Evo i nas, vježbamo, tri puta tjedno. Uz sve ostalo što nam se izdogađalo, vježbe su NA ŽALOST zadnje došle na red, tako da je Emma došla do faze da se okrene na trbuh, oslanja na dlanove i onda vrati na leđa. Neki dan se i pokušala (ali samo pokušala) posjesti. Laura je tek savladala rotaciju leđa-bok-trbuh. Obe se odguruju nogama, izvijaju i klize unazad, Emma se rotira na guzi... ukratko - rade sve što ne treba, a za ono što treba se jako bune i protestiraju. Lauri se ništa neda, nju treba poticati na sve, a Emma bi mogla jako puno, ali je užasno tvrdoglava - do te mjere da se ni neuropedijatrici nije dala okrenit na bok.
Kad to sve iskombiniram, plače mi se od nemoći, trudim se maksimalno, ali užasno je teško i užasno sporo nam ide. Njihov strah, plakanje i protestiranje dobrim djelom pripisujemo dugom boravku po bolnicama, a u stanju plača vježbanje nam ne daje nikakve rezultate, dapače, izazove kontraefekt jer se užasno izviju i ukoče, i sve što ne valja samo im se još više pojača.
Jedino rješenje nam je ići polako, mic po mic, ma koliko sporo i frustrirajuće bilo.
