neku depresiju nisam znala kako izaci, u glavu su mi
se usadile kojekakve gluposti, jednostavno nisam znala gdje se nalazim ni sto radim, pokraj sebe sam imala dva mala krestava stvorenja koji su trazili svaki atom moje snage, a ja nisam znala kako da se izvucem, sjecam se da sam pobjegla u drugu sobu, isplakala sam se jednostavno da to izbacim iz sebe, poslije toga uz muzevu pomoc sve je pomalo dolazilo na svoje, to nije bila posljeporodajna depresija, to je jednom bilo, doduse bilo je svakakvih reakcija ali takvih nikad vise, tada sam se jednostavno nasla pred zidom .........

.

u svemu potpisujem loru. u grubo ta prva godina je bila pakao, iako je meni najlasak katatrofe bio na prvih 6 mjeseci kada nisam znala kuda od posla i brige oko njih 24/7.
kasnije sam imala krizu kad su bile oko 1,5 godinu jer mi je vec prekipila kuca, djeca, kuca, djeca... zatim je krenulo opustenije.
sada kad radim konacno i ja zivim uz svoju djecu, a ne samo za njih i mogu samo reci , uziiiiiiiivam, ima i dalje teskih dana, ali samo dana kad su one lose volje, ali generalno sve postaje pjesma

.

Dobro pitanje. Moje cure sad imaju tri godine i sve su tvrdoglavije, upornije, sve čvršće brane svoje stavove pa je to pomalo počelo ličiti na jedno veliko drž-nedaj konstantno. Do nedavno su mi već u 8 svi četvoro bili mirni u krevetu, ja bih kućanske poslove završila do 9 i onda sam se posvetila sebi. Ali sad se više nedaju pa smo to pomakli na pol devet-devet, ali ja još uvijek sve stignem. Ali sam toliko iscrpljena i toliko ulovljena u neku rutinu da mi od toga ponekad dođe zlo i pobijesnim na sve to. Stalno sam sama s njima, mm radi non stop (ali kad je on doma u 5 popodne sve je sasvim druga priča - prava uživancija).
Uglavnom sve obavljam robotski . Ajde, s najmlađom stvarno uživam, jer s ovo troje baš i nisam stigla ni znala uživati.
Ali da se ne žalim previše, znalo je biti i gore nego sada (ne ponovilo se). Bitno da su mi svi zdravi i ja zajedno s njima.

Moji su prošli 3 g i sada je zaista već super. Ima dana kad me izlude ili sam preumorna ali naspram prije raj. A i RADIM opet van kuće i to je zaista spas za naše živce.
Vrtić je zakon, evo sad sam par dana doma jer je jedan bolestan ali drugi za divno čudo ŽELI ići u vrtić i ide sam bez porblema tako da i po tome se vidi koliko su već "veliki"
Jedino što me sad izludi je 1000 ZAŠTO na dan

Bokić
Moje cure sad imaju 10 mjeseci i malo je lakše, evo ovo je prva noć u kojoj je Tina prespavala od ponoći do jutra .Ona i sin koji ima 3 godine spavaju s tatom u jednoj sobi, a ja sa lanom u drugoj,jer tako bar ne bude jedna drugu pa odspavam neki put 3 sata u komadu.TO je već puno,Lana mi se budi i do 10 puta , pa ne zaspi pa ju nosim, pa dojim !Al bar po danu nisu stalno na rukama pa mogu malo prozujati bar po internetu!

Vrijeme za sebe dobila sam tek sa nekih njihovih 5 godina.

potpisujem osim sto sam ja svoje dobila s njihove 2 godine

Evo ovim putem u bespućima interneta ja se javno zahvaljujem mojim bakama, djedama i suprugu koji mi u ovoj životnoj utrci dozvole i pokoji trenutak za sebe, stavrno ne znam kako bi bez njih upoće ostala normalna( pitanje da li sam to bila u startu, ali to je već druga tema)!
Prvih godinu dana to je bilo čuvanje na koji sat dva, tri, muž ih je uglavnom servisirao noću, jer ima problema sa spavanjem, ja sam mu samo pomagala ako se više njih probudi, sada ih bake već znaju pričuvati i cijeli dan, prijepodne , vikend, tako da je sada stvarno lakše. Mislim da ih čak ni ne koristim koliko bih mogla jer ipak su to moja djeca pa želim provoditi s njima što više mogu vremena, pogotovo od kada sam se vratila na posao, ali uvijek si mogu planirati ako nešto trebam obaviti ili ako mi treba samo odmor.
evo još jednom PUNO PUNO PUNO IM HVALA

Drage mame duplića i triplića moji su duplići sada skoro pa 11 god al stvarno vvrijedi ona mala djeca mala briga velika djeca velika briga najlijepše je bilo vvrijeme dok su sjedile u sjedalicama ili na tepihu i dok smo se valjali zajedno po podu i slagale kockice (jer ih barbike i lutke nisu zanimale ) a sad sad tek nemam vremena za sebe onda ssam imala onis 2-3 sata dok su spavale a sad je stalno nekakvo tužakanje dečki, inati i slčne predpubertetske fore.. kako vam samo zavidim na malim duplićima

enika 36, u potpunosti se slažem s tobom.
Kod mene je pubertet na treću potenciju.

Evo da se i ja javim,mama sam blizanaca od 16 mjeseci i pitam se kad ću imati vremena za sebe,sve je na trku,po cijeli dan obuci,promijeni,nahrani,zabavljaj.Nemam vremena ni ispeglat i sredit kuću,a kamoli za sebe.I ne znam da li je teža bila prva godina ili ova sad.Ali nadam se za nekih godinu dana da će sve to biti bolje.Nemojte mi ubiti nadu ha,ha,ha.

necemo

onda ja nisam normalna. meni posao ne fali (ok, jako mi se zamjerilo, pa valjda zato).

klinci su zahtjevni, svaki dan neki novi show, ali meni je, nekako, super.
nemam baš vremena za sebe, voljela bih koju knjigu pročitat, ali me je valjda obuzeo neki mir.
i nije da sam se pomirila sa situacijom već mi je baš lijepo. kroz prvu godinu borila sam se i s pps, i s novom trudnoćom,
tako da je ovo, definitivno, smireno razdoblje (barem što se mojih hormona tiče ).

imala sam uvijek pomoć mog tate, no on je bio i još uvijek je zadužen za igranje. ostalo je na meni.
ali hendlam-naučila sam se organizirat, mm je počeo sudjelovat (u smislu da mu ne moram sve nacrtat),
klinci rastu. i nadam se da će biti još i bolje!!

a sad, puj, puj, kuc, kuc u drvo, ne urekla se nikako!!

vall
pa jesil ziva zeno??

evo me, evo me!!

klinci spavaju, a ja malo internetiziram!

Super,super!

uff, kozice...ne bih da ih sada dobiju jer su ovisnici o vanjskom druženju. nek dođu na jesen, kad budu kiše.

a, rastu, i prebrzo. teško mi je vjerovat da će tri godine uskoro. a sjećam se kako smo odbrojavale tamo na Rodi.

Eto,mi odradili koze.

lora....koze???...tek sad vidim, a vi ste već gotovi....blago vama, bar ste se riješili ....kak je bilo, bili sami s njima il vam uletila kakva pomoć?
vall....i ja sam ko ti....meni je baš ok s njima i uopće mi se neda ić na posao (koji bi ustvari tek trebala pronaći ), imam i dalje pomoć tak da je to vjerojatno i zbog toga...meni je do godine i pol bilo žešće al od onda je ok

bruna :zekomah

ja se strašno bojim tih koza,moji hiperaktivci i curke i leonardo će se cijeli izgrebati,molim boga da još malo poćekaju

da, ni meni nije baš svejedno,...užasno su cendravi kad su bolesni, a i inače L i R (R malo rijeđe od L) imaju običaj komunicirati na taj način i bez bolesti...Lora kaj ih hendlaš sama i kad su bolesni...žena zmaj kak god okreneš

.

Lora, mislim da ova želja za poslom ovisi o samom poslu.

meni se moja ekonomija zamjerila skroz-način komuniciranja s klijentima, kolegama,
organizacije, reorganizacije...a sve je, u biti, tako jednostavno...

ako nisi osoba od laganja i muljanja, ako si malo osjetljiviji (ja jesam), ako si dovoljno inteligentan
da ti se ne da gutat s...., onda je u ovom poslu jako teško i stresno.

ne znam što ću dalje. ili mijenjat odjel u kojem radim (teško moguće), ili tražit nešto drugo.

i kad malo vrtim unatrag, dođe mi žao što sam odustala od prosvjete.

a ja svoj posao volim tj. uvijek kad sam radila sam radila s guštom i uživala sam na poslu. ako se neke stvari poslože i uspijem ga dobiti na jesen, naravno da ga neću odbiti ali, malo me frka kak će to uz ovo troje izgledati i da li ću se uspjeti izorganizirati. naime, radim u vrtiću, tak da ja svoj posao imam i doma ...valjda mi se zato i ne žuri ...a i nekak mi se teško odvojiti od njih i pomisao da ih moram tamo "ostaviti" mi se baš ne sviđa...mislim da je to najveći razlog ............i tak razmišlja jedan odgojitelj
val...nadam se da ćeš naći nekaj kaj ti odgovara...naravno ako želiš ići raditi...
lora...nadam se da zmajevi već dobro