vjezbaci na raport III
Drage mame vježbalice, eto čitam vas već više od godinu dana, ali se ne javljam (tko zna koliko nas je takvih još) jer nekako nemam što nadodati, iako ste mi velika utjeha i nada. Imamo kćerkicu, Vanda se zove, ima dvije godine i vježbamo kod Polovine (mi smo kod profesorice) od njenih 6 mjeseci. Dijagnoza slična kao kod mnogih - cerebralne poremetnje kretanja, kod nas paraparetski obrazac. Vanda puže sada oko 3 mjeseca, skoro od početka odlično puže i sretni smo. Jako lijepo se drži dok sjedi s ispruženim nogama, s tim smo skroz zadovoljni. Kad puže posjedne se uglavnom na pete, rjeđe među noge. Na bok, samo kad je ja gurnem. Vježbamo klečanje trenutno. Ono što zapravo nas malo izluđuje pa sam vas htjela pitati kako je to kod vas išlo, jest posjedanje iz ležećeg položaja preko ruke. Imam osjećaj da mi to vježbamo već cijelo stoljeće.... i nema šanse. Dugo se čini da je jako jako blizu, sutra će se posjest, a onda to sutra uopće ne dolazi i ne dolazi. Pa spekuliramo da ima preveliku glavu pa joj je preteško (he he, stvarno smo blesavi iako ima malo veću glavu), pa tražimo načine kako da ju potaknemo, pa kako da joj objasnimo... ma. Znam da je to kod svakog djeteta išlo drugačije, moje pitanje je zapravo da li se to uobičajeno jako dugo čeka i na koncu, ima li nekih savjeta kako da dijete bolje shvati što napraviti? Naša Vanda je takva da ona mora skužiti što treba, a ne da joj spontano dođe zato što je to izvježbala (pretpostavljam da je to i inače slučaj) pa ako netko ima neki savjetić ili anegdotu za podijeliti bila bih zaista zahvalna.
Svima želim prelijepo veselo ljeto.
Svima želim prelijepo veselo ljeto.


dobro nam dosla..
. Mi loptu baš ne koristimo puno, ali sada smo je vratili u opticaj potaknuti vašim savjetima. Koristimo je za uspavljivanje i igru, a za vježbanje se uglavnom držimo poda. I Vanda preferira preko trbuha pa u četveronožni, odnosno jedino tako i dolazi u puzanje, pa sad kad kažete da vaši klinci vrtnog patuljka spontano baš ne rade često, nekako mi je lakše, jer sam mislila da je to silno važno i da se uglavnom tako naša djeca moraju posjedati. A nisam mogla zamisliti da bi Vanda ikada preferirala takvo posjedanje! Lotta kažeš da smo došli rano i da zvučimo zadovoljni, trenutno i jesmo, no prošli smo stvarno loše loše faze, duuugo nam je trebalo da se pomaknemo s mjesta s tom motorikom. Slali su nas na neke pretrage, na Rebro, da vide da li je nešto genetski. Nakon puno razmišljanja, ja sam odlučila da je to ipak trenutno gubitak vremena i energije i da neću dati da maltretiraju moje veselo prelijepo dijete s hrpom pretraga e da bi nam vrlo vjerojatno mogli reći da joj nije ništa, a i da je nešto genetski, imam vremena doznati (ima hipoksiju drugog stupnja, imala sam očajan porod, anesteziolozi su nas skoro obje ubili, ja sam se jedva probudila, a Va su reanimirali, tako da zaista ne vjerujem da je problem genetske prirode). U medjuvremenu je propuzala i grabi hrabro dalje tako da to nitko više i ne spominje. Ali imamo i pregršt drugih problema oko kojih se nekako trenutno zaista jako brinemo. Vanda ne govori, a ima dvije godine. Počela je sa 18 mjeseci sa mama, papa, va (za van), i pa za park. Sada govori samo pa za park. Priča ona nešto, ali na svom nekom jeziku. Kada je počela puzati, govor se ugasio. Nevjerojatno. Kao prekidačem. Razumije dosta, ima par znakova (za da, daj, dođi) pa se možemo sporazumjeti, no svejedno smo u velikoj brizi. Znam da joj oralna motorika zapravo šteka pa pokušavam raditi i na tome, ali nikako da se išta dogodi. Dosta je kognitivno u zaostatku također. I tak, vjerujem da više-manje znate kako nam je, u velikom strahu i brizi, ja na faze, moj suprug konstantno. Ja vječiti optimist, on nevjerojatni pesimist. I naša vesela Vandica. Eto. Baš me veseli da sam se uključila 
odsad cu i ja tako zvati! sam nemojte da ja pocnem upotrebljavat tu svoje lokalne nazive, pa da se jelte jos vise regionalno povezemo!